Četnički vojvoda Milika Dačević Čeko koji je šenlučio po Taslidži

AVDO HUSEINOVIĆ: Do marta 1993. na više desetina bošnjačkih radnji u Pljevljima pucano je ili su bačene eksplozivne naprave. Ne treba ni napominjati da nikada nije napravljen uviđaj, niti je iko procesuiran za torturu nad pljevaljskim Bošnjacima. Bošnjaci su ponovo na udaru u Pljevljima. Ono što ih je ostalo da žive. Vidjelo se to septembra prošle godine.

Pljevlja. Gradsko groblje Ravni. Pravoslavna parcela. Prvi dani juna 1992. Skupilo se i staro i mlado na posljednji ispraćaj Čička, prvog vojnika iz ovog grada koji poginu u agresiji na Bosnu.

Četnički vojvoda Milika Dačević Čeko govori o Čičkovoj neustrašivosti, kako je uništio pet turskih bunkera, te kako su već ulazili u Goražde, a onda ih mučki napade oko 500 mudžahedina i kako bi Čičak opet pobijedio, da ne ostade bez municije.

Poslije vojvode, doktor smrti iz Čajniča Duško Kornjača u epskom govoru kazuje „da bi taj dan oni sigurno osvojili Goražde da Čičak ne poginu i da srpstvo mora pamtiti ove junake jer se ovakav kao Čičak zadugo roditi neće...“

Profesionalne narikače još nisu bile ni naplatile honorar za oplakivanje „velikog junaka“, a srpski vojnik Danilo iz Zaborka kod Čajniča, svrati u jednu od rijetkih pljevaljskih kafana koje su na taj dan žalosti radile. Ljudeskara od dva metra visine i 140 kila težine, odmah s kafanskih vrata zagalami:

- „Da sam znao da će ovakav cirkus biti na sa'rani ne bi ni dolazio. Ja luda svijeta, čojek htio Turcima ukrasti kravu i plati glavom, a mi ga ispratismo ko Obilića. Jedva smo ga izvukli iz te kobne štale.“

Dvadeset i šest godina nakon Čičkove pogibije, branioci Goražda mi pričaju šta se ustvari desilo.

Bio je 28.maj 1992. Žestok napad srpskih snaga na sve linije branilaca. Posebno je žestoko iz pravca Čajniča. Jedna manja grupica srpskih vojnika pod komandom Milike Čeke Dačevića iz Pljevalja, uspjela je ući u dio naselja Zupčići.

„Da sam znao da će ovakav cirkus biti na sa'rani ne bi ni dolazio. Ja luda svijeta, čojek htio Turcima ukrasti kravu i plati glavom, a mi ga ispratismo ko Obilića. Jedva smo ga izvukli iz te kobne štale.“

I odmah se dala u pljačku. Miodrag Lazarević Čičak, neugledni pljevaljski besposličar, ulazi u jednu od štala. U njoj svezana krava. Pokušava da je odveže, ali ne ide. Nehljebović koji nikad ranije nije imao priliku odvezati kravu s lanca, muči se, ne umije.

I životinja osjetila strah, pa nemirna. Na dva metra iza njega, u jaslama leži goraždanski branilac.

Naoružan je al' pucat ne smije. Otkriće se. Kako će se onda nakon toga izvući iz štale?

Čičak zadeveran oko lanca psuje. Agonija sa bezuspješnim odvezivanjem krave traje već desetak minuta. Goraždanski branilac uzima željezne vile za izbacivanje stajskog đubriva.

Već izmorenom i nervoznom agresorskom vojniku, s leđa prilazi nečujno i poput najobučenijih specijalaca bešumno ga savladava.

Nakon toga izvlači se iz štale na sigurno. Nekoliko sati kasnije, srpski vojnici iz Čajniča pronaći će Čičkovo tijelo.

Tih dana u napadima na Goražde učestvovali su i plaćenici pod komandom Žarka Radulovića Đare, poznatog crnogorskog kriminalca. Kao i Čeko, iz pravca Čajniča napadao je na Goražde, a prije toga učestvovao i u okupaciji Foče. Nakon što mu je na Goraždu tih zadnjih majskih dana 1992. poginulo nekoliko vojnika, Radulović preko noći bježi za Crnu Goru, odakle odlazi u Belgiju. U Antverpenu postaje šef mafije, gdje je ubijen 1998. u svom kafiću NR 30.

Poznati crnogorski kriminalac Žarko Radulović Đare, nakon što mu je na Goraždu tih zadnjih majskih dana 1992. poginulo nekoliko vojnika, Radulović preko noći bježi za Crnu Goru, odakle odlazi u Belgiju. U Antverpenu postaje šef mafije, gdje je ubijen 1998. u svom kafiću NR 30.

Do marta 1993. na više desetina bošnjačkih radnji u Pljevljima pucano je ili su bačene eksplozivne naprave. Ne treba ni napominjati da nikada nije napravljen uviđaj, niti je iko procesuiran za torturu nad pljevaljskim Bošnjacima.

Bošnjaci su ponovo na udaru u Pljevljima. Ono što ih je ostalo da žive. Vidjelo se to septembra prošle godine. I danas, na godišnjicu Čičkove pogibije, nekoliko crnogorskih četnika obiđe mu grob, u povratku slušaju guslarsku pjesmu o njegovoj „junačkoj pogibiji na Goraždu“ koju je vojvoda Čeko nedugo nakon sahrane naručio da se snimi.