Poštovani predsjedniče Republike Srbije, gospodine Aleksandre Vučiću, pišem Vam ovo pismo, po ko zna koji puta.

Istinito, inspirativno i ishitreno, ne bi li Vas mimoišao i novo objavljeni zakon Valentina Incka, u Vašem negiranju genocida u Bosni i Hercegovini, što bi sa pozicije ishitrenosti zaista bila velika šteta, da malo posjetite ili boravite u „Padinskoj skeli“.
S obzirom da sam bosanski Srbin i iskreni veliki patriota svoje jedine domovine Bosne i Hercegovine, odmah Vam priznajem da mi je dodijalo i silno srpstvo i srbovanje prije svih Vaših saradnika pa i Vas.

Inspirativno, želim Vam predočiti nekoliko interesantnih primjera, koji me upućuju na ovo neposredno obraćanje Vama, kao Predsjedniku Srbije, da mi ne zamjerite.

Činjenica je da sam Bosanac, ali volim i Republiku Srbiju i Srbijance, posebno grad Beograd u kojem sam proveo najljepše studentske dane, studirajući na Elektrotehničkom fakultetu.
Istina je, da ste i Vi studirali na Pravnom fakultetu, udaljenom par stotina metara od moga fakulteta, spomenika Vuku Karadžiću i studentskom domu „Ivo Lola Ribar“ u kojem sam boravio pune četiri godine u vremenu studija.

Radi prisjećanja, na prvom susretu brucoša u velikom amfiteatru fakulteta, nas pet stotina odlikaša iz mnogih dijelova lijepe Juge, sa uvaženim profesorom matematike Dragoslavom Mitrinovićem, koji nas je dobro osmotrio i odmah nam odaslao poruku da on ovdje vidi i mnoge koji su za Pravni fakultet u neposrednoj blizini (misleći na Vaš fakultet), kao i za Bogoslovski na Karaburmi, jer će nam teško biti savladati i položiti njegovu matematiku.

Bio sam i veliki navijač „Crvene zvijezde“ te redovno posjećivao utakmice, a imao sam priliku i sa legendarnim Miljanom Miljanićem u kafani „Mader“ u neposrednoj blizini Vašeg fakulteta piti kafu, a Dragoslavu Šekularcu sam ispred kina „ 20 oktobar“ ispod hotela Moskva, svojevremeno prodao i dvije karte za predstavu, po dobroj cijeni u ono vrijeme, kada je moja stipendija bila i manja od prodatih ulaznica.

Bio sam, Predsjedniče Vučiću, i Savezni parlamentarac u Skupštini SFRJ ispred moje Bosne i Hercegovine, kada sami kao inžinjer bio zainteresiran kako se to podiže teška i silna kupolo u hramu „Sv. Save“ na Slaviji, te sam išao pogledati.

Kao inžinjer elektrotehnike, gradio sam i objekte u Srbiji, Smederevski kombinat sa visokom peći i čeličanom, zatim novu elektrolizu bakra u RT Boru i novu zlataru.

Imao sam i životnu nezaboravnu priliku, da završetkom nove zlatare i puštanjem u proizvodnju godine 1968., kao vodeći inžinjer na izgradnji objekta, budem i gost na ručku sa drugom Titom i Jovankom, koji su upravo i došli na zvanično otvaranje ovoga industrijskoga objekta.
Poštovani Predsjedniče Aleksandre Vučiću mnogo je još sličnih inspirativnih prilika o kojima bih knjige napisao, ali je možda i ovo dovoljno da Vam prestavim sliku i priliku lično sopstvene osobe koja Vam piše ovo pismo, sa željom i prije prelaska na polje politike i sveukupnih društveno političkih zbivanja na našim prostorima.

Evo, ovih dana pratim i Vaš obilazak dijelova Srbije, posjećujete škole i djeci prezentirate Vašu vještinu u košarci sa loptom i koševima.

Znam isto tako da volite košarku i da ste upisali i vanredni studij, ček i neke ispite položili, na studiju sporta, jer bi htjeli u budućnosti da budete i trener, odlično i sve je to za pohvalu, raduje me.

