BOSNO MOJA (NE)POHARANA
UVIJEK SVAKOM DOKAZANA
NIKAD NIKOM OTKAZANA

Nakon mostarskog: „Pravac Potočari! Ne bojte se ništa“! Bošnjaci/Bosanci, tamo vas čeka nastavak srebreničkog čina.

DR. MUSTAFA CERIĆ: Međutim, obojica njih svjesno potiru činjenicu da je bosanska povijest napisana krvlju i suzama u Hagu, koju ni revizionistička „hrvatska historija“ ni „srpska istorija“, ne mogu ni poreći ni pobiti. Oni mogu samo kao papagaji pričati da bi se: „trebalo prestati kopati po ranama“ (veli Mario Kordić), odnosno trebalo bi: „prošlost potisnutu u stranu (veli Mladen Grujučić).

Tamam k'o u kazalištu/pozorištu. Nakon jednog slijedi drugi čin. Zavjese nisu spuštane. Nema ni pause ni break. Nakon mostarskog: „Pravac Potočari! Ne bojte se ništa“! Bošnjaci/Bosanci, tamo vas čeka nastavak srebreničkog čina.

Nisu kazališni actori isti, ali je ista tema predstave sa (ne)izvjesnim krajem. Teatarske predstave gdje je zaplet uzbudljiv a epilog naizgled (ne)izvjestan su najgledanije. Nisu skroz dosadne. Kao i u Mostaru, i actori i gledatelji su napeti dok predstava traje, ali nakon toga se brzo ohlade. Neki se usude da prepoznaju izdajnika, ali im izdajnik brže bolje zaprijeti da, ako mu/joj dlaka s glave zafali, kriv je Bakir.

Jer, ne može biti kriv ni prvi ni drugi izdajnik Mostara. Izdajnici mogu biti sve Mostarke i Mostarci, koji nisu glasali za onoga ili onu, koja im je donijela papir iz Strazburga. Nije ona kriva što je morala s tim papirom (ne)glasati za legalizaciju iste hrvatske vlasti, koja je dvanaest godina nelegalno i nelegitimno vladala Mostarom.

U stvari, izdajnicu su svi u Bošnjaka/Bosanaca koji nisu za nju glasali jer da jesu, ona bi spasila Mostar od njih samih. Ovako neka im je sada gradonačelnik Mario Kordić, koji nije mogao Ne bojte se ništa, da nam brže bolje ne poruči kao svoj odgovor na pitanje o Slobodanu Praljku: – Rekao sam da historičari trebaju dati sud o tim stvarima. To isto govori i njegov mu partner Mladen Grujičić u Srebrenici: - Priznaćemo genocid u Srebrenici ako to dokažu činjenice i istorija.

Međutim, obojica njih svjesno potiru činjenicu da je bosanska povijest napisana krvlju i suzama u Hagu, koju ni revizionistička „hrvatska historija“ ni „srpska istorija“, ne mogu ni poreći ni pobiti. Oni mogu samo kao papagaji pričati da bi se: „trebalo prestati kopati po ranama“ (veli Mario Kordić), odnosno trebalo bi: „prošlost potisnutu u stranu (veli Mladen Grujučić).

Jah, Kordiću! Kako ne vidite da vi svojom negacijom UZP-a „kopate po ranama, koje nas vraćaju u nekakva razmišljanja i strahove koji ne vode nigdje“? Zar vi niste proeuropska kultura i civilizacija na čelu s Dragonom Čovićem?

Mi, jest da baštinimo bosansku kulturu, koja se u mnogome razlikuje od vaše hrvatsko-hadezeovske. Ne slažem se s onima koji kažu: „Sačuvaj me, Bože, srpskog junaštva i hrvatske kulture“, ali se slažem s mojim umom, koji ne može da pojmi da ima još neko u Hrvata i Srba, koji ne shvaća šta se dogodilo u Bosni: Genocid i „udruženi zločinački poduhvat“!

Jah, Grujučiću, kako ne shvatite da vi svojom pričom o negaciji dokazanog srpskog genocida činite da se „kroz pojedinca posmatra c(ij)eli srpski narod“.

Ne morate se ni jedan od vas truditi da ovo shvatite, ali morat ćete jednog dana prihvatiti da to što pričate je sramno, nemoralno i štetno po srpski i hrvatski narod u Bosni.

Neke istine su spore, ali dostižne i za negatore veoma pogubne. Dakako, Grujičiću, „Srebrenici treba istina“, koja vam je eto tu pred očima samo što vi imate oče, koje ne vide; vi imate uši, koje ne čuju; vi imate um, koji sebe negira; vi imate laž, koja vas ubija!

No, karakteri izdaje nisu isti u Mostaru i Srebrenici. Bego Bektić je svoj izdajnički glas prodao Grujičiću za sitne pare (50.00 KM) da bi mu prikupio lažne identitete glasača za srpsku stvar u Srebrenici. Ne zna se šta se kolika je cijena bila za izdaju Mostara, ali zna se da je rezultat bio isti kao i u Srebrenici. Na čelu ova dva grada stoluju ljudi, koji negiraju punopravne haške presude o hrvatskom UZP-u i srpskom genocidu.

U Srebrenici su se pojavili probosanski actori na pozorišnoj sceni u Srebrenici. Zazvonio im poziv: Pravac Potočari! Ne bojte se ništa! Srebrenica je još uvijek „zaštićena zona“ UN-a! Ne bojte se ništa“!

Ta povijesna odluka Vijeća sigurnosti UN-a nije nikad dokinuta. Ona i dan danas važi na papiru, ali ne važi u probosanskim glavama, perima i rukama, koje su se trebale već davno izboriti da Srebrenica izađe iz statusa „(ne)zaštićene zone“ i pređe u status „izdvojene zone distrikta“, gdje ni akteri ni negatori genocida ne bi imali nikakvog utjecaja na postgenocidni život žrtava.

Probosanske političke glave su nam javile da se iz protesta zbog nepravdi samo-bojkotiraju na ponovljenim srebreničkim izborima. Nisu nam javili šta drugo imaju na umu. Očekivao sam da će položiti zakletvu pred Bogom i svijetom da ovoga puta niko od njih neće izdati Srebrenicu, kao prošli puta.

To se kao podrazumijeva. Također, očekivao sam da su se svi probosanski politički faktori dozvali pameti te složili da će zahtijevati specijalni status za općinu Srebrenicu obzirom na utvrđeni i na međunarodnim sudovima presuđeni srpski genocid, gdje je kako moralno tako i politički neodrživo da načelnik općine bude čovjek, koji negira genocid i time svakodnevno nanosi duševni bol žrtvama genocida. Nije moguće ni zamisliti da njemački nacisti dočekuju žrtve Holokausta u Aušvicu! Srebrenica je bosanski Aušvici i zato mora imati status specijalnog distrikata, gdje se žrtve genocida neće sretati sa ubicama njihovih najmilijih, gdje će biti oslobođene od duševne boli, koja im se nanosi zbog negacije genocida.

Nadam se, također, da će Muftijstvo tuzlansko donijeti odluke da se na Musalli u Potočarima klanja džuma-namaz svakog petka, gdje bi se prije namaza učio Jasin-i šerif šehidima.

Milostivi Allahu, omili nam sjećanje na bosanske šehide i zahvalnost bosanskim gazijama! Amin!