Dragi moji,
Danima slušamo plač i jecaj Dragana Čovića. Zna se zašto plače, ali se ne zna koja mu cucla paše. Nuđene su mu i domaće i uvozne, ali ga nijedna nije utješila. Dragan plače, pa plače. Legitiman je on bosanski Hrvat i po ocu i po majci, ali nazor pije majčino mlijeko Bosanske. Njemu bosansko ništa ne miriše. Ni bosanski otac, koji ga zove sebi, ni bosanska majka, koja mu tepa da joj se vrati. Dragan se zaljubio u svoje dadilje. Kad zaplače, dadilje ga najbolje maze. I sve njegove želje odslušaju. I one moguće i one nemoguće. I sve mu obećaju. A obećanja su ludom radovanje. Pošto ima više dadilja, Dragan može da bira koja mu najviše odgovara u danom trenutku od Plenkovića u Zagrebu do Vučića u Beogradu i Macrona u Parizu. Dodik mu dođe k’o brat po gorkim suzama oko Bosne. Dragan je opet uplakan i tužan. Plenkovićevo dadiljstvo, iako je iskreno, nije urodilo plodom, a Vučićevo je, on to zna, lažno, ali poželjno za blefiranje. Gorke suze Dodikove mu više ne pomažu. Ostalo mu je jedino da se nada u Macronovo dadiljstvo. Macron je daleko, ali im je europski put isti. Dragan na tom europskom putu polomi noge od trnovitih prepreka od bosanskog „islamskog terorizma“ kako u ratu dok bijesniše „udruženi zločinački poduhvat“ tako i u miru dok se pravi „udruženi antibosanski projekat“. Eto, zato Dragan Čović voli dadiljstvo Macrona, koji najbolje zna o čemu Dragan priča. Priča o papinom izaslaniku Ivanu de Kazamarisu, koji bi trebao doći u Bosnu da spasi Dragana od „islamskog terorizma“, da nametne Bošnjacima abjuraciju od katarske hereze i vrati ih pravoj Draganovoj vjeri. No, na Draganovu žalost, Macron nije rimski papa, već predsjednik moderne europske Francuske Republike, gdje još uvijek važe načela demokracije i ljudskih prava. To je na kraju i sâm Macron shvatio pa je izrazio žaljenje što su ga neki zlonamjerni ljudi potvorili da je rekao to što (ni)je rekao, odnosno što su neki mediji njegove riječi o islamu i muslimanima izvadili iz konteksta, a kontekst je bio da je u bîti islam kriv za teror u Francuskoj. Krivi su i muslimani koji se još uvijek drže tog i takvog islama. Moglo se i očekivati da francuski predsjednik Macron shvati da je poruka o islamu i muslimanima bila pogrešna, ali ne njegovom greškom, već greškom glasnika, koji su tu poruku svijetu prenijeli. Prihvatimo Macronovo žaljenje, kao što smo prihvatili i žaljenje pape Benedikta XVI, koji je svojevremeno imao, također, uvredljiv komentar na islam. Iako neki katolici vjeruju da je rimski papa nepogrešiv pa ipak ljudski je griješiti, ali je i moralno grešku priznati i ispraviti. Macron će to uraditi. Jer to je osobina velikog državnika, koji predstavlja veliku naciju kao što je francuska. Od malih državnika, bolje reći od malih i frustriranih ljudi, koji negiraju međunarodne pravosnažne presude o „udruženom zločinačkom poduhvatu“, poput Dragana Čovića, tako nešto ne može se očekivati. Čović nije papa, a moga je biti da je kojim slučajem htio, ali jest nepogrešivi legitimni Hrvat u Bosni, koji zna kako treba širiti strah od islama za Europu i kako treba konstruirati antibosansku priču o „islamskom terorizmu“ kako bi Europa digla ruke od Bosne. Sve bi tada bilo i hrvatsko i srpsko. Nije Čović ni predsjednik Francuske, ali jest s njim na europskom putu preko Moskve, gdje za hadezeove legitimne Hrvate mora da ima mjesta dok bježe od „islamskog terorizma“ u Bosni. No, na Draganovu žalost predsjednik Macron nema više vremena za dadiljstvo. Valja mu tražiti izlaz za Francusku iz ćorsokaka sa muslimanskim Ummetom. Što se tiče Drgana Čovića, on o izlazu ne razmišlja. Njemu je najslađe kad bosansku naciju i državu dovode u ćorsokak. On tada mirno uživa dok njegov „Hrvatski narodni sabor“ odapinje strijele protiv „islamskog terorizma“ kako bi „odbranio“ svoj, i samo svoj, europski put, na kojem se više ne bi smio glasno spominjati „udruženi zločinački poduhvat“ hrvatske politike prema Bosni.

Bože Milostivi, blagoslovi Bosnu i sačuvaj je od onih koji joj lome kosti! Amin!