Međutim, poštovani Predsjedniče Aleksandre Vučiću, iako sam mnogo stariji (preko 80 ljeta) i veoma iskusniji, želja mi je i ovoga puta da Vam na lijep način, civilizovanog i visoko obrazovanog, svjetskog čovjeka i poliglota, bosanskog Srbina, sa dobronamjernim nakanama ukažem na Vaše velike greške u odnosima, tretiranju i ponašanja prema mojoj domovini Bosni i Hercegovini.

Sasvim sam svjestan i činjenicom da ste i zaraženi, ne aktuelnim korona virusom, već našim krpeljima, stjenicama i gamadima, različitoga soja i porijekla, u likovima i nedjelima tobožnjih velikosrpskih ljubimaca, a suštinski riječ je o našim kriminalcima, lopovima i velikim nacionalistima, koji su se uvukli u sve pore našega sistema i nastoje ga svakodnevno rušiti, ali sramote srpski rod u Bosni i Hercegovini.

Ne samo da je ova gamad angažovanja na svakodnevnom ispijanju naše krvi i zajedničkog suživota, već je uspjela to isto prenijeti i na Vašu teritoriju i Vas lično, gospodine Aleksandre Vučiću.
Prihvatili ste zdušno tog krpelja i stjenicu, guslara iz Laktaša Milorada Dodika i njegovu svitu, koji je mrzitelj i ove njegove domovine, njenoga zajedničkog suživota u različitosti vjera, običaja i kultura, koji negira i svoje porijeklo i pripadnost i htio bi biti neki Vaš Srbijanac.
Da li samo zato što se po Beogradu bavio švercom cigareta „ronhill“, što je na kriminalni i lopovski način domogao se vile na Dedinju, da li svojom lažnom retorikom i ljubavlju prema Srbiji i Srbijancima.



Obzirom da javno ne priznaje ovu državu i bježi od „ bosanskog Srbina „ da li to znači, gospodine Aleksandre Vučiću, da ste ga Vi lično i Vaši saradnici objeručke prihvatili i prigrlili, zarazili se u svojim poimanjima naše vrijednosti i veličine države Bosne i Hercegovine i njenih građana i naroda, koji i žele živjeti u vjekovnoj zajednici multietničkih vrijednosti.

Kao rođeni Sarajlija i bosanski Srbin, porodično smo živjeli i u dobru i u zlu ratnih zbivanja iz drugog svjetskog rata, na Vratniku uz Jajce kasarnu kao vojnu destinaciju kroz koju su prolazile sve fašističko-ustaške bolumente, sa svojim komšijama Muslimanima ili Bošnjacima, u mir, slozi i međusobnom poštovanju, da nam nije falila niti dlaka sa glave.

Evo ovih dana, slušajući i zapaljivu retoriku Vašeg ministra Vulina, koji želi stvarati neki „ srpski svet „ te bi rastočio i ovu nam našu domovinu i pripoijo i sve ove Vaše ovčare, guslare i ine sunarodnjake u to kolo.

Dok Vulin prijeti “srpskim svetom” koji bi progutao i dio Bosne I Hercegovine, Vi gospodine Aleksandre Vučiću krećete u novu mirovnu misiju želite “bratske odnose” sa Bošnjacima.
Moram Vam odmah prenijeti već odavno znane činjenice životnog iskustva u prilikama i odnosima sa Vama i Vašim istomišljenicima, da su moje vrle komšije, naši Bošnjaci već odavno shvatili tu Vašu slatkospjevnu retoriku, da su na djelu permanentne prijetnje razbijanja Bosne i Hercegovine, a nuđenje tih bratskih odnosa je igra poput ove Vaše nedavne sa košarkom učenicima škole “Vuk Karadžić“ koju ste posjetili.




Pitam se lično, Predsjedniče Srbije, gospodine Vučiću: „Zar Vam ovo treba“ te se oslobodite tih krpelja i stjenica „dodikovaca“ koji nam zajedno svima i Vama i srpskome rodu i nama u BiH, piju krv.

Poštovani Predsjedniče Srbije Aleksandre Vučiću, nakon Vaše reakcije na odluku Valentina Incka o zabrani negiranja genocida i ratnih zločina a završili ste onaj Pravni fakultet u Beogradu, trebali bi da razumijete odluke visokih međunarodnih sudova!), poručujete da Srbija mora sarađivati sa Bošnjacima, neposredno Vam citiram poruku prof. dr. Envera Išerića: