Jessie Barton Hronešová (Foto: Ustupila Jessie Barton Hronešová)

Istinsko suočavanje sa prošlošću i dugotrajni mir nemoguć je u sistemima koji ne omogućavaju pravedne i inkluzivne sisteme reparacija i odštete žrtvama i preživjelim, jedan je od zaključaka knjige “Borba za odštetu” Jessie Barton Hronešove, koja pokazuje sa čime se suočavaju porodice nestalih osoba, žrtve mučenja, seksualnog nasilja i žrtve koje trpe fizički invaliditet u Bosni i Hercegovini.

Barton Hronešová s Odjela za međunarodni razvoj pri Univerzitetu u Oxfordu u intervjuu za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) kaže kako je odšteta žrtvama osjetljiva i bolna tema zbog čega je ovom pitanju posvetila svoju doktorsku disertaciju, koja je objavljena u formi knjige.

Ona smatra kako dovoljno dokaza pokazuje da iako je krivično gonjenje za ratne zločine važno, ono ne pruža zadovoljstvo žrtvama u siromašnijim zemljama ako ne postoji izravna odšteta žrtvama.
“Važno je da shvatimo da se mir i suočavanje s prošlošću ne mogu dogoditi u uvjetima lošeg socioekonomskog razvoja, siromaštva i nejednakosti”, tvrdi ona.

Budući da je nekoliko godina radila istraživanje u BiH i radila, između ostalog i za BIRN, imala je priliku razgovarati sa žrtvama i zagovornicima ljudskih prava, nakon čega je shvatila da pitanje odšteta nikad ustvari nije riješeno.

“Kao da bi MKSJ i lokalno tužilaštvo trebali žrtvama pružiti ‘pravdu’ koja im je potrebna. Zapravo, stvarnost se činila drugačijom – knjigu su itekako potaknule rasprave s tim ljudima koji su stalno ponavljali da je izricanje presude jedno, a sasvim drugo siromaštvo. Jedan ispitanik rekao mi je da nije važno koliko godina zatvora su dobili oni koji su orkestrirali rat, ako žrtve – i ostatak zemlje – nastave živjeti u oskudici i pod nesigurnim uslovima”, objašnjava ona.

Tranziciona pravda je oduvijek opčinjavala Barton Hronešovu, rođenu u Pragu četiri godine nakon pada komunističkog režima, a pogotovo ju je interesovalo kako su se žrtve snalazile u “postratnom sociološkom i političkom svijetu”.

Glavna tema knjige je izučiti kako su preživjele žrtve rata uspjele ili nisu osigurati odštetu nakon 1995. godine. Pod odštetom, pojašnjava Barton Hronešová, misli na novčane, stvarne, uslužne i druge forme naknade za patnje.

Teško je ne suosjećati sa žrtvama i teško je ostati “objektivan”, ali, kako ona kaže, još uvijek se mogu predstaviti podaci i priče u kontekstu i objasniti odakle mogu doći mišljenja.

“Knjiga pokazuje da neke žrtve imaju vrlo snažne i beskompromisne poglede na prošlost i nisu spremne prihvatiti da je možda pretrpjela i “druga strana”, ili svoje stavove nijansirati nekim širim razvojem događaja. Dugo vremena činilo se da je prošlost bila naslikana crno-bijelo kad je stvarnost često bila složenija”, govori Barton Hronešová.

Prema njenom mišljenju, odšteta je izuzetno važna za ove žrtve, jer one ne kreću s istom težinom tereta kao i drugi. Neki su duboko traumatizirani i potrebna im je psihosocijalna njega, drugi su teško onesposobljeni, dok su neki izgubili članove porodice koji su se brinuli o njima.
“Bila sam zbunjena kada sam saznala koliko ogromna razlika postoji između različitih vrsta odšteta koje imaju različite bosanskohercegovačke grupe žrtava, pa sam počela sagledavati kako su usvojene i zašto”, kaže ona.

Nakon toga cilj je bio objasniti ovu raznolikost odšteta u BiH, a Barton Hronešová je uvidjela da su, “uprkos široj politici BiH”, vođstvo žrtava i njihove strategije zaista bitne u pogledu toga ko je “uspješniji”. To je ono, kako pojašnjava, što označava “kapital žrtava” – skup poluga, saveznika i resursa koje ima svaka grupa žrtava koji se mogu koristiti prilikom traženja odštete.

Glas žrtava bitan za reparacije

Glavna poruka njene knjige jeste da na žrtve ne treba gledati kao na pasivne aktere koji ostaju u diskreciji javnih vlasti.

“Oni imaju glas i imaju neke – ponekad ograničene – moći koje mogu koristiti ako to odluče. Njihova nastojanja su zaista bitna i treba ih podržati – iako vrlo pažljivo – kako bi se promijenile postojeće politike. Kažem pažljivo, jer u knjizi također opisujem kako je povlašteni tretman nekih grupa imao suprotan efekat i samo stvorio više tenzija među različitim grupama, a da ne spominjemo entitete”, govori ona.

