Pa zar je, zaista, moguće da se takve monstruozne misli mogu konstruirati u glavama normalnih mozgova, koji se u Sarajevu predstavljaju kao borci za pravdu, za pravo, za jednakost, za toleranciju, za suživot, za poštivanje svačijeg prava da se zove svojim imenom i po vjeri i po naciji, ili da se ne zove ni po vjere ni po naciji, već da bude a-vjeran i a-nacionalan? (Foto: Facebook IM)

Ako niste znali kako izgledaju i kako zvuče borci za ljudska pravu u ime a-nacionalizma u Bosni, pogledajte video ili ispod.

POGLEDAJTE OD 9:30 MIN

DR. MUSTAFA CERIĆ: Ekstremizam i netrpeljivost su društvena pošast bez obzira u koje ime i s kojom motivacijom se širila od pojedinaca ili od grupe! A to što je Ivana Marić izgovorila u Londonu, misleći valjda da je dovoljno daleko pa se zvuk njezinih riječi neće čuti u Sarajevu, predstavlja flagrantni ekstremizam i netrpeljivost, koju treba oštro osuditi i tražiti od nje da se ispriča Bošnjacima za povredu njihove nacionalne časti. Usput, mogao bi joj se pridružiti i Edin Forto, koji se ničega ne stidi jer nije Bošnjak, što znači da onaj koji je Bošnjak trebao bi se iz nekog razloga stiditi. Ako ovo nije rasizam, onda ne znam šta je to rasizam? No, velika su oni njihova „Naša stranka“ da bi se ispričali Bošnjacima, koji su „to nešto novo, što su … otkrili, da ne bi bili samo muslimani“. Drugim riječima, Bošnjaci su „to nešto malo nebitno, što ih je ostalo u Bosni, u Sarajevu, nakon genocida“.

Vidite i slušate na lijepom engleskom kako zaštitnica ljudskih prava u Bosni Sarajka Ivana Marić, čije se ime spominje za kandidatkinju dogradonačelnice grada Sarajeva, objašnjava svojim istomišljenicima, a-nacionalistima, u Londonu, a gdje bi drugo, kako su Bošnjaci „to nešto novo, što su oni otkrili, da ne bi bili samo muslimani“.

Mašallah! Ima li šta genijalnije od ove spoznaje da smo ti i ja, Bošnjače, „to nešto novo“ izmišljeno kako ne bismo bili „samo muslimani“, ali ni to ime naše nije im baš po volji. Miriše im na proklete Babune, koji se spominju u Dušanovom zakoniku, u članu 85. koji glasi: “O babunskoj reči: I ko rekne babunsku reč, ako bude vlastelin, da plati sto perpera, ako li bude sebar da plati dvanaest perpera i da se bije štapovima”.

Otvori link OVDJE

Mi smo njima, tim borcima za ljudska prava u ime a-nacionalista, prihvatljivi samo kad smo i vjerski i nacionalno bezimeni. Kad nismo ni(t)ko i ništa. Kad nesimo ni „on“ ni „ona“, već kad smo „ono“, bez imena i prezimena, bez poznatog porijekla, bez poznatog identiteta. Kad smo onako, kao i oni bez cilja i bez smisla osim ovozemaljskog užitka.

Oštroumna i dosjetljiva dežurna kritičarka bosanskog društva i kad treba i kad ne treba, i što treba i što ne treba, Miss ili Mrs Marić je dobro primijetila da smo se mi „Muslimani“ bosanski dosjetili da sebi izmislimo „to novo ime“, „Bošnjak“, kako bi izbjegli bogumilsku ili babunsku anatemu, koja nije nikad ukinuta, koja i danas važi o čemu svjedoči posljednji genocid nad Bošnjacima, koji su postali „to nešto novo, što su … otkrili, da ne bi bili samo muslimani“.

Pa zar je, zaista, moguće da se takve monstruozne misli mogu konstruirati u glavama normalnih mozgova, koji se u Sarajevu predstavljaju kao borci za pravdu, za pravo, za jednakost, za toleranciju, za suživot, za poštivanje svačijeg prava da se zove svojim imenom i po vjeri i po naciji, ili da se ne zove ni po vjere ni po naciji, već da bude a-vjeran i a-nacionalan?

Kakva je, onda, razlika između ekstremnog nacionalizma i ekstremnog a-nacionalizma?

Kakva je, onda razlika, između vjerske i ne-vjerske netrpeljivosti?

Nikakva!

Ekstremizam i netrpeljivost su društvena pošast bez obzira u koje ime i s kojom motivacijom se širila od pojedinaca ili od grupe!

A to što je Ivana Marić izgovorila u Londonu, misleći valjda da je dovoljno daleko pa se zvuk njezinih riječi neće čuti u Sarajevu, predstavlja flagrantni ekstremizam i netrpeljivost, koju treba oštro osuditi i tražiti od nje da se ispriča Bošnjacima za povredu njihove nacionalne časti.

Usput, mogao bi joj se pridružiti i Edin Forto, koji se ničega ne stidi jer nije Bošnjak, što znači da onaj koji je Bošnjak trebao bi se iz nekog razloga stiditi. Ako ovo nije rasizam, onda ne znam šta je to rasizam?

No, velika su oni njihova „Naša stranka“ da bi se ispričali Bošnjacima, koji su „to nešto novo, što su … otkrili, da ne bi bili samo muslimani“. Drugim riječima, Bošnjaci su „to nešto malo nebitno, što ih je ostalo u Bosni, u Sarajevu, nakon genocida“.

Pa, ipak, gospođo Ivana ima nas Bošnjaka dovoljno, „starih“ i „novih“, koji su, poput starih Babuna, sposobni da prežive i „stare“ i „nove“ anateme zbog njihovog imena, zbog njihove vjere, zbog njihove bosanske nacije, zbog njihove bosanske hiže i zbog njihove bosanske države.

Ne brinite, Bošnjaci će opet ustati da brane vašu i svoju slobodu od novih agresija na Bosnu i genocida nad Bošnjacima!

Uživajte u vašoj predrasudi o Bošnjacima!

Njih to ne izjeda iznutra kao što izjeda vas – iznutra!

Hate does not eat the hated. Hate eats the hater!
Mržnja ne izjeda onog koga se mrzi. Mržnja izjeda onoga koji mrzi!

Allahu Milostivi, omili nam ljubav, a omrazi nam mržnju! Amin!