Bijeljinski policajac Nebojša Narandžić odveo je tri sina Živane Delić: Sulejmana (1958), Berzada (1961), Beriza (1964) i supruga Redžu... I odveo ih. Odveo da se nikad ne vrate.

AVDO HUSEINOVIĆ: Posebni odjel Tužilaštva za ratne zločine Bosne i Hercegovine do sada se nije bavio slučajem ratnih zločina u Bijeljini, gradu čijom je okupacijom počela agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu, gradu u kojem su, iako rata nije bilo, srpske policijske i vojne snage ubile više od 300 Bošnjaka i nekoliko desetina Albanaca i Roma. Policajac Nebojša Narandžić je napustio Bijeljinu i živi negdje u Srbiji.

Nekako s jeseni 2019. Jusuf Trbić me malenim sokakom uveo u avliju tuge, u bijeljinskoj ulici 27.marta. Oboljela od života, na kapiji nas čekala Živana.

Obradovala se Jusufu kao najrođenijem. U svojim „Majstorima mraka“, Jusuf je prvi ispričao njenu pretešku životnu priču. Čitajući Jusufove zapise, poželio sam da snimimo Živaninu izjavu za film „Ubijeni prirodnom smrću“.

Sjedimo za avlijskim stolom, uključili smo kameru i tužna starica počinje kazivati svoju bol. Rođena je u pravoslavnoj porodici Doknić iz semberskog sela Čengić.

U ranoj mladosti zagledala se sa Redžom Delićem iz Bijeljine. Ne prođe dugo i udade se Živana za Redžu. Bila je 1958.godina.

U maloj kući lijepo su živjeli, izrodili petero djece: tri sina i dvije šćeri. Redžo bio viđen, veliki domaćin. Ljudi ga voljeli.

A onda je Bijeljina prvih dana aprila 1992. okupirana.
Specijalne jedinice Službe državne bezbednosti Srbije koje je predvodio Željko Ražnatović Arkan hapse, pljačkaju, ubijaju... Živana se zabrinula. Sinove Sulejmana (1958), Berzada (1961) i Beriza (1964) znala čaršija. Pobojala se, pa ih je molila da idu odmah, da ne čekaju. Nisu htjeli iz rodnog grada.



Bio je petak, 03.april 1992. Rano ujutro, u pola osam, pred kapijom Delića se zaustavio bijeli golf s nakačenim rotacionim svjetlom. Iz njega izašao bijeljinski policajac Nebojša Narandžić. Dobro su se poznavali. Pitao Živanu gdje su joj muške glave, da treba samo da daju izjavu u policijskoj stanici. I izađoše sva trojica sinova. U tom i Redžo izađe iz štale. Konja namiriv'o.

Živana je pitala Nebojšu gdje joj vodi djecu?
- Živana, znam te dobro, znaš me dobro. Ništa se ne boj. Biće vraćeni za pola sata, - odgovorio je.

I odveo ih. Odveo da se nikad ne vrate. Trojicu sinova i supruga Redžu.

Tražila ih Živana svuda, al' uzdalud. Samo je od nekog čula da je Berzad ubijen u dvorištu Šicine kafane u centru grada. Izveli ga arkanovci i ubili. Šico je sto puta bio kod Delića u kući, Redžo mu je posuđivao pare kad god mu trebalo, samo nije došao tada – ni prije, ni poslije. Čula je i da je Redžo dao arkanovcima sve pare koje je imao, da mu puste sinove. Pare su uzeli, a sinova nema. Samo su pronađeni posmrtni ostaci najstarijeg sina Sulejmana u Sremskoj Mitrovici. Zločinci su tijelo bacili u Drinu, Drina odnijela u Savu, a kako Jusuf opisa „u Sremskoj Mitrovici su bili zaduženi ljudi iz civilne zaštite da vade tijela iz Save. Razapinjali mreže preko velike rijeke, da leševi ne bi dolazili do Beograda i tako uznemirivali vesele Beograđane.“

Posebni odjel Tužilaštva za ratne zločine Bosne i Hercegovine do sada se nije bavio slučajem ratnih zločina u Bijeljini, gradu čijom je okupacijom počela agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu, gradu u kojem su, iako rata nije bilo, srpske policijske i vojne snage ubile više od 300 Bošnjaka i nekoliko desetina Albanaca i Roma.

Policajac Nebojša Narandžić je napustio Bijeljinu i živi negdje u Srbiji.

Srbija nema više nikakvu obavezu da izruči Bosni više hiljada ratnih zločinaca, koje krije u svojim njedrima. Živana Delić mi na rastanku reče: „Nadam se da će zločince kazna stići i da će doći dan, kad ću ukopati Berzada, Beriza i Redžu, da im barem na mezar mogu otići.“

U toj nadi, u novembru prošle godine je i preselila sa ovog svijeta.