Piše: Avdo HUSEINOVIĆ

O 2. i 3.maju 1992. u Sarajevu, govorilo se i pisalo mnogo. I zasigurno, još zadugo će ti dani biti predmet istraživanja, interesovanja, određenih misterija... Koliko događaja može stati u tako malo vremena, ponajbolje se može vidjeti na slučaju ova dva važna datuma. Od incidenta u bivšem Domu JNA, napada specijalaca Vojske Jugoslavije na zgradu Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine i njihovog poraza na Skenderiji, pogibije pripadnika Vojne policije Admera Sakića Džemice, pogibije majora Marka Labudovića predvodnika napada na Predsjedništvo, pogibije radnika Doma mladih Skenderija Marka Stračevića i Enesa Alispahića, spašavanja napadača iz Srbije Milana Pejića iz Prokuplja, uništavanja tenka kod Vrbanja mosta, dolaska tenkova obalom Miljacke do Skenderije, uništavanja agresorskog transportera kod kafića „Estrada“, borbi na tranzitu, pogibije sedam policajaca Stanice policije Stari Grad, preko paljenja Glavne pošte, borbi po Centru i Starom gradu, otmice predsjednika Izetbegovića na Sarajevskom aerodromu, opkoljavanja glavnog štaba agresorske vojske Komande 2. Vojne oblasti Vojske Jugoslavije, dogovora u zgradi PTT-a između Ejupa Ganića i generala Aksentijevića o razmjeni Izetbegovića za Kukanjca, incidenta u Dobrovoljačkoj...

Važan potez je učinila Srbija 2010. tokom londonskog sudskog progona Ejupa Ganića, dokumentom koji su potpisali Vladimir Vukčević, tadašnji tužilac za ratne zločine Srbije i Snežana Malović, ministrica pravde u vladi Srbije. Tim dokumentom, po prvi put Srbija priznaje da je ratovala u Bosni i da se 2.maja 1992.godine, na teritoriji države Bosne i Hercegovine vodio međunarodni sukob dvije vojske. Vojske Jugoslavije protiv bosanskih snaga. Ipak, jedan važan događaj iz te dramatične noći 2. na 3.maj, ostao je nekako u sjeni brojnih drugih.



Velika drama odvijala se kod Narodnog pozorišta. Specijalci Zaštitnog puka 2. Vojne oblasti Vojske Jugoslavije pod komandom pukovnika Milana Šuputa, diverzijom su 2.maja 1992. između 14 i 15 sati zapalili zgradu Glavne Pošte. Pomognuti Simom Zubanovićem, šefom smjene u Glavnoj pošti, te radnicima Trifkom Milićem i Milanom Ponjarcem, specijalci su donijeli nepoznatu tečnost kojom su zapalili centralu. Nakon toga, uslijedio je ulični otpor branilaca Sarajeva koji je kamerom zabilježio Hare Osmanagić, snimatelj Yutela, kada Dževad Topić Topa, Adem Jež, Žano Kutiljero sa svojim saborcima i pripadnicima Specijalne jedinice MUP-a RBiH, djeluju iz Titove ulice u pravcu Narodnog pozorišta. Specijalci Vojske Jugoslavije su zaustavljeni. Dijele se u dvije grupe. Prva, brojnija grupa, na čelu sa pukovnikom Šuputom, smjestila se u zgradu kina „Đuro Đaković“, današnjeg Bosansko-kulturnog centra, a druga predvođena Draganom Stepanovićem Rambom, u stanbenu zgradu kod UPI-jevog nebodera.

Specijalci, uglavnom sa područja Srbije, zbog slabog poznavanja grada smatrali su da im je to najbolja opcija, s obzirom da im je bio neizvjestan povratak u Kukanjčevu komandu na Bistriku, za koju su na sistemu veze čuli da su je opkolile „Zelene beretke“. Pred zoru će Topa sa svojim borcima shvatiti da se Šuputovi specijalci nisu povukli, nego da su tu negdje u blizini. Naime, dvojica sarajevskih branilaca Dudo i Goran, otišli su da s transportera koji je bio uništen i da skinu mitraljez. Ušli su unutra, vidjeli zolje i počeli da ih izvlače. Kada su skidali mitraljez, Gorana je u nogu pogodio snajperista i tad se znalo da su se neprijateljske snage ugnijezdile tu negdje u blizini.

Specijalaci predvođeni Draganom Stepanovićem Rambom, 20 sati su kao taoce držali sarajevske civile u zgradi kod Upijevog nebodera. Među taocima jedna od stanarki je umrla od posljedica infarkta srca. Sarajka Jasenka Cico je talačku krizu predeverala sa svoje dvoje djece. O toj noći zebnje, straha i neizvjesnosti, Jasenka Cico mi je svjedočila:

- Moji dječaci su imali osam i šest godina. Sa prozora vidjeli smo te specijalce. Do tada je pucnjava bila na brdima Sarajeva, ovdje u gradu nije bilo borbi. Moj brat je uzeo fotoaparat i slikao ih sa prozora, jedan ga je primijetio i rekao da prestane sa slikanjem jer će baciti tromblon na prozor. Komšinica nas je pozvala da siđemo dole na niži sprat. Stubište je bilo puno stakla i, najednom, u zgradi vidimo ljude u maskirnim uniformama. Oni su ušli u zgradu. Čuli smo ih kako nekim svojim šiframa navode tenkovske granate na UPI. Jedan od njih je komentarisao: „Vidi dece, koliko samo ima dece u kući“.

