Autor: Aziz Hurem

AZIZ HUREM: Onog momenta kada je prije tri decenije počelo otriježnjenje Bošnjaka – odmah tada je trebalo prestati – bar među Bošnjacima - pričati viceve o Muji, Sulji i Fati. Drugima ne možemo usta začepit, i oni će to raditi uvijek na naš račun. Ali mi? Mi smo trebali i trebamo pokazati i sebi i drugima koliko cijenimo sami sebe, koliko nam je stalo do nas i našeg naroda, naše domovine, naše vjere. Međutim, kada neki tamo vide i uvjere se da mi sami ne držimo do sebe, onda je jasno. Pomažemo mu da lakše obavi posao koji je naumio.

Prije dan ili dva čitam jednu vijest, pa ne mogu da razlučim, je li više tužna ili komična –, ali ni u kojem slučaju nije vesela, odnosno nije za smijeh. Naime, na jednoj dženazi dok su hodže oko kabura u čučnju učile uobičajene odlomke iz Kur’ana – u kaburu su se čuli tupi udarci kao lupanje u tabut i sl. Svi prisutni nisu mogli vjerovat, ali su odlučili da ipak otkopaju mezar i otvore mrtvački sanduk. Pretpostavka je bila – možda je u pitanju samo klinička smrt poslije koje je čovjek oživio. Ispostavilo sa da je lupao proizvod razmaknutih naslona i tupih udaraca kamena i komada zemlje o sanduk.

Jedan uvaženi hodža kojeg poznaju skoro svi Bošnjaci – (nije red da mu spominjem ime), – jednog petka je u svoju hutbu ukomponovao i sljedeći vic: K‘o biva, javili jednom čovjeku u Njemačkoj da mu je babo u Bosni preselio. I naravno, ovaj to prenese svom šefu kako bi dobio slobodnih par dana, spakuje se i već sljedeće jutro osvane pred svojom kućom u kojoj više nema babe. Rodbina i ostali koji su mu pazili na babu u poznim i bolesnim godinama zahmetili su se oko organiziranja dženaze i ukopa. Pita on njih po dolasku gdje je mejit – vele mu da je odvezen u gasulhanu. Umoran ne ispavan pohita on put gasulhane te proviri malo unutra da se uvjeri da je sve na svom mjestu. Kad tamo vidi mejita na teneširu i gasula kako obavlja, to posljednje kupanje na ovom svijetu. Međutim, baš nekako u tom trenu gasula obuze neka šubha ili mu se učini – pa kako god koji put mejita polije vodom kao da se malo pokrene – rukom ili nogom. Gasul sav u nevjerici izađe napolje i sopći sinu ovog rahmetlije: „Ma mešćini da se babo k’o malo mrda, kao da daje znake života, ne bih ti se baš smio zaklet, al' tako mi se čini“.

"Ama nije moguće,..., kako to sad na jedanput ..., pa... Slušaj, hodža, sad je gotovo, ti radi i završi svoj pos‘o, sve je organizovano i plaćeno, ja se moram vratit u Njemačku na pos'o, pa ne možemo sad 'vako sad 'nako..." - zamuckuje čovjek.

*****
Nadamo se da je ovo izmišljena priča. Ali, osnovano i s razlogom izmišljena – znajući kako nekima odnosno nama mogu i znaju roditelji biti na teretu, istovremeno zaboravljajući da bi nam se baš moglo tako potkliznuti da i od nas nekoga živog ogasule i prije vakta pošalju na Onaj svijet. Svjedoci smo da u poslijeratnim godinama umiju naši alimi često puta nasmijati džematlije – i nije to ništa loše. Ali te šale sa mimbera bi trebale biti sa više obzira prema vjeri, majkama i očevima. Jer, na ovakve priče se vežu i kite još crnje, zgodnije i smješnije i tragičnije – obični insan ne zna gdje bi trebalo zaustaviti taj cirkus i gdje je crvena linija preko koje ne bi trebalo preći. Kad more hodža, a što ja ne bih mog'o, – razmišlja obični insan.

Sa šalom počinje i zbilja, šala je pola zbilje, kaže narod. Pa onda na kraju i crni humor „nije više tako crn“ jer se ponavlja i sluša svakodnevno i tu počinje destrukcija i na kraju autodestrukcija.

