DR. SC. AMIR ISMIĆ: Naslonjen sam na štilo lopate, svu ovu priču pomno slušam sa strane. Divim se Islamu i Bosni koja je ovakve vjernike iznjedrila. Te godine, zbog težine posla, nisam mogao postiti, ali sljedeće već jesam. U međuvremenu, postao sam i kopač. Hranu od rudnika dobijali smo za prehrambeni bon, a ponekad bi hranu donosili i od kuće. Kada ostanem duže raditi u rudniku, iza smjena išao bi na iftar u buregdžinicu “Ukus” koja se nalazi na raskrsnici kod pravoslavne crkve. Gazdin pouzdani radnik Ramo ili Ramče, kako su ga svi odmilja zvali, znao je a da me i ne pita da sam došao na iftar, sačekao bi vrijeme iftara i samo bi se iza ćoška pojavio sa tanjirom i vrućim burecima u njemu, uz rečenicu: “Vakat je”.

Uspješno sam završio Rudarsku školu, a jedna od mnogih privilegija koje smo tokom školovanja imali bilo je zaposlenje, dakle, posao nas je čekao. Postao sam punoljetan a za svoj osamnaesti rođendan prvi radni dan sišao u jamu.

Obzirom da je zaposlenje u životu jednog čovjeka ozbiljna prekretnica, odlučio sam da taj prvi radni dan zapostim. Majka je, kao i obično, rano ustala i klanjala rani sabah a meni je, prije nego što ću krenuti na posao, halaljeni novac okretala oko glave i učila dovu da joj Dragi Allah zaštiti djete od svih musibeta koji bi ga mogli snaći u rudniku i životu.

Teški uslovi za rad i post
Došao sam u rudnik u najteže moguće vrijeme, bilo je to preseljenje širokog čela sa jednog radilišta na drugo. Trebalo je uskim hodnicima i prekopima transportovati hiljade tona čeličnih stupaca, hidrauličnih podgrada, kablova, cijevi, motora i reduktora, bio je to zaista ogroman poslovni poduhvat.

Moje radno mjesto bila je štrajsna tj. nova lokacija širokog čela. Ova njemačka riječ kao i sve druge koje se još uvijek koriste u rudniku djeluju stručno pa sam pomislio da sam kao novi radnik pošteđen. Međutim, na moju žalost, brzo je uslijedilo razočarenje.

Zadatak je bio da se miniraju veliki zidovi poslije kojih bi se na jedno mjesto obrušile ogromne količine uglja i kamena. Naš posao je bio da velikim lopatama što prije u transportne strojeve potovarimo sav taj matrijal.

Uslovi su bili jako teški, temperatura radilišta je prelazila 30 stepeni, a zbog velike prašine ništa se osim svjetlosnih snopova naših lampi sa šljemova nije moglo vidjeti. Bez obzira što smo bili jako blizu jedni drugima nismo mogli prepoznati kolegu do sebe.

Mada sam završio školu za kopača i da mi je u opisu radnog mjesta bilo da predvodim jednu radnu grupu na radilištu, prvo sam morao zadužiti lopatu i sa njom postepeno učiti zanat. Važno je istaći da svi oni “NK” radnici u rudniku koji rade sa lopatama u rješenju piše da su vozači, ne znam zašto, ali znam da je biti kopač u rudniku velika titula.

Ramazan je, lopata je u rukama cijelu smjenu. Odmaramo samo kada jedemo ili se pripremamo za miniranje. Voda se pije iz kesa, koje smo žicom za kablove zavezali. Obzirom da je visoka temperatura, voda u kesama se brzo zagrijava postaje vruća, a onda nam takva ne može utoliti žeđ.

Jednom dnevno pošaljemo radnika sa lopticom po vodu. U pitanju je gumena loptica slična fudbalskoj dušici samo što ima cjevčicu. Njena stvarna namjena je da se u nju ubrizgava zrak koji se opet nosi u metanometriju i labaratoriju kako bi se vidio omjer plina u jami, a sada nama rudarima ona služi kao kanister za vodu.

