AIŠA KULIN: Da, ja sam iz loze Kulina bana i sretna sam što sam potomak takvog Bosanskog bana koji je bio poznat po tome što je bio pravedan i merhametli. Naša porodica se i danas trudi da budu i ostanu onakvi kakav je i on kao čovjek bio – pravedan i merhametli.

U Istanbulu živi poznata turska književnica bosanskog porijekla Aiša (Ayşe) Kulin. Dr. Bisera Suljić Boškailo je nedavno sa njom gostovala u jednoj emisiji i iskoristila je priliku da porazgovara sa njom o njenom porijeklu, te o tome, da li ona i njeno prezime Kulin, imaju veze sa velikim bosanskim Kulinom banom. Što je bio povod da kroz pitanja i kratak razgovor utvrdi, da li je turska autorica Aiša Kulin potomak Kulina bana.

AYŞE KULIN: Da, ja sam iz loze Kulina bana i sretna sam što sam potomak takvog Bosanskog bana koji je bio poznat po tome što je bio pravedan i merhametli. Naša porodica se i danas trudi da budu i ostanu onakvi kakav je i on kao čovjek bio – pravedan i merhametli.

Bisera Boškailo: Gospođo Kulin, imate li neki dokument koja dokazuje da ste iz njegove loze?
AYŞE KULIN: Dokumente i taj arhiv je teško bilo sačuvati kroz tolika stoljeća, ali kada je naša velika porodica napustila Bosnu, ona je bila smještena u medžlise, gdje su svi bili na okupu i gdje im se iz Bosne slao redovno novac i hrana. Kad je Tito došao na vlast prestalo se slati bilo što. Nakon toga su se porodice Kulina, koje su skupa živjele u konacima, zbog besparice, morale podijeliti. Bez novaca iz Bosne nisu mogli u tim njihovim konacima - dvorima više skupa živjeti. Bili su primorani uzeti svako svoju porodicu i krenuti u novi život.

Bisera Boškailo: Kako su tada iz Bosne u Istanbul slali hranu i novac? Kako je to bilo organizovano? Ko je to sve organizirao?
AYŞE KULIN: Ne znam tačno ko je organizirao, ali je sve to dolazilo najviše vozovima. Moja nana je bila iz Banja Luke, a djeda je bio veoma cijenjen, jer je bio potomak Kulina bana. Nije znao turski jezik, i tek ga je u Turskoj morao učiti. Imao je drugačiji naglasak i zato su ga malo zezali. Kako je moguće da on ne zna da priča turski? Ali on je pričao bosanski i to mu je bilo dovoljno, rekao bi ljut.

Bisera Boškailo: Sada je privatizacija u Bosni i jeste li razmišljali da nešto iz Bosne od svog imetka tražite?
AYŞE KULIN: Ne! Ne želim da zbog imetka dođem u sukob sa Bošnjacima. Ja sam se ovdje rodila i ne bi bilo fer da tražim nešto tamo, a rođena sam ovdje.



Bisera Boškailo: Mislila sam na nešto što bi kasnije bio neki muzej posvećen Kulinu banu i njegovim potomcima? Kao - od Kulina bana, do današnjih dana.
AYŞE KULIN: To bi bilo lijepo, ali ja ne želim da nanesem bol nekome. Tri puta sam bila u Bosni kada sam pisala roman «Sevdalinka». Jednom sam na Baščaršiji vidjela mesaru na kojoj piše «Kulin». Ušla sam i sva uzbuđena što vidim svog rođaka, pokazala mu pasoš gdje piše moje prezime Kulin. Isto kao i njegovo prezime. On nije razumio šta hoću i na kraju je podigao nož na mene i ja sam se sva prepala. Shvatila sam da ne mogu nikome ništa objasniti, kada ne znam bosanski jezik.
Ja sam se i sama posvjedočila o onome što je učinjeno Bošnjacima i ne bih željela da im i ja nanesem bol, pa ni najmanji stres. To što je nekad pripadalo mojoj porodici neka bude halal Bošnjacima.
Ban Kulin je imao lijepe osobine. Bio je pravedan i merhametli i sva moja porodica se bori da ostanu na toj liniji, sa tim motom - biti pravedan i merhametli.
Naravno da bih voljela i ja napraviti tako neki muzej, ali nemam ekonomske moći da to uradim.

Bisera Boškailo: Na kraju još jedno kratko pitanje: znate li koje ste koljeno Kulina bana?
AYŞE KULIN: Ne, to ne znam tačno. Nadam se da će jednog dana i to neko izračunati.