AJŠA ČIŠIJA: Dragi moji koji mi poklanjate vrijeme čitajući ove moje retke, hvala! Istrpite me bogdicu (mrvicu) još, nešto podijeliti s vama želim: U mojoj 64-oj godini, evo, preko svog sina spoznah svoju najveću životnu grešku: nisam imala jasno određene ciljeve do kojih želim stići i nisam dovoljno poradila na svojoj istrajnosti da ostvarim cilj - UPRAVO ZBOG TE NEJASNOĆE OKO CILJEVA I NEJASNOG STAVA PO PITANJU PRIORITIRANJA ISTIH. I vama toplo preporučujem da vam vaša djeca ponekad lekciju održe, a ne da mi njima uvijek lekcije držimo. To razbija monotoniju i pomaže da se nemaru ne odamo.

Allah, dž.š., je obećao ljudima da će i onima koji odaberu prolazni svijet (dunjaluk) i onima koji odaberu trajni život (ahiret) biti udovoljeno, a svaki vjernik želi ahiret. Nije dovoljno samo željeti ahiret, valja tu dobro odvagati svoju namjeru da bi djelo proizašlo iz nje bilo hairli posao. Namjera vjernika, ma u kojim okolnostima, ne smije nagaziti na pravo niti jednog čovjeka, bez obzira na njegovu vjeru, naciju ili već šta njegovo prema Božijem zakonu.

Svrsishodnost je ono o čemu vjernici muslimani vrlo malo razmišljaju, pa čak i onda kad imovinu svoju prodaju. Poštujem ja svačije pravo na izbor, ali ne poštujem intelektualnu kratkovidnost kod ljudi koji su intelektualno osposobljeni za vid na daljinu. Znate zašto?! Zato što oni ponekad zažmire kad gledaju, a za to mogu postojati samo dva razloga: interes koji nije zajednički za sve one kojih se tiče, ili prisila. Ni jedan od ta dva razloga ne odobravam jer su oba zasnovana na pogrešnim osnovama. Ako su ti intelektualci o kojima pričam (a pričam o vjernicima-intelektualcima) pošteni ljudi, onda oni "žmire" iz straha. Strah od ljudi je ponor u koji vjernik ne smije upasti, ako se Boga boji i želi da ispravno postupa. Pričam sve ovo jer, fakat, "puna mi je kapa" više našeg bošnjačko-muslimanskog povijanja kičme pred "naprednijima" od nas u "moći" ili "civilizacijskom stupnju". Dosta mi je više i pojedinih Bošnjaka i njihovog stida za mene i ovakve k'o ja što ih svojim mahramama na glavi sramotimo vraćajući se, kako kažu: "sto godina unazad". Dosta je, velim im i poručujem: Civilizacijski napredak je donio odjeću i pokrivalo (i smanjio prenos zaraza), a vi, ako hoćete, vratite se 100.000 godina unazad i goli hodajte. Ili, eventualno, samo s maskom na licu. I ne vraćamo se mi stotinu godina unazad, nego nastavljamo svoj put putem koji je svečano otvoren prije više nego 1442 godine po lunarnom kalendaru, ili minus 44 godine po solarnom (1398 godina). Tim "lizoguzama" više ne treba halaljivati. Jok, nego: "AHIRETEN-KUSURETEN".

I oni što su uvakufili zemlju (i gradili hair-građevine na njoj) su htjeli da im dobra djela teku i poslije smrti - teško da će halaliti prodaju u njihovo ime. Ali, eto, prodade se milom uz pomoć sile. Ja ne bih. Ne bih, nek' ostane da je oteto, pa "AHIRETEN-KUSURETEN". Ne bih ja centar Banja Luke prodala. Kome ostavljamo bivšu šeher Banja Luku?! Ako je profesorici srpskog jezika u banjalučkoj Gimnaziji Branki Ljubojević i njoj sličnima, ima nade da se i za nas protjerane nađe mjesta u šeheru kad šeherom (gradom) opet bude. Kad Dodikova politika izolacije od svijeta totalno obesmisli život ljudi koji je slijede. A Dodiku, koji kaže da je Banja Luka više Vučićeva, nego Izetbegovićeva u tom kontekstu poručujem: "Nijednog od njih dvojice nije više nego Ferhad-paše Sokolovića. Pa koji od dvojice (koji se nađoše u Dodikovom primjeru usporedbe) ovog treće-pomenotog osjećaju bliže sebi i Banja Luka je više njegova. Da argumentiram ovo što ustvrdih: Ferhad-paša je sagradio Ferhadiju, te uvakufio (nema potrebe da navodim kome: zna se) i veliki prostor oko Ferhadije na kojem je kasnije bespravno sagrađen Gradski park u Banja Luci, hotel "Palas", velika zgrada do Gradskog parka zvana "Vakufska palata" ... Uži centar Banja Luke je, dakle, bio prostor velikog vakufa oko Ferhadije, a njen vakif, Ferhad-paša Sokolović je ostavio 600 dućana, medresu (škola), hotel (Karavan Saraj), kameni bezistan (današnja Robna kuća), kamenu ćupriju preko rijeke Vrbas, itd. Ostavio je čitav jedan mali grad. I, hoće li on halaliti bivšoj nam jugoslovenskoj državi otimačinu (ako Islamska Zajednica BiH i halali) koja datira od ranije, hoće li halaliti kasnije prodaje i "investicije"?! Hoće li halaliti takvo siromašenje Islamske Zajednice na prostoru okupiranog dijela bosansko-hercegovačke države, samoprozvanom RS?! Ja neću. Imam pravo da ne halalim: protjerana sam iz Bosanske Krajine, oteta mi je Banja Luka. Neću poželjeti sreću velelepnoj zgradi koja se gradi na banjalučkim mezarlucima. Zbog Ferhad-pašine želje i djela - da ništa narodu ne fali. E, sad nam u tzv. RS-u mnogo toga fali. Neću halaliti što me protjeraše i što ni sad, 28 godina nakon toga nemam kud nazad kući. Nek' stoji prazna kuća mog rahmetli oca i rahmetli majke moje. Nek' stoji i prkosi vremenu. Tako su željeli roditelji moji, i nek'se ispuni da ne dam toprak zemlje babovine. Ako kuću "vjetar" odnese, ostaće zemlja da i dalje vjetrovima zla prkosi.