Također je mišljenja da u BiH još uvijek ne postoje pouzdani podaci o žrtvama torture, onesposobljenim i drugim, za razliku od podataka za one koji su ubijeni ili nestali. Bh. sistem je, prema njenom mišljenju, toliko decentraliziran i koriste se različite metodologije zbog čega je često teško doći do ispravnog brojčanog stanja, “što se sada iskorištava u RS-u”. Zbog protoka vremena i umiranja ljudi, sve teže je i doći do preciznih podataka.

Jedan od izazova prilikom nastajanja ove knjige bilo je očekivanje žrtava. Barton Hronešová ističe kako bi voljela da knjiga može promijeniti način koliko ozbiljno se odštete shvataju u BiH, no da sumnja u to.

“Činilo se da su moji ispitanici imali mnogo očekivanja – bilo da predstave svoju verziju historije ili, u nekim rijetkim slučajevima, čak očekivali finansijsku i materijalnu korist”, govori ona.

Prikupljanje podataka za ovu doktorsku disertaciju je trajalo dosta dugo, a većina njih je prikupljena kroz intervjue sa žrtvama, stručnjacima, veteranima i nosiocima javnih funkcija u periodu između 2013. i 2016., ali i tokom 2019. godine.

Barton Hronešová kaže kako ju je ovo istraživanje oblikovalo u akademskom smislu, ali da je rad na terenu bio “provjera stvarnosti”.

“Naučila sam mnogo o ljudskim vrijednostima i otpornosti. Sjećam se da sam intervjuisala gospođu u sedamdesetim godinama čija je cijela porodica, šest sinova i suprug ubijena, a ona nije ni znala gdje su njihova tijela. I dalje je bila vrlo krhka, ali i draga i sa posljednjim ostacima životne iskrice. Bilo je ohrabrujuće vidjeti šta ljudi mogu izdržati i još uvijek žive. Stavlja naše svakodnevne ‘probleme’ u malo drugačiju perspektivu”, govori Barton Hronešová.

Žrtve ratnog seksualnog nasilja često se, nakon pravosnažnih osuđujućih presuda izrečenih optuženima, sa svojim zahtjevom za naknadu štete upućuju na parnični postupak u kojem se susreću s nizom problema – od naknade troškova do otkrivanja identiteta i ponovnog preživljavanja traume.
Do sada je pred Državnim sudom procesuirano više desetina predmeta silovanja. Praksa Suda BiH u posljednje vrijeme je da, uz sankciju, odredi i novčanu odštetu koju osuđeni mora isplatiti žrtvi silovanja.

BIRN BiH je ranije pisao da je nekoliko stotina logoraša u BiH, na osnovu sudskih odluka, primorano platiti od 2.000 do 10.000 KM zbog podnošenja tužbi za naknadu nematerijalne štete za boravak u logorima, ili im se oduzima imovina, koja je ionako minimalna.

Dodatni problem sa kojim se žrtve susreću jeste i nepostojanje Zakona o pravima žrtava torture na državnom nivou, a koji je već godinama u fazi nacrta zbog osporavanja iz Republike Srpske.

Jessie Barton Hronešová, naslovna stranica knjige (Foto: Ustupila Jessie Barton Hronešová) “Zašto moja noga vrijedi manje?” Invalidnost i gubitak života vojnih i civilnih žrtava rata “Nisam ja ovo sama sebi učinila. Rat mi je ovo učinio i sada želim da država to ispravi, tako da mogu živjeti normalan život, kao i svi drugi”, govori Sabina, pokazujući na opuštenu lijevu ruku i nogu. Tokom djetinjstva izgubila je pokretljivost udova nakon što joj je geler od granate oštetio kičmu 1992. godine. Imala je 29 godina kada smo se upoznali 2015. godine i bila vjerovatno najmlađi predstavnik Udruženja civilnih žrtava rata u Bosni i Hercegovini. “Civilna žrtva rata” je izraz koji se u BiH obično koristi za pojedince koji su bili onesposobljeni ili ozbiljno fizički povrijeđeni tokom rata, razlikujući ih od žrtava mučenja, seksualnog nasilja i porodica nestalih. Iako je zbog ratne invalidnosti imala pravo na mjesečnu isplatu invalidnine i besplatnu zdravstvenu zaštitu donesenu 1999. godine, tim je odredbama mogla pristupiti tek 2004. godine. Čak i tada, primanja su joj bila znatno niža od naknada koje se nude vojnim žrtvama sa sličnim povredama. Prema zakonu Federacije BiH, Sabina ima pravo na 70 posto mjesečne isplate vojne žrtve. Njene “dodatne beneficije”, koje u slučaju vojnih žrtava uključuju prava na zapošljavanje, besplatan prevoz, oslobađanje od poreza i drugu podršku, svedene su na osnovnu besplatnu zdravstvenu zaštitu. Iako je Sabini drago što joj je pružena podrška, ne može sakriti svoje razočaranje. “Zašto moja noga vrijedi manje?”, pita ona. Širom BiH civili koji su povrijeđeni ili su izgubili srodnike tokom rata bili su predmet ograničenog priznanja i obeštećenja. U međuvremenu, vojne žrtve rata – to su porodice poginulih vojnika i invalida – uživale su mnogo veće beneficije i u FBiH i u RS-u. Ovo je odlomak iz knjige “Borba za odštetu” autorice Jessie Barton Hronešová u izdanju Palgrave Macmillan.