Samo privilegovani i stariji radnici mogu ići sa lopticom po vodu. Istina je, njima će biti teško donijeti tu vodu ali će zauzvrat biti pošteđeni teškog rada na lopati. Biće im to mogućnost da se na miru do mile volje napiju hladne vode i budu na hladnom rudarskom zraku, to je u rudniku neprocjenjiva privilegija. Oni se u principu neće plaho žuriti u povratku. Nama koji smo ostali raditi na lopatama njihovo odsustvo izgledati će kao vječnost, a u ustima je toliko prašine da smo ostajali i bez glasa.

Dolazak vode praćen je glasnim povicima i kritikama vodonoši, ali obzirom da ćemo vodom vratiti i okrijepiti dušu brzo im zaboravimo čekanje. Važno je istaći da je tada postojala hijerarhija, jer će prvo piti vodu šefovi, pa stari kopači i mineri, a onda stari radnici. Mi, novaci, smo na samom kraju. Ispočetka smo ostavljali lopate i čekali red, ali su nas brzo naučili da nastavimo raditi i čekamo svoj red a kada vidimo da su svi napili vode onda i mi, nove nade rudnika, možemo prići.

Glavni poslovođa Jovo i hadžija Mustafa
Po ustaljenoj praksi, u svakoj smjeni dolazio bi naš smjenski poslovođa Senahid da nas sve pojedinačno obiđe i vidi kako ide realizacija zacrtanih poslova. Kada bi radili danjsku ili prvu smjenu sa njim bi u društvu dolazio glavni poslovođa Jovo. Rekli bi: “sretno, komorati, hoće l’ to?” a onda bi po ustaljeloj praksi uslijedila kratka pauza. Oko njih dvojice okupili bi se stariji rudari: Nezir, Halid, Murat i Esad a onda bi započeli ozbiljniji dijalog koji bi mi mladi sa strane pomno slušali.

Evo prođe trideset godina i danas pamtim i pripovjedam ljudima ovaj njihov dijalog. Poslovođa Jovo započinje razgovor. “Dođe nam ramazan udobar čas.” “Jah” ,rekoše ostali. “Hoće l’ se moći postit’, šta mislite?” Neko od starih kopača dobaci: “Ne posti onaj ko može, neg’ onaj ko je naučio.” Poslovođa Jovo potvrdi: “tako je” i sve nas zajedno vrati u davne sedamdesete godine kada je sistem otkopavanja uglja bio jako težak i primitivan. “Ljudi moji, k’o danas da je bilo, sjećam se dobro frikciono čelo vruće k’o nikad u životu. Koristili smo plug, vitlom bi privlačili ugalj u strojeve za transport, bila je nezapamaćena vrućina.

Mi smo tada toliko vode pili, a znoj bi se slijevao niz naše tjelo i završavao u čizmama rudarkama”. Ovdje je potrebno reći da se u rudniku umjesto čarapa koriste pamučne salvete u koje se umotaju stopala, rudari se često izuvaju i te krpe cjede od znoja i istresaju od komadića uglja koji je tokom posla upao u čizmu.

Poslovođa Jovo nastavlja: “I tako, dok mi pijemo velike količine vode i opet gubimo snagu, Mustafa sa nama rame do ramena šuti, radi i posti. K’o sad da ga gledam. Džaba smo mi njega nagovarali da ide na neki lakši posao dok posti, ali on nije bio ni mukajet. Samo šuti i radi. Evo sada, dok ovo pričam, sav sam se naježio”. Pritom ispruži svoje dvije ruke i mi vidjesmo da su mu sve dlake na rukama nakostriješene.

Mustafa je sada u penziji a ja u svome životu nisam vidio takvog vjernika. Neko od slušaoca dobaci: ”Haman da je prošle godine išao na hadž”, a Jovo brzo odvrati: “Svaka mu čast, eeeee, to je pravi hadžija”. Prvi kopač Murat sačeka da glavni poslovođa završi pa i on, kao da uhvati muštuluk, reče da ga je prošle srijede na stočnoj pijaci vidio, vidio sam da je dobro i zdravo a kaže da je i čeljad svu poženio i poudao. “Vala, ako ga opet budeš vidio, molim te puno ga od mene pozdravi”, reče Jovo.

