Piše: AVDO HUSEINOVIĆ: Kaže da je prvi put poginuo 9. novembra 1993.godine, kada mu je jedna novinarka Sportskih novosti u Zagrebu telefonom javila da je HVO srušio mostarski Stari most. U Neretvu je posljednji put skočio 1996.godine u 61.godini života, s mosta kojeg nije bilo

Samo me jednom u Mostaru dočekala kiša, a nebrojeno sam puta svraćao. Upamtio sam dobro taj kišni novembar 2014. U gradu sunca u Maloj Tepi, na čardaku s' pogledom na Stari most, pričam sa Emirom Balićem. Dok ga gledam kako u ‘80-oj godini života, sigurnim korakom dolazi, prvo mi se javlja kako se legenda rađa, a ne postaje. Vidi se to. Što bi rekli stari: “Korak mu vrijedi nečijeg kilometra.“

U biografiji mu zapisano da je skačući sa Starog mosta, hiljadu i koji put zagrlio Neretvu.

Čak 13 puta osvajao prvo mjesto na takmičenjima skakača sa Starog mosta.

Skakao je za Indiru Gandi, Tita, Nehrua, Gadafija, Džemala Bijedića... Nekada je Emirove skokove gledalo i po 30.000 gledalaca. Danas, okružen svojim medaljama, plaketama i priznanjima živi od uspomena na vremena po kojima je ostao upamćen. Za života dobio je kako kaže „najveće priznanje“ kad je izašao na poštanskoj markici Bosne i Hercegovine.

Na spisku 70 ubijenih mostarskih Bošnjaka antifašista i još 1500 ubijenih Bošnjaka iz drugih dijelova Bosne i Hercegovine u ustaškom logoru Jasenovac tokom Drugog svjetskog rata, nalaze se i imena dvojice Emirove braće Mustafe i Mirze Balića.

- Prije Drugog svjetskog rata, mostarski gimnazijalci bili su uključeni u sva politička zbivanja u Kraljevini Jugoslaviji. Bili su u prvim redovima na demonstracijama o negativnim pojavama tadašnjih vlasti. Moj stariji brat Mustafa bio je veliki prijatelj sa Antom Zuanićem, kojeg je 1939.godine primio u SKOJ. Prije ovoga rata jedna ulica u Mostaru nosila je ime Ante Zuanića, koji je poginuo u partizanima, međutim, vlasti u zapadnom Mostaru promjenile su ime ulice. Zuanić je bio gimnazijalac, iz jedne čestite hrvatske porodice. Moj otac Abdulah imao je radnju, ovdje blizu Starog mosta i čim su ustaše 1941. počele hapsiti Jevreje i Srbe, on je iz protesta zatvorio radnju. Nikad se više nije vratio u nju. Radnja je postala punkt za partizansku ilegalu, dolazila je tu sjećam se i Olga, supruga Avde Hume. U kolicima je tada vozala kćerkicu Azru. Moj brat Mustafa, po direktivi Džeme Bijedića, prešao je u Sarajevo. Bila je provala u pokretu otpora i Džema je smatrao da je sigurniji u Sarajevu. Međutim, vrlo brzo je uhapšen u sarajevskom stanu našeg brata Mirze i odveden u zloglasni ustaški zatvor Beledija. To mjesto strave se nalazilo u zgradi do Vijećnice. Imao sam tada sedam godina i sa majkom Safijom sam išao Mustafi u posjetu u Belediju. Ta će me slika doživotno pratiti. Došao je iz neke mračne sobe, teško izmučen, nije imao nokte ni na rukama, ni na nogama. Bilo je to zadnji put da smo ga vidjeli. Posljednje pismo iz Beledije je poslao 27.oktobra 1942. Tu noć je odveden u Jasenovac. Čuli smo da je u logoru bio zajedno sa Emerikom Blumom, koji je uspio pobjeći. Mustafa se razbolio u logoru i kad je vršen proboj logoraša on je ubijen u toj nekoj baraci. Drugog brata Mirzu, ustaše su uhapsile 1945. Našli mu u radnji neko oružje, odveli ga u Jasenovac i ubili. Treći brat Husnija je uhapšen 1943. i odveden u komandu Gestapoa, u kući pored Saborne crkve ovdje u Mostaru. Bio je transportovan u logor u rudniku „Trepča“ u Mitrovici na Kosovu. Poslije pola godine, zajedno sa albanskim logorašima je uspio pobjeći u Albaniju. Mislili smo da je i on ubijen, a onda se pojavio 1946. u oficirskoj uniformi na bijelom konju, priča mi Emir.

