Kada je političkim i trgovinskim dogovorima na čuvenom berlinskom kongresu, Sandžak odvojen od Bosne da bi pripao Srbiji, a nešto kasnije dodatno podijeljen između Crne Gore i Srbije, ostatak Bosne je, kako je poznato, “pripao” Austrougarskoj monarhiji. Mada uglavnom neuspješno, u Bosni je bilo nešto oružanog otpora austrougaskoj vojsci. Ali u Sandžaku nisu tada zabilježene veće manifestacije javnog nezadovoljstva zbog srbijanske okupacije i odvajanja Sandžaka od bosanske matice. Sve je to bilo krajem devetnaestog stoljeća po gregorijanskom kalendaru. Dosta godina poslije, početkom napada na Bosnu od 1992. godine pa nadalje, anonimni američki analitičari su, povodom etničkog čišćenja Bošnjaka uz prateći genocid, očekivali možda bombaške napade unutar Srbije ili Crne Gore, preko Sandžaka, ili neki ustanak u korist rasterećenja fronta u Bosni i otežavanja posla Miloševićevoj vlasti, ali nije došlo do toga. Sada se pomjeramo još godina ka naprijed, i dolazimo do odlomka iz jedne nesvakidašnje publikacije kojom se donekle nudi odgovor na pitanje zašto ili kako je to tako. Samo djelimičan odgovor, jer zasad nema cjelovite definicije ovog dijela mentaliteta, ni u Sandžaku ni u bosanskoj matici. Spomenuti odlomak se tiče političkog, duhovnog, kulturološkog i socijalnog stanja u današnjoj Crnoj Gori sa posebnim osvrtom na Bošnjake koji tamo žive. Radi se o knjizi naslova “Gledaj Istinu u Oči.” Autor je pisac iz Bijelog Polja, Refik Lelo Hot. I ovim odlomkom i ovom knjigom, autor se, pored ostalog, bavi bošnjačkim mentalitetom. Naime, kada je usvojen grb Crne Gore, Refik Hot je primjetio da u njemu nisu čak ni simbolično zastupljeni Bošnjaci kao populacija koja čini značajan dio crnogorskog etničkog i vjerskog mozaika. Hot je stoga prozvao snishodljivost bošnjačkih predstavnika, ili barem onih koji se takvima smatraju u crnogorskoj vladi, zbog njihovog pristanka na ovo, a prozvao ih je dosta rječito.

“Prihvatili su gotovo rješenje. Zbog čega? Je li ih neko pritiskao, ubjeđivao ili ucjenjivao? Šta je razlog. Izgovor tipa da se kao glavni krivci prikažu pripadnici bošnjačkog naroda koji se nalaze u Parlamentu, pravi je kukavičluk! Šta ćete u Parlamentu kada vam nedostaje hrabrost, na taj način predstavljate nas kukavičkim narodom. Idiotski je prikazivati Bošnjake kao kukavice. Uvijek se poistovjećujete sa Bošnjacima kada vam trebaju, a opet skoro uvijek izdate. Zakon o simbolima je velika izdaja Bošnjaka od strane Bošnjaka. Perverzija! Niska strast svojstvena bezličnim ljudima preko koje se nastavlja pritisak na Bošnjake i dalje iseljavanje. Potvrđujete priču radikalnih hrišćana kako je Crna Gora pravoslavna zemlja. Što nije tačno, ali ne zahvaljujući vama u Parlamentu nego nama koji se nikada s takvim vašim stavovima nećemo pomiriti.”

– Sa ovakvom konciznošću u svojoj knjizi Hot konkretne pojave naziva pravim imenima. Dakle, one pojave u bošnjačkom korpusu Sandžaka kroz bliži historijat, koje spomenusmo na početku, postoje i danas a Refik Hot nas neposredno podsjeća na to da Bošnjaci Sandžaka često nisu imali sreće sa vlastitim predstavnicima, kako u Crnoj Gori tako i u Srbiji, pa onda ni u samoj BiH kao matici. On je to naveo kroz primjer odustajanja od vlastitih simbola u zajedničkoj zastavi Crne Gore kao države. Nije isto ali je dosta slično i ono političko stanje kojim se dovelo do toga da je BiH ostala bez grba sa ljiljanima kao svog državnog obilježja u korist mirno i sofisticirano nametnute zastave sa žutim trokutom. Ova knjiga nudi i više od seciranja ovog dijela bošnjačkog mentaliteta i stanja. Refik Lelo Hot je kroz nju uspio da na prijemčiv način pojasni stanje same Crne Gore kao države općenito. Uradio je to tako da knjiga bude razumljiva različitim generacijama i različitim obrazovnim profilima ljudi. Knjiga obrađuje više tema koje na prvi pogled mogu djelovati nepovezane, možda za nekoga neupućenog i suprotstavljene, da bi se kroz čitanje ubrzo skontala njihova poveznica; od javnosi slabo poznatih detalja životopisa turskog predsjednika Erdogana, preko Hotove lične porodične priče i odrastanja u Bijelom Polju, do duhovne sfere obitavanja Bošnjaka Crne Gore kroz historiju, stariju i noviju, i neizbježni politički pregled Balkana, pa i stanja u Palestini. Ukoliko je novim naraštajima naporno prebirati po školskim udžbenicima u potrazi za enciklopedijskim znanjem bilo o Crnoj Gori ili samo o Sandžaku, pogotovo ako je sve postavljeno suhoparno, preopširno, možda i dosadno sa nabrajanjima datuma, pojmova i političkih imenica, onda sve to pojednostavljeno, precizno, informativno, sažeto i otvoreno mogu naći u knjizi – “Gledaj Istini u Oči.” Ipak, ova knjiga je za sada samo u sjeni većine drugih knjiga na istu temu, i nažalost nema mogućnost da zamijeni crnogorske udžbenike, ali kako davno reče Bašeskija – “Što je zapisano ostaje, što se pamti iščezne.” Iznenađenja ove vrste su moguća na Balkanu. Mnogi autori ne dočekaju širu afirmaciju svojih djela za ovozemaljskog života, pa se to možda ostvari kasnije. Zato je važno sačuvati sabur. Knjiga je u međuvremenu došla i do ruku proslavljenog beogradskog intelektualca i književnika Filipa Davida, koji je pročitao i poslao zahvalnicu autoru. Također i do jednog od najrječitijih i najznačajnijih ovdašnjih akademika, Ferida Muhića, što spada u posebne reference. Još ove knjige nema u slobodnoj prodaji, iako je imala svoju javnu promociju. Zato je najlakše do nje doći pri kontaktu sa samim autorom. Refik Lelo Hot je putujući analitičar dešavanja po Balkanu. Jednom dijelu javnosti je poznat od po svojoj također otvorenoj i britkoj poeziji, kao što je predstavljeno zbirkom njegovih pjesama pod naslovom – “Istinom ti Želim Reći.”

