AKADEMIK PROF. DR. FERID MUHIĆ: Suvereno, neotuđivo pravo svakog čovjeka je da se sam izjasni u pogledu svoje etničke, nacionalne, vjerske pripadnosti. Isto tako, apsolutno je nedopustivo da mu bilo ko nameće, usmjerava, sugeriše – ukratko da mu se bilo ko miješa u to pravo! Isto to pravo pripada i Bošnjacima. Ali eto jada, pojavili su se: Crvi su u jabuci! Redom, Esad Duraković, Senadin Lavić, Abdulah Sidran (i još neki pojedinci koji su me petnaestak godina zatrpavali emailima i hvalospjevima, insistirali na susretima), bez trunke srama sole pamet Bošnjacima da nisu Bošnjaci, a ako su to nekada i bili, da od sada treba da promijene ime i postanu “Bosanci“.

Velika bruka i sramota je što među Bošnjacima ima takvih koji javno zahtijevaju promjenu imena sopstvenog naroda, jer ga se stide. Ili, možda iz nekih drugih razloga. Šta god da je u pitanju, ni u jednom narodu na svijetu nikada nije bilo tako istaknutih pojedinaca, koji su pali tako nisko!

Nisu današnji Bošnjaci potomci ponositih vitezova Bošnjaka tek od prije 1200 godina (kako to u inače sjajnim komentaru navodi Tarik Kulenović). Nisu Bošnjaci u Bosni ni od prije 12.000 godina, nego su, prema čvrsto utemeljenim naučnim dokazima, potomci ljudi koji su na prostorima Bosne i Centralnog Balkana, živjeli od pamtivijeka, konkretno, više od 20.000 godina. Pogledajte knjigu Irfana Mirze, (History of Bosnia & Hercegovina), u kojoj su navedeni rezultati najsavremenijih genetskih i lingivističkih istraživanja.

Uvjerit će se da su Bošnjaci jedini autohtoni stanovnici na prostorima današnje Bosne i Heregovine, kao i dijelova današnje Srbije i Ctne Gore, poznatih pod nazivom “Sandžak“. A Srbi i Hrvati? Kao i svi ostali narodi koji žive danas na istim prostorima, i oni su došli su oko 18.500 hiljada godina kasnije.

Zato ne mogu povjerovati da je uvaženi Dževad Jahić zaista napisao onu nevjerovatnu besmislicu, onu karikaturu od silogizma: “Ako je Bošnjak = Bosanac, a Sandžaklija nije Bosanac, samim time Sandžaklija nije Bošnjak“. Lišavajući narod (naciju) bilo kakvih svojstava i svodeći ga na prazno ime izvedeno isključivo iz naziva teritorije na kojoj trenutno živi, ovaj (navodno) Jahićev stav navodi u praktično beskrajni niz budalaština, kao na primjer, da u Bosni nema niti može imati, ni Srba, ni Hrvata, ni pripadnika bilo kog drugog naroda, zato što: “Svi koj žive u Bosni su Bosanci = Bošnjaci“, odnosno, da su svi stanovnici Sandžaka, samim tim što žive u Sandžaku, samo i jedino - “Sandžaklije“, šta god mu ovaj termin inače značio. Pri tom dodaje jednu uistinu kapitalnu laž i besprimjernu glupost da “...do 1993. Sandžaklije nikada nisu bili Bošnjaci“, iako je nepobitna činjenica da su bili i ostali zvanično “Bošnjaci“ sve do kraja Prvog svjetskog rata! Uvjeren sam da to nije stav kolege Jahića, jer njegove stavove znam već dobrih petnaest godina. Da li je iskaz njegov - to ne znam. Volio bih da nije i očekujem da to sam potvrdi tako što će, u dijelovima ili u cjelini, demantirati navedeni tekst. Ako ipak jesu, šta reći: njegovo pravo je da ih iznese, pravo ljudi je da ih komentarišu po volji ili ignorišu u cjelini.

Suvereno, neotuđivo pravo svakog čovjeka je da se sam izjasni u pogledu svoje etničke, nacionalne, vjerske pripadnosti. Isto tako, apsolutno je nedopustivo da mu bilo ko nameće, usmjerava, sugeriše – ukratko da mu se bilo ko miješa u to pravo! Isto to pravo pripada i Bošnjacima. Ali eto jada, pojavili su se:

Crvi su u jabuci!

Redom, Esad Duraković, Senadin Lavić, Abdulah Sidran (i još neki pojedinci koji su me petnaestak godina zatrpavali emailima i hvalospjevima, insistirali na susretima), bez trunke srama sole pamet Bošnjacima da nisu Bošnjaci, a ako su to nekada i bili, da od sada treba da promijene ime i postanu “Bosanci“.

U ovom projektu, BANU je samo izgovor. Napadnuta kao izraz “bošnjačkih separatističkih ambicija“, kao prijetnja “koja razgrađuje državnost BiH“, kao “kukavičje jaje koje je destruktivnije“ od svih zuluma, stradanja, masovnih ubistava, genocida koje su nad Bošnjacima počinili srpski i hrvatski nacionalisti, i sve to samo zato što je naslovljena kao “Bošnjačka“, ova nekativna, uspavana institucija je zapravo paravan za ostvarenje naručenog im zadatka: da denacionaliziraju Bošnjake do tačke njihovog kompletnog brisanja iz registra naroda, zajedno sa njihovom kulturom, duhovnošću i državotvornom tradicijom. Da se ne bi otkrili, oni koji stoje iza ovog projekta, unajmili su bošnjačke perjanice.

Dovoditi u pitanje opravdanost istorijskog nacionalnog imena i etničke, kulturne i duhovne pripadnosti svog, ili bilo kojeg drugog naroda, predstavlja nečuven sram bez presedana i primjera u istoriji naroda svijeta. Ukazati na to, i identifikovati one koji su, iz njima poznatih razloga, kao crvi u jabuci, prihvatili da odrade tu sramnu kampanju, jeste naučna i moralna obaveza.

I tu se mora stati. Više im ne treba davati povod da kroz iznuđene polemike produže ove besprimjerne napade na Bošnjake. Neka njih. Šta god oni govorili, Bošnjaci, ljudi sa ličnim integritetom i osjećanjem pripadnosti i privrženosti sopstvenom narodu, neće se ni najmanje pokolebati – taman ovi da se na glavu postave. Bošnjaci su sto puta do sada potvrdili da znaju ko su i da ih niko ne može ni silom, ni podmuklošću, odvratiti ni od njihovog imena, ni od njihove kulturne i duhovne pripadnosti, pa će to potvrditi i sto i prvi put.

Lično smatram da je u najmanju ruku nepristojno sporiti nacionalno ime, vjersko uvjerenje, duhovnu tradiciju bilo kog pojedinca, pogotovo - cijelog naroda! I ovoliko koliko sam sebi dopustio, bilo je iznuđeno potrebom da ukažem na crve u jabuci!

Moje iskustvo je da sa iskrenim ljudima vrijedi raspravljati o svemu, koliko god puta je potrebno da biste se razumjeli, dok je sa neiskrenim dovoljno samo jednom.

Jer iskren čovjek je kao zlato: koliko god put se iskrivi, može se ispraviti. Neiskren čovjek je kao glineni bardak: jedan udar, i ne može se više sastaviti!