Na početku agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu 1992, snage Jugoslovenske narodne armije (JNA) pod komandom generala Momčila Perišića, granatama su teško oštetile Emirovu kuću u Donjoj Mahali. Mediji su objavili da je Perišić u Mostaru, kao prvu metu svoje ubitačne artiljerije. Simbolično izabrao Emirovu kuću. Morao je preći kod kćerke u stan u zapadni Mostar. Ona je sa djecom otišla, a Emir prešao u njen stan sa majkom i ženom. Svaki dan je išao iz zapadnog u istočni Mostar i popravljao oštećenu kuću.

Kad su bojovnici Hrvatskog vijeća obrane (HVO), 9.maja 1993. napali komandu Četvrtog korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine u zgradi „Vranice“ i tako ozvaničili početak udruženog zločinačkog poduhvata (UZP) i u Mostaru, Emir je ostao odsječen u kćerkinom stanu u zapadnom dijelu Mostara. Bojovnici su 30.juna 1993.godine došli po njega i odveli ga u logor Heliodrom. Emir se sjeća:

- "Bilo je to onog dana kada su heroji Mostara oslobodili Sjeverni logor, kada je rahmetli komandant Midhat Hujdur Hujka poginuo. Vršena su masovno hapšenja i odvoženja u logor Heliodrom. Došli su po mene u taj stan, pitali koliko mi je godina, imao sam 59, pa su me odveli. Iako su znali ko sam. Nije im to ništa značilo. Nisam mogao vjerovati. Mi smo u Mostaru bili najmultietničniji grad na Balkanu. Pred vratima su bili autobusi puni Mostaraca koje sam poznavao i oni su krenuli prema Heliodromu. Nađem tamo mnoge poznate Mostarce, poznatog fudbalera Veleža Bracu Glavovića, Humačkiće i brojne druge. Bilo nas je tu više od 2.000.“

Iako ga je znalo i staro i mlado u Hercegovini, iako je slavu svog grada nosio gdje god je hodio, Emir nije bio pošteđen najtežih logoraških muka. Tjeran je da uređuje bunkere na prvoj liniji fronta u Šantićevoj i na Bulevaru u centru Mostara. Branioci Mostara su mu govorili: „Emire, bježi“, a snajperisti HVO-a su samo čekali da napravi krivi korak.

- Sve je bilo perfektno organizovano. Čak su i nervne bolesnike s nama smjestili u logor. Potresao me posebno jedan slučaj. Bio je s' nama jedan čovjek, znao sam ga iz viđenja. On nikoga nije imao. Zamolio je logorske stražare da ga puste kako bi otišao u stan da pusti ptice. I odveli su ga. Kad se vratio, sjede do nas i priča nam: “Pustio sam ptice iz kaveza. Odletješe negdje, volio bih da su što dalje odavde. Kad ja moram u logor, nek su barem ptice na slobodi.“

Ja sam bio uvijek na meti i prvi sam išao na radnu obavezu. Vodili su nas na prvu liniju, rušili smo stari Dom zdravlja. Bilo je veoma nezgodno jer je to bila stroga prva linija, ulica nas je razdvajala od moje mostarske raje koja brani grad. To je svega desetak metara. Bili smo često živi štit, ljudi su ginuli. Mene su uvijek vodili i pitao sam zašto. Govorili su da ne pitam puno jer je tako naređeno. Nekad sjednem tu u međuzoni, između nekih vreća, oko mene zvižde meci. I onda sam sebi počnem postavljati pitanja. Bože dragi, pa zar ću i ja doživjet sudbinu svoje braće?

Pa onda se nasmijem. Sam sebi se nasmijem i kažem:

- “Hajde, nek' Balići nastave tradiciju logora i nek' završe od ustaške ruke“, sjetno svjedoči Emir.

Nije siguran kako je pušten iz logora. Po jednoj verziji moglo bi to biti na incijativu Olimpijskog komiteta Norveške kojem su pisali naši ljudi u toj zemlji, a po drugoj da su odlučili pustiti sve one oko 60 i više godina.

Kaže da je prvi put poginuo 9. novembra 1993.godine, kada mu je jedna novinarka Sportskih novosti u Zagrebu telefonom javila da je HVO srušio mostarski Stari most.

U Neretvu je posljednji put skočio 1996.godine u 61.godini života, s mosta kojeg nije bilo.

Gradom se pročulo da će opet skakati, bez obzira što je u godinama. Skupilo se puno naroda. Izašli su skakači. Bili su tek stasali mladići, nikad nisu skakali sa Starog.

Kada je Emir izašao na smotru, sve je od tuge zanijemilo. Skočio je posljedni put i to sa kraka koji je ostao od Starog mosta. Bio mu je to ujedno najtužniji i najdraži skok koje je izveo.

A izveo ih je više od hiljadu.