Po kazivanju jednog od pripadnika Garićeve jedinice, kad je Adil završio sa pretresom džepova ubijenih ljudi i predao ono što je našao, Rade je rekao svom bratu Zori da ga ubije. Zoro naređuje Adilu da ponovo siđe u iskopani rov i puca u njega. Tijelo dječaka pada preko tijela ranije ubijenih.

AVDO HUSEINOVIĆ: U više navrata sam posljednjih nekoliko godina boravio u Vlasenici i okolini. Od vlaseničkih Srba saznajem da su vojnici Radeta Garića, u junu 1992., Adila prekrstili i dali mu ime Mali Dražo. Tako su ga svi zvali. Vodali su ga sa sobom po položajima. Vlaseničani dalje pričaju, da je jednog ljetnog dana krvave 1992. Garić odveo grupu logoraša Bošnjaka na lokalitet Klještana. Naredio im je da iskopaju veliki rov. Nesretni ljudi nisu znali da taj dan sami sebi kopaju grobnicu. Za svega nekoliko minuta njegovi vojnici sve su ih pobili u novoiskopanom rovu.

Ime Radeta Garića, komandira Interventnog voda Vlaseničke brigade Vojske RS još dugo će se spominjati po zlu.

Gariću, kojem se pred Sudom Bosne i Hercegovine sudi za ratne zločine počinjene nad Bošnjacima na području Vlasenice, u oktobru 2020. godine ukinut je pritvor i određena mjera zabrane napuštanja boravišta, kojom mu se ograničavalo kretanje isključivo na njegov dom, koji smije napustiti samo uz odobrenje Suda ili Tužilaštva Bosne i Hercegovine.

Međutim, ponovo je 19.marta 2021. vraćen u zatvor.

Iz Tužilaštva su kazali da su uz službenu zabilješku Sudu Bosne i Hercegovine dostavljene fotografije koje potvrđuju navode da je optuženi Garić napustio mjesto boravišta, te se susretao sa sumnjivim licem koje je bjekstvom u Rusiju izbjeglo suđenje pred bosanskohercegovačkim pravosuđem. Tužilaštvo Bosne i Hercegovine je navelo da je, prema navodima svjedoka čiji identitet nije objavljen, Garić u više navrata kršio mjere zabrane i napuštao mjesto boravišta, te da se sastajao sa uposlenicima vlaseničke policijske stanice...

Brojni Bošnjaci su od 1992. do 1995. okončali život u Garićevoj zoni odgovornosti na lokalitetu Luke, Klještani i Mišari kod Vlasenice. Ljude je odvodio i iz „vlaseničkog Aušvica“, logora smrti Sušica. Od tada im se gubi svaki trag. Među žrtvama koje se pripisuju Gariću, bio je i jedanaestogodišnji dječak Adil Omerović iz Glogove kod Bratunca.

Kada su srpske snage iz Bratunca, pojačane jedinicama pod kontrolom Službe državne bezbjednosti Srbije i jednim bataljonom iz sastava Novosadskog korpusa Vojske Jugoslavije, 09.maja 1992. u Glogovi ubile 68 Bošnjaka, srpski vojnici su sa sobom poveli i Adila.

Do tog maja 1992., Adil je bio dječak bez djetinjstva.

Odrastao bez majke, nemirnog duha, ali često i sjetnog zamišljenog pogleda koji je vjerno odslikavao traume djetinje duše.

Njegova maćeha Kadira Omerović o danu Adilovog nestanka iz Glogove svjedoči:

„Bila sam u jednoj kući sa drugim ženama kada je naišla vojska i čula se pucnjava. Adil je izašao do puta gdje je bila vojska. Jedan čovjek ga je zagrlio i stavio u vozilo. Poslije smo čuli da je Adil bio kod jednog čovjeka u selu Kravica, koji ga je odveo kod moje majke u Vlasenicu. Tamo je, kako sam saznala od majke, bio nekoliko dana, ali je pobjegao kroz prozor kad su bili kod jedne žene. Od izvjesnog Zorana Rikanovića u Vlasenici saznala sam da je Adil bio u logoru Sušica i da je ubijen.“

U više navrata sam posljednjih nekoliko godina boravio u Vlasenici i okolini. Od vlaseničkih Srba saznajem da su vojnici Radeta Garića, u junu 1992., Adila prekrstili i dali mu ime Mali Dražo. Tako su ga svi zvali. Vodali su ga sa sobom po položajima. Vlaseničani dalje pričaju, da je jednog ljetnog dana krvave 1992. Garić odveo grupu logoraša Bošnjaka na lokalitet Klještana. Naredio im je da iskopaju veliki rov. Nesretni ljudi nisu znali da taj dan sami sebi kopaju grobnicu.

