Nermin je bio lijep, visok, naočit. Poput svih Makića blago crven u licu. Miljenik u familiji, rado viđen i dočekivan u društvu, dobar sportista, voljen od prijatelja.... Bio je nešto stariji, a meni posebno drag jer je nosio ime mog rahmetli brata.

Sjećam ga se još iz osnovne škole. Išao je u Vrbanji, ja u Mejdanu, ali su bila neka međuškolska takmičenja u odbojci gdje smo zajedno učestvovali, svak se boreći da njegova ekipa i škola pobijedi.
Pred sam početak rata priđe mi njegov babo Ibrahim u dvorištu Ferhadije džamije.

- Brate Harise, hoće li ovo izbiti rat?

Po svemu sudeći moj Ibrahime, hoće.

A on se nekako stuži, spusti glavu i tiho progovori: "Bože dragi, dobiješ to dijete, raduješ mu se, dvadeset godina ga hraniš, oblačiš, njeguješ, paziš k'o oči u glavi i onda dušmani naprave rat i izgubiš ga."

On kao da je očinski slutio da će izgubiti svog Nermina.

Šta možemo moj Ibrahime, ako Bog da, da do najgoreg ne dođe, al' na sve moramo biti spremni.
I tako se rastadosmo, on sa svojom brigom i svojim mislima, ja sa svojim, brigom ništa manjom. Svima nam se o glavi radilo. Ne znaš ni šta bi, ni kako bi, ni kuda bi. Nije insan bio pametan.

Nakon rata, tamo negdje oko 2010-te sretnem ostarjelog Ibrahima u Zenici. Bio je u džematu hafiza Čajlakovića u Poljicima.

Pozove nas, nakon namaza, hafiz sebi kući na kahvu i tako se prisjetismo predratnih i ratnih dana u Banjaluci, stradanja njegove familije: prvo brata Zahid ef. Makića, imama Mehdi begove džamije na Hisetima, koga četnici ubiše, na bi gajri hakk, u sred Banjaluke kad se vraćao sa akšam namaza, i sina Nermina koji je preko Vlašića prešao u Travnik, na slobodnu teritoriju, priključio se Armiji BiH i gotovo tačno godinu dana i nešto nakon amidže, i on kao šehid položi život na braniku domovine.

Vidjelo mu se na licu da su to bile otvorene, nezacijeljenje rane. Njegova duša je bila bolna i srce je krvarilo... samo spominjanje Allaha dž.š., da je to Njegova odredba i da su šehidi kod Njega Milostivog na visokim deredžama davalo mu je smiraj i snagu da nastavi dalje sa životom, dok bude života.

I ne recite za one koji su na Allahovu putu poginuli: "Mrtvi su!" Ne, oni su živi, ali vi to ne znate! (El-Bekare 154)

„I ne gubite hrabrost i ne žalostite se; vi ćete pobijediti ako budete pravi vjernici. Ako vi dopadate rana, i drugi rana dopadaju. A u ovim danima Mi dajemo pobjedu sad jednima, a sad drugima, da bi Allah ukazao na one koji vjeruju i odabrao neke od vas kao šehide - a Allah ne voli nevjernike -i da bi vjernike očistio, a nevjernike uništio... Zar mislite da ćete ući u Džennet, a da Allah ne ukaže na one od vas koji se bore i na one koji su izdržljivi?“ (Ali Imran, 139-142)

Prije par godina javio mi je hafiz Čajlaković da je i Ibrahim preselio, da mu je duša konačno, ako Bog da, našla smiraj kod svoga Gospodara.

Dragim našim Makićima jedna fatiha pred dušu u ove mubarek dane, da bude kabul i da ih obraduje. El- Fatiha!