Opijeni Dačić, opijen ideologijom zla, opija gledateljstvo mržnjom protiv drugačijih. Takvim nastupom u javnom prostoru povećava mogućnosti da i dobronamjerni budu infcirani. Neka nam je rekao da baš tako misli. Na novo nam je otkrio tajnu o velikoj džamahiriji koja nažalost još nije skinuta sa dnevnog reda. Toga trebaju Bošnjaci biti svjesni...

MESUD A. RAMIĆ: Nama treba 100 godina mira, garancije i neutralnosti da se fizički i duhovno oporavimo nakon svega šta su nam uradili. Ono što su Bosna i Bošnjaci predeverali i mnogo jače bi unazadilo. Možda je Švicarska model za nas, neutralna, posebna i svjetski prepoznatljiva. Mi nemamo mnogo izbora, jedan je da se razvijamo i gradimo pretpostavke da jednog dana napravimo jednonacionalnu državu, druga mogućnost je da dalje jačamo višenacionalnu državu, treća varijanta je da jačaju separatističke politike.

Ministar Dačić nedavno na televiziji opet pijan i agresivan. I ne čudi kad je bio u sistemu koji je vodio agresije protiv drugih. Diplomata u pijanom stanju kaže ono što misli kad je trijezan. Umjesto da pjeva Halidovu Miljacku on ponižava i stavlja mete na svoje komšije. Opijeni Dačić, opijen ideologijom zla, opija gledateljstvo mržnjom protiv drugačijih. Takvim nastupom u javnom prostoru povećava mogućnosti da i dobronamjerni budu infcirani. Neka nam je rekao da baš tako misli. Na novo nam je otkrio tajnu o velikoj džamahiriji koja nažalost još nije skinuta sa dnevnog reda. Toga trebaju Bošnjaci biti svjesni, baš kao sto su Holanđani svjesni opasnosti što im je zemlja ispod nivoa mora. Ali to nije nikad bio razlog njihovog odustajanja, naprotiv tražili su i pronašli načine svog opstanka i održivosti. Dakle nije do drugih koliko je do nas samih.

Priča nije nikako naivna koliko god da su usta pijana. Refleksije ovakve priče kada nastupi momenat konflikta mišljenja mogu biti opet pogubne za nevine ljude. A vjerovatno će biti takvih konfliktnih momenata gdje će doći do neslaganja. Potentnu tačku neslaganja nosi naš odnos prema tzv „Malom Šengenu“. To je jedna tačka prekretnice gdje može doći do značajnog neslaganja u politikama. Odnos prema tome se može podići na nivo koji je Bosna imala pred referendum. Atmosfera se može podići do nivoa da pristup ili ne pristupanje toj formi imaju vrijednost borbe za nacionalne ideale. Koliko god to bila ekonomska integracija, sa ovakvom propagandom se može doživjeti kao nečije konačno ujedinjenje. Jedini spas ideologiji velike džamahirije leži u dominaciji kroz takav inicijalni oblik. Šta ako se Srbija potom kao dominantni faktor odrekne svojih ambicija za ulazak u EU? Realno bi imala poziciju da iskaže jasnije svoje protivljenje. Srbija je pokazala kreativnost i umijeće vanjske integracija prve klase. Više se nije moglo uraditi za tako kratko vrijeme. Ne da ne želim Srbiji blagostanje, ali još nema pokazatelja benefita na vidiku koje Bosna kao država dobija sa Mini Šengenom. Jasno je da će ekonomske elite profitirati, takve elite profitiraju i u ratu i u miru i bez obzira na oblike organiziranja. Da budemo jasni, Bosna kao država bi preživjela i Mini Šengen kad se jednog dana bude raspadao taj oblik, ali da li mi kao narod trebamo i možemo više plaćati take avanture?

Malo je urađeno na integraciji države da bi ulazili u još kompleksniju integraciju gdje sigurno nećemo biti dominantni faktor a teško i ravnopravan. Poslije ulaska okvir sa novim odnosima snaga će sasvim sigurno nastupiti projekat internacionalizacije manjeg BH entiteta čime će probosanska politika imati velike izazove. Već sada je teško obuzdati bahate ambicije RS-a, kako će tek biti kad bude ohrabrena u novom zagrljaju. Kako će tek biti ohrabrena kad bude podigla jednu zastavu a našu odbaci za sva vremena. Sa Malim Šengenom, nastupa velika emancipacija, to je prirodan slijed, a Bošnjaci će biti u defanzivi što nam u ovom vremenu nikako ne treba.

Nama treba 100 godina mira, garancije i neutralnosti da se fizički i duhovno oporavimo nakon svega šta su nam uradili. Ono što su Bosna i Bošnjaci predeverali i mnogo jače bi unazadilo. Možda je Švicarska model za nas, neutralna, posebna i svjetski prepoznatljiva. Mi nemamo mnogo izbora, jedan je da se razvijamo i gradimo pretpostavke da jednog dana napravimo jednonacionalnu državu, druga mogućnost je da dalje jačamo višenacionalnu državu, treća varijanta je da jačaju separatističke politike. Prvo rješenje može biti dobro ali je dalekosežno i ima mnogo prepreka ali su sve one prebrodive i pitanje je cijene. Druga varijanta je održiva i sa malo ideološke promjene u etno politikama može učiniti život svima nama ljepšim i primaljiviiim. Treća varijanta je bolest za sve, patnja i čekanje da neko prvi padne. U konstalaciji odnosa sa odlučnijom Srbijom i Hrvatskom možda to izgleda jednostavno i brzo rješenje, međutim to je zabluda i nikako ne može proći. To direktno dugoročno pogoduje varijanti jedan koja teži jednonacionalnoj državi. Stoga smatram da probosanska politika iz Sarajeva, Banja Luke i Mostara nema alternativu. I što se prije napuste ideologije isključivosti to će prije dašak kompromisa prostrujati političkim programima a to će značiti i nas brži razvoj.

Na udruženi komšijski poduhvat i njegove namjere koji nam se ovih dana prestavljaju kao regularno i državotvorno mi imamo pravo biti skeptični i (ne)vjerovati. Diplomatski i politički značajno vještiji združeni poduhvat u odnosu na prethodne. Sad su metode sofisticirane i nisu toliko bolne. Problem je, što je naša politika prvo nama samima nerazumljiva a onda ne čudi što se oni lakše sporazumjevaju i nas zanemaruju. Zato ovaj svoj jubilarni deseti tekst posvećujem boljem razumjevanju naše politike i odnosa prema našim susjedima. Bosna i Hercegovina je slabo razvijena zemlja. To direktno implicira da je potencijal za razvoj ogroman i ima mjesta za sve. Tako je to o Bosni, ako kažeš da je tvoja znaj da je moja već, a ako kažeš da nije tvoja onda je moja samo više. Ako kažeš da nije tvoja, ne očekuj da te voli i ako sam sebe toliko voliš. Ako je i tvoja onda je poštuj barem koliko voliš sebe. Bosna ima dovoljno ljubavi, zanosa i mašte, sad nam treba više poštovanja i mnogo rada.