Onog momenta kada je prije tri decenije počelo otriježnjenje Bošnjaka – odmah tada je trebalo prestati – bar među Bošnjacima - pričati viceve o Muji, Sulji i Fati. Drugima ne možemo usta začepit, i oni će to raditi uvijek na naš račun. Ali mi? Mi smo trebali i trebamo pokazati i sebi i drugima koliko cijenimo sami sebe, koliko nam je stalo do nas i našeg naroda, naše domovine, naše vjere. Međutim, kada neki tamo vide i uvjere se da mi sami ne držimo do sebe, onda je jasno. Pomažemo mu da lakše obavi posao koji je naumio.

I prije agresije na BiH bilo je osviještenih Bošnjaka. Istina, bilo ih je vrlo malo, ali je bilo. Ti takvi nikada pa ni dan danas nisu prepričavali viceve na svoj - bošnjački račun. Između ostalog, svjesni su bili da time obezvrjeđuju sebe i svoj narod.

*****
Jedan veliki Bošnjak iz begovske loze iz Novog Pazara (K.A. r.a.) završivši škole u Beogradu još kasnih pedesetih ili ranih šezdesetih godina prošlog vijeka vratio se u svoje rodno mjesto. Sav sretan i ponosan što se može znanjem i zvanjem uporediti sa kolegama koji su uglavnom u ogromnom procentu bili Srbi. Kada je iz N. Pazara, odnosno muslimanske sredine, otišao u Beograd, uvidio je i uvjerio se da tamo nema ni habera o nekom bratstvu i jedinstvu koje je režim telalio na sva zvona. Golim okom se dalo vidjeti da četništvo nije nikad usahlo. Radio je u N. Pazaru, šutio i trpio. Smrću posljednjeg srpskog kralja Petra II u Denveru u SAD 1970. znao je da su ožalošćeni svi Srbi koji su makar malo držali do loze Karađorđevića, pa čak i oni kojima je k‘o bajagi u javnosti bilo svejedno. A onda je ovaj Bošnjo svjestan tog srpskog žala izrazio saučešće svom kolegi: „Kolega, izražavam ti moje svesrdno saučešće povodom smrti vašeg kralja, slava mu i lahka mu zemlja bila“.

Kolega Srbin je bržebolje odletio kod direktora škole – naravno Srbina -, koji je odmah pozvao ovog Bošnjaka Pazarca i po kratkom postupku uručio mu rješenje o prestanku radnog odnosa.

Od tog momenta ovom velikom Bošnjaku iz N. Pazara su bila zatvorena vrata u svim školama u Sandžaku, a možda i u cijeloj široj Srbiji. Morao je da traži hljeb izvan Srbije. Negdje krajem sedamdesetih godina obreo se u jednoj maloj bosanskoj čaršiji u srednjoj Bosni, ponovo u školi u prosvjeti.
Nije on svim kolegama Srbima izrazio saučešće – nego samo jednom, onom za kojeg je iz ranijih kontakata smatrao i zaključio da mu ne bi trebalo biti svejedno. I vjerojatno nije mu bilo nevažno – i sigurno nije se K. A. prevario u procjeni – ali, da bi njemu taj kolega napakostio a sebi prikupio još koji crveni partijski poen – saučešće mu je dobro došlo.

K. A. je bio nacionalno osviješten tridesetak godina prije agresije na BiH, a možda još i od malih nogu. Jer takvi najčešće od svog postanja znaju ko su i šta su. To se sa njima rađa, i to ih nikada ne napušta od bešike do motike. Njemu i njemu sličnima se nije moglo omaknuti da pretresaju viceve – pogotovo ne one na svoj račun. Oni su po vrlo strogim kriterijima birali društvo i družili se isključivo sa pouzdanim i provjerenim. Oni nikada nisu zaboravljali ko su i šta su. Njih nisu mogli kupiti za neku jeftinu poziciju, odnosno nisu ih mogli nikako kupiti.

Uvijek i stalno pokušavam da nađem odgovor na pitanje: zašto su to Bošnjaci nacionalno zakazali, ko nam je ulio nepovjerenje i netrpeljivost unutar samih nas, zašto smo tako nejedinstveni. I pitanje svih pitanja glasi: šta je potrebno učiniti i odakle i kako bi trebalo početi da postanemo onakvi kakvi bi trebali biti. Mislim da će to biti proces koji će potrajati generacijama.