Nas su smjestili u podrum koji smo mi već ranije bili očistili. Imali su nekoliko ranjenih. Iz jednog stana, u prizemlju zgrade, uzimali su nešto za previjanje rana. Rekli su nam da su specijalci iz Kukanjčeve garde. Skidali su sa sebe pancire i imali su mnoštvo municije ispod pancira, bombi... Jedan od njih, koji se zvao Momo, mom bratu je rekao: „Ima bre da koljemo balije.“

U dva sata iza ponoći, dolazi taj specijalac Rambo. Znam da sam se samo sledila kad sam čula taj šizoidni glas bez intonacije koji se derao: „Pretresite stanove.“

Čuo je da je njihov transporter uništen u ovom našem prolazu. Ujutro je Rambo tražio da pregovara i govori nekom preko sistema veze: „Dignuću kuću u zrak, ovde su svi vaši.“ A nismo. Ima tu nas svih nacija. Tu su Zoran, Nada, Maja, Srđan, Vesna, Sanja, Goran, Boba, Zekija... Ima miješanih brakova. S nama je bio i pokojni glumac Zoran Bečić, njegova supruga.... I došao je Rambo sa baterijom da izvedu taoca, kako bi obavili pregovore sa našim braniocima. Izveli su Srđana Kovačevića i začuo se pucanj. Mi smo mislili da su Srđana ubili. Čuo se sve vrijeme taj Rambov zastrašujući prijeteći glas. Nakon izvjesnog vremena, oni su nakon što je Srđan posredovao, odlučili da se predaju sarajevskim braniocima. Mi smo oslobođeni, nastalo je veliko slavlje.

O tome kako su trajali pregovori sa Šuputom i Rambom detaljno smo prezentovali u filmu „Bosna ili smrt“.

Dugo sam tragao za pukovnikom Milanom Šuputom i konačno 20.novembra 2010. stupio telefonom u kontakt sa njim. Bio je iznenađen pozivom. Pristaje da mi da intervju krajem tog novembra u Beogradu i da mi ispriča svoju verziju priče o 2. i 3.maju 1992.godine. Tražio je samo da snimamo negdje, gdje nismo na očima. Predložio je, ako me pamćenje služi, neko selo na Dunavu, nekoliko kilometara uzvodno od Zemuna.

Na prijedlog Dževada Topića Tope želio sam ih nakon 18 godina suočiti, napraviti neku vrstu video mosta. Želio sam pukovnika pitati o paljenju Glavne pošte, zbog čega su nekoliko mjeseci prije početka agresije na Bosnu dovedeni u Sarajevo, o planovima za zauzimanje bh. institucija...

Rekao sam mu da bih volio razgovarati i sa Draganom Stepanovićem Rambom, na šta mi je Šuput rekao: “E, Rambo nam je nedostupan zauvek. Ubio se tu negde na beogradskoj periferiji iz „kolta“, igrajući ruski rulet s nekim bilmezima sličnim sebi.“

Noć prije mog polaska na dogovoreni intervju za Beograd, pukovnik Šuput me pozvao i rekao: „Jako mi je žao što Vam moram otkazati sastanak jer su mi iz Tužilaštva Srbije zabranili da pričam sa bosanskim novinarima.“

Enes Taso jedan je od ključnih krivaca za incident u sarajevskoj Dobrovoljačkoj ulici, tada nakon ranjavanja mjesecima je liječen u sarajevskoj Vojnoj bolnici. Taso je posljednji oficir zločinačke JNA koji je dobio generalski čin. Izbjegao je pravdu kao i mnogi srpski ratni zločinci. Taso je rodom iz Prijepolja, prema nekim navodima pokršten je u Ernesta, mada mu na spomeniku piše Enes. Pokopan je na Novom groblju Pančevu, augusta 2018.

Kasnije ću saznati da je on jedan od ključnih svjedoka u planiranim sudskim procesima za tzv. “slučaj Dobrovoljačka“ i da bi svaki razgovor za medije mogao našteti strategiji srbijanskih tužilaca i operativaca BIA (Bezbjedonosno informativna agencija Srbije). Šuputu je zabranjeno pričati.
Intervju je odbio i Enes Taso, tih majskih dana 1992. zamjenik generala Kukanjca. Smatraju ga ključnim operativcem za događaje od 2.maja. Bio je ranjen na začelju kolone u „Dobrovoljačkoj“. Pola godine prije toga, nakon okupacije Dalja, Erduta i Aljmaša u Slavoniji 1991, navodno je naredio ubistvo 60 civila hrvatske nacionalnosti, kao i strijeljanje 11 vojnika Hrvatske vojske zarobljenih u Vukovaru. Strijeljanje. Nalazio se na Inteprolovoj potjernici od strane Hrvatske, Srbija ga nije željela izručiti. Dok je liječen u bolnici Koševo nakon ranjavanja u Dobrovoljačkoj, pukovnika Tasu je Generalštab u Beogradu unaprijedio u čin generala. Umro je u avgustu 2018. u Pančevu.


Šuputova jedinica je učestvovala u uništenju 45.600 telefonskih priključaka u Glavnoj pošti, a šteta je procjenjena na 150 miliona maraka. Šteta načinjena paljenjem Glavne pošte u Sarajevu od Srbije nije naplaćena, niti je iko krivično odgovarao za ovu diverziju. Kao ni za napad na zgradu Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine, otmicu predsjednika Izetbegovića... O talačkoj krizi sa sarajevskim civilima da i ne govorimo.