Dok ujutro šetam uređenim stazama na području općine Centar, srećem mnoge šetače pasa. Nekad je više pasa nego ljudi jer neki vode po dva psa. Naizgled su svi sretni i nasmijani. Tako su izgledali do jučer. Od danas a nakon ponovnog oslobođenja grada Sarajeva moraju biti duplo sretniji i nasmijaniji. A ako to ne budu, onda su sami sebi krivi što ne znaju biti sretni i nasmijani dok ih miluje „naša stranka“.

Jučer, osmog aprila, Sarajevo je ponovo oslobođeno. Oslobodili su ga „naši“ protiv „njihovih“. Od jučer nije više šesti, već je osmi april dan oslobođenja Sarajeva. Od ponedjeljka počinje „pravna država“ - pardon počinje naša „zlatna sloboda“, a njihova „hrđava sramota“. Sve se njihovo briše i gazi osim onoga što je neizbrisivo i neosporno njihovo djelo. A toga ima previše da bi se u jednom pobjedničkom mandatu pomelo. Teško je pomesti sve europski uređene zelene parkove u općini Centar; teško je pretrčati sve uređene pješačke i pobrisat sve biciklističkih staze. Dok ujutro šetam uređenim stazama na području općine Centar, srećem mnoge šetače pasa. Nekad je više pasa nego ljudi jer neki vode po dva psa. Naizgled su svi sretni i nasmijani. Tako su izgledali do jučer. Od danas a nakon ponovnog oslobođenja grada Sarajeva moraju biti duplo sretniji i nasmijaniji. A ako to ne budu, onda su sami sebi krivi što ne znaju biti sretni i nasmijani dok ih miluje „naša stranka“. Nije im kriv načelnik Centra. On je zauzet parolama kojima „njihan“ gađa da se nikad više ne dignu poslije nokdauna. Došlo je vrijeme „naše“ protiv „njihove“ stranke, koja je „našu stranku“ držala u nokdauna. Njihovi su nacionalisti, a naši su svaštalisti. Nama svašta priliči da bismo se dokopali vlasti, kao i njima, kao i svima. A kad se dokopamo vlasti, onda se nikoga ne bojimo osim samih sebe da se iznutra ne pokoljemo. Nismo mi krivi nacionalistima što se nisu znali braniti dok su bili na vlasti. Mi smo ih iz zasjede svaki dana gađali dok su oni sanjali da ih ništa i niko ne može pomaknuti s mjesta. I…, mi smo ih pogodili u sridu i tako ponovo oslobodili Sarajevo. To je „naša“ najveća pobjeda dosada. Veća od one u Mostaru. I zagonetnija je nego ono što se događalo u Srebrenici od koje se ne može napraviti Sarajevo, ali se od Sarajeva, ako zatreba, može napraviti Srebrenica. Ne, nismo mi zaboravili Srebrenicu. Bliži se jedanaesti juli kad će se i „naši“ po službenoj dužnosti, isto tako, sjetiti Potočara, gdje spokojno leže bosanski šehidi, koji čekaju jedanaesti jul da ih se Bošnjaci i cijeli svijet sjete. Nije bilo lahko doći na vlast, ali je još teže na vlasti ostati. Zato su „našoj stranci“ potrebni građani Sarajeva da joj pomognu da ostane na vlasti tako što ju neće kritizirati zato što odmah ne radi ono što im je obećala. Građani treba da razumiju da „našoj stranci“ treba malo više vremena da sa maglovitih parola pređe na konkretna djela. A tu je i Korona, koja je nekima rat, a nekima brat. Sve to treba uzeti u obzir dok se mi u „našoj stranci“ nagodimo gdje nekima od nas pripada koje mjesto, kao što su to i oni prije nas radili. I mi imamo pravo na „naški tor“, koji se razlikuje od nacionalnog tora po tome što u njemu nema mjesta za nacionaliste. U njega može ući samo legitimni građanski soj. A zna se šta to znači. Znači: naprijed naši, a njihovi stoj – Sarajevo je ponovo slobodan grada – Srđan Mandić.

Sarajlije moje divne i ponosne,
Sretna vam dan ponovne slobode!
Smrt našim, sloboda njihovim!