Za svega nekoliko minuta njegovi vojnici sve su ih pobili u novoiskopanom rovu. Nekoliko minuta ranije, Adila su poslali da donese vode sa obližnjeg izvora. Kad se vratio, naredili su mu da prerovi džepove ubijenih vlaseničkih Bošnjaka. Po kazivanju jednog od pripadnika Garićeve jedinice, kad je Adil završio sa pretresom džepova ubijenih ljudi i predao ono što je našao, Rade je rekao svom bratu Zori da ga ubije. Zoro naređuje Adilu da ponovo siđe u iskopani rov i puca u njega. Tijelo dječaka pada preko tijela ranije ubijenih.

A onda dvije godine kasnije, 25. oktobra 1994. godine, snage 5. korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine u operaciji "Grmeč '94", oslobodile su zloglasnu kasarnu Grabež. Vrlo brzo nakon toga, združene snage Vojske RS i Vojske Srpske krajine kreću u protivofanzivu s ciljem okupacije Bihaća. Operacijom komanduje general Manojlo Milovanović, načelnik Glavnog štaba Vojske RS.

Iz Vlasenice je na Grmeč prebačen i Garićev Interventni vod, kao dio združenih snaga iz sastava Drinskog korpusa Vojske RS.

Radilo se o ponedjeljku, 14.novembru 1994.

Šire područje Grabeža. Zloslutna jutarnja krajiška izmaglica.

Srpski vojnici iz Vlasenice, u koloni idu šumskim putićem. Plan je da zajedno sa snagama iz 1. krajiškog korpusa Vojske RS narednih dana izvrše pješadijski napad na kotu Jankov vrh. Najednom je iznad njihovih glava zazviždala minobacačka ganata. Svi su zalegli. Osluškuju gdje će pasti. Prođe skoro minuta, a ništa se ne čuje.

- Izgleda da se nije aktivirala, - neko reče.

Lagano jedan za drugim ustaju. Kad su svi ustali, ugledaše da tridesetrogodišnji Zoro Garić nepomično leži. Onaj srpski vojnik, koji je svjedočio kako Zoro ubija malog Adila, prvi mu prilazi. I tek tada vidi jeziv prizor. Peraje granate je virilo iz Zorinih leđa. Okreće ga. Podiže mu glavu. Tad vidi da mu kapa granate viri iz grudi.

Zoro pokušava nešto reći, al' izdahnu na pola rečenice. Granata je pala direktno među njih, ali se nije aktivirala jer se direktno zarila u Zorina leđa.

„U tom trenutku, ja sam se sjetio one scene kad on ubija ono dijete iz Glogove. Odmah sam pomislio da je ovo osveta nevidljive sile za malog i ja sam istog tog trenutka od stresa dobio diabetis, s kojim se preteško nosim sve ove decenije. Imam i noćne more u kojima su spojena dva događaja. Onaj na Klještanima kad Zoro ubija Adila i drugi kad mi Zoro umire na rukama na Grabežu“, - priča srpski vojnik.

Bio je 22.juli 2011., kada je pedesettrogodišnji Đorđe Đurić iz sela Grabovice kod Vlasenice izvršio samoubistvo vješanjem, nakon što su ga u vlaseničkoj policijskoj stanici saslušali inspektori SIPA-e. Po Vlasenici se pričalo da je Đurića po povratku sa informativnog razgovora, u selu presreo Rade Garić i da je njihov razgovor trajao kratko.

Garić ga je navodno upitao: “Šta su te pitali i šta si im rek'o?“

- Nisam ništa, ali sve znaju, - odgovorio mu je Đurić.

Ostaće tajna šta mu je Garić još rekao i nakon toga produžio seoskim putem.

Đurić je ušao u kuću i dugo šutio. Ispušio je kutiju cigara, da bi kad se smrklo otišao da nahrani stoku. Oko 22 sata našli su ga obješenog u štali.

Po nalogu tužioca iz Posebnog odjela za ratne zločine Tužilaštva Bosne i Hercegovine, Rade Garić je uhapšen 20.decembra 2017. zajedno sa Miletom Kosorićem, nekadašnjim komandantom Vlaseničke brigade Vojske RS i Momčilom Tešićem, nekadašnjim vojnim policajcem Vlaseničke brigade Vojske RS.

Suđenje pred Sudom Bosne i Hercegovine počelo je 21.septembra 2018. godine. Deset mjeseci kasnije, 10.jula 2019. na putu Ljubogošta – Mokro kod Pala, u teškoj saobraćajnoj nesreći poginula je dvadesetpetogodišnja Aleksandra Garić. Navodno, stradala djevojka je pošla u zatvorsku posjetu ocu Radetu Gariću.

Na ročištu 25.marta 2021. Petko Pavlović, advokat Radeta Garića izjavio je da je inicirao postizanje sporazuma o priznanju krivice i da je o tome razgovarao sa tužiocem, koji se načelno saglasio. Optuženi Garić je također ponovio spremnost za pregovore. Tužilac Predrag Tomić potvrdio je da je predložen sporazum i da će Tužilaštvo to razmotriti, napominjući da očekuje saradnju optuženog u određenim pitanjima, kao što je pronalaženje grobnica ubijenih vlaseničkih Bošnjaka.

Možda ovim sporazumom budu pronađeni i posmrtni ostaci dječaka Adila Omerovića.