Naslonjen sam na štilo lopate, svu ovu priču pomno slušam sa strane. Divim se Islamu i Bosni koja je ovakve vjernike iznjedrila. Te godine, zbog težine posla, nisam mogao postiti, ali sljedeće već jesam. U međuvremenu, postao sam i kopač. Hranu od rudnika dobijali smo za prehrambeni bon, a ponekad bi hranu donosili i od kuće. Kada ostanem duže raditi u rudniku, iza smjena išao bi na iftar u buregdžinicu “Ukus” koja se nalazi na raskrsnici kod pravoslavne crkve. Gazdin pouzdani radnik Ramo ili Ramče, kako su ga svi odmilja zvali, znao je a da me i ne pita da sam došao na iftar, sačekao bi vrijeme iftara i samo bi se iza ćoška pojavio sa tanjirom i vrućim burecima u njemu, uz rečenicu: “Vakat je”.

Miševi pojedu iftar
Međutim, dešavalo se da taj iftar, koji smo mi donijeli i žicom ga zavezali za hidrauličke kablove na sami strop hodnika, ne zateknemo. Veliki miševi ili stahori, kako smo ih zvali, i koji su opet nesmetano živjeli tu pored nas, ispuzali bi se kablovima i oštrim zubima presjekli kesu. Njima bi to bila velika poslastica a nama neugodno iznenađenje.

Ipak, i u takvoj situaciji bilo je rješenje. Rudari su imali lijepu naviku da poslije jela višak ponovo vraćaju u papir, zamotavaju u najlonsku kesu i opet minerskom žicom vežu za kablove.

Tako bi se u jami mogle vidjeti kese stare dva, tri, pet, deset ili više dana pa čak i mjeseci, u kojima je usljed visoke temperature već bio skoren hljeb. Mi, kada bi vidjeli da nam je miš odnio hranu, sabrali bi te stare kese, a okamenjeni hljeb odnijeli na vodu i pokvasili i tako se iftarili.

Šehid, komorat i prijatelj Kasim Mehić
Prvi koji je u svojoj radnoj grupi organizovao zajedničke iftare bio je Kasim Mehić iz sela Jastrebac. Bio je glavni kopač u gornjoj komori. Sa svojom ekipom zajedno bi iftarili, a u jamu bi donosili i veliku lubenicu tako da bi i nas ostale komorate mogao zapasti rižanj.

Možda je ovdje važno istaći da je ta lubenica liftom silazila 416 metara duboko u jamu, vozila se rudarskim vozićem još 3,5 kilometra, a onda u rukama nošena kroz niskope još jedan kilometar do samog širokog čela i gornje komore koja je bila najteže, najtjesnije i najtoplije radno mjesto u cijeloj jami.

Postilo se i iskreno radovalo. Kao da ih sada gledam kako se grupno iftare, sjede na velikim motorima i reduktorima transportnih strojeva, koji proizvode takvu toplinu i buku da niko nikoga ne čuje, samo znojem oblivena crna lica, osmjeh i bjeli zubi se vide.

Nama, koji iftarimo pored njih, lampama mašu i glasno dobacuju: “Hajde, bujrum”. Brzo prašnjavim rukama otkidaju velike komade pšenišne maslanice i srdačno pružaju. Odmotavaju kese i gledaju šta su im to još vrijedne hanume pripremile i spakovale da imaju za iftar.

Puhnu neki čudan vjetar i izbi agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu. Prvi kopač Kasim Mehić odmah sa početka se prijavi u obranu domovine. Uvijek je bio naprijed i uvijek ispred drugih, kako on tako i sva njegova braća: Munir, Zekerijah i Zijad. Sve sinove majka Ajka će ispratiti u Armiju Republike Bosne i Hercegovine. Neće puno vremena proći a otac hadži Avdija će dobiti od Dragog Allaha zadatak da prvo najstarijeg sina Munira, a potom i moga prijatelja Kasima, položi kao šehide u mezar. Herojske ruke hadžije Avdije kojima zakopava sinove svoje snažno su me podsjetile na voljene ruke našeg Muhameda a.s. sa kojima i on također zakopa u mezar jedno po jedno svoje djete.

I tako, ostaće sjećanje na neka davna vremena, rudnik i post i sve one ljude, kojih se u ovoj priči sjetih, na glavnog poslovođu Jovu, hadžiju Mustafu, buregdžiju Ramčeta i moga prijatelja, komorata i šehida Mehić Kasima kojem, šehidski nišan, kad god sam u Jastrepcu, jedinom svojom rukom zagrlim.