Evo još jednog odlomka iz knjige kojim se podsjeća mnoge današnje zaboravne Bošnjake, kao i one koji nisu zaboravni ali ne znaju ove detalje jer ili su premladi za sjećanje, ili su im roditelji/staratelji, rodbina i društvo skrivali činjenice o tihoj opresiji usmjerenoj protiv Bošnjaka, naročito intelektualnih vjernika među njima, u Crnoj Gori. Podaci iz ovog odlomka pokazuju najmanje dvije stvari. Jedna je poruka za današnje jugonostalgičare među Bošnjanima, kao i ‘jugofuturiste’ među njima, poruka kojom se podsjeća na tamnu stranu njima toliko hvaljenog titoizma koje oni ili nisu svjesni ili ne žele da budu svjesni, a i dalje se pretjeruje pri uljepšavanju te bliske prošlosti ovih prostora. Druga je prikaz stvaranja unutrašnje podjele među Bošnjacima za vrijeme titoizma, jer su organi vlasti često bili osobe iz istog naroda ili čak iste familije, pa su dovođeni u priliku da šikaniraju, hapse ili ponižavaju vlastite sunarodnjake ili pak rodbinu, a sve zbog njihovog muslimanskog identiteta u kulturološkom smislu, ili islamskog poimanja svijeta u vjerskom smislu. Pritom, primjer opresije iz ovog odlomka kojim se završava tekst, označava bezbroj drugih ovakvih primjera za koje nema mjesta u samoj knjizi, jer to bi zahtijevalo drugu publikaciju i dosta više prostora. Ova napomena je istaknuta na kraju najviše zbog onih koji bi na ovo mogli reći nešto kao – ‘Pa to je samo jedan primjer, ili jedan od nekoliko, jer većina je ipak slobodno živjela.’ U tome i jeste stvar, ovo nije bio ni usamljen ni rijedak primjer, ali nije se o njima pričalo na sve strane pa se i danas slabo zna, i danas romantičari titoizma ili pravdaju ili relitiviziraju ili negiraju činjenice poput ove iz Refikovog pisanja i podsjećanja. Ticano onih koji tada jesu “slobodnije” živjeli od ostalih, samo neka skontaju barem jednu činjenicu. Na primjer, da sve to u čemu su uživali nije bilo besplatno. Na hiljade nepoznatih i nedužnih rudara i drugih radnika teških poslova su morali to da plate, ne samo svojim malim platama i penzijama, ne samo svojim zdravljem, ne samo svojim ličnim slobodama, svojim domovima, svojim beskonačnim trećim smjenama da bi se otplatio tuđi dug, nego i svojim životima. Najviše su titoističke slobode naplaćene od 1991. godine po gregorijanskom kalendaru, pa nadalje, preko Hrvatske, Bosne i Kosova, ali su naplaćene i za vrijeme drugog svjetskog pokolja, ali pošto pobjednici pišu historijat, onda su neke činjenice ostale skrivene a neke nedorečene. Danas više nisu toliko skrivene, samo se treba malo potrudit pa ih potražiti, više su dostupne nego ikad prije. Refik lelo Hot je to potvrdio, dalje je do nas. Stoga pečatimo tekst sa ovim odlomkom iz knjige:

“Muslimani su doživljavali pritisak mnogo veći od drugih konfesija u Jugoslaviji. Ostala je priča do danas u Bijelom Polju kako je neki medresant krajem 60-ih i početkom 70-ih godina prodavao na ulici reviju “Preporod” koja se štampala u Sarajevu, a informisala je osnovnu vjersku uputu. Nego, nije to baš bilo jednostavno prodavati. Milicajac Musliman po imenu i ni po čemu drugom, redovno ga je proganjao. Jednom mladom, potencijalnom hodži se na kraju smučilo, pa mu jednom bježeći vrisnu: “Ti kada umreš, gusulit će te ribaćom četkom. Ti si zaslužio poseban tretman.” Ne znam kako se završilo. Ali znam da totalitaristi komunistički, bezdušnici, 1977. godine hapse dječaka od 11 godina Aziza Alilija, najmlađeg hafiza u zemlji zbog učenja Kur’ana. Opasno je kada neko ima znanje u totalitarnom sistemu.”