Ne halalim ni "mrvicu" eventualne korupcije u IZ Bosne i Hercegovine. Islam zabranjuje da se to halali. Islamska Zajednica mora biti jaka, a kvarno (korumpirano, potkupljeno, "svrnuto") ne može biti sinonim za jako. Puno je para u Islamskoj Zajednici Bosne i Hercegovine. I to je dobro. Dobro je i što IZ BiH ima dijasporu koja je davala dosta, još uvijek daje, a davala bi i šakom i kapom kad bi imala uvid u financijske tokove, tačnije - u finansijsku analizu. Naravno, i u vakufske procese, jer ... nisam rahat što će pedeset srpskih porodica živjeti na mezaristanu i na temeljima džamije u Banja Luci. Ne mislim da će rahat biti ni te srpske porodice.

Reisu-l-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini mora biti jak čovjek. Čovjek kojim niko ne može upravljati, ali čovjek do kojeg svi glasovi iz njegova naroda dopiru, a on sposoban da razluči između dobrog i lošeg po ummet nakon što će se posavjetovati s mudrim i pouzdanim ljudima kji trebaju biti uz njega. Oholosti, samodopadnosti, a ni ležernosti nema mjesta u IZ. Ne kažem da reis naš, magistar i doktor, Husein ef. Kavazović nije dobar za reisa, ali snagu i karizmu njegovu možda nisam sposobna prepoznati. Nedostaje mi moje, bilvaktile, ushićenje u iščekivanju da pročitam bajramsku hutbu svog reisa (podcrtavam da me se dojme hutbe i sadašnjeg reisa i s moje strane nepredviđeni iskorak u odvažosti s njegove strane). Mi dijasporci se tih vremena vrlo dobro sjećamo. Autoritet se voli. Karizma. Snaga duha nikog ne ostavlja ravnodušnim. Znate o kome sam upravo pričala!? Naravno, o dr. Mustafi Ceriću, reisu-l-ulemi (1993- 2012). Ima još jedan jak Bošnjak (za titulu reisa), ali on voli svoju zemlju Srbiju (i to je sasvim prirodno) i aktuelni je bošnjački političar tamo, a nama treba reis kome je puno srce Bosne i Hecegovine. Najsretnije rješenje od ponuđenog smo definitivno dobili - reisa Kavazovića. Muftija mostarski Salem ef. Dedović je dobro uradio što je povukao svoju kandidaturu za reisu-l-ulemu IZ BiH, jer je odvagao i shvatio da ima puno veliku zadaću koju niko od njega bolje "ispisati" ne može. Mostarsku zadaću. Trenutno najvažniju.

Karizmatični mogu biti i ljudi koji djeluju iz sjenke. Zbog njihovih dobrih djela koja se i u sjenci i na svjetlu dana vide. Volim snagu tih sposobnih ljudi koji su toliko jaki da nemaju ni mrve kompleksa, ni mrve straha od ljudi, ali zato imaju oštroumnost, ekspertnost, dobrohotnost i žele pravedan odnos u relacijama ljudi na globalnom, svjetskom planu. Volim gvozdenu čiviju koja drži točak naših kola da se ne otkotrljaju u pogrešnom smjeru. Volim istinskog ideologa. Pamet njegovu volim. Pričam o Hasanu Čengiću. Pripisuje mu se "sve i svašta". Kad vidim ko mu pripisuje, sve mi biva jasno. A posve je nejasno za šta bi čovjek uopšte trebao biti kriv! Valjda zbog tog što djeluje i u "nemogućim" uslovima kad je potrebno da se spasi što se spas'ti dade. Naoružavao svoj nenaoružani narod da se spašava od povampirenog dinskog dušmanina. Da povučem paralelu: Amerika je financijski pomagala i naoružavala Mudžahedine dok su ratovali u Avganistanu protiv Sovjetskog saveza i pobijedili prvi put Sovjetski savez: istjerali i uzeli im oružje. Bukvalno ih (vojnike Sovjetskog saveza) naglavačke izbacili. Otvorili put (razbili strah od te do tad nepobjedive vojne sile) raspadu Sovjetskog saveza.

Hasan Čengić je valjao Bosni i Hercegovini. Valjao je i Amerikancima kad sarađuje sa Ujedinjenim Arapskim Emiratima, a nije - kad sarađuje sa Iranom. Hasan Čengić je ideolog. Njemu dunjalučka slava ne znači ni koliko zrno gorušice. ALI MI, MI MU ZNAČIMO. Što bi rekao moj rahmetli babo: "Da bi čovjek bio slobodan, on mora imati para", te ti ja mislim da je dobro što Čengić ima para. Šta fali, nikog nije pokrao.

Ah, da ne zaboravim moju pustu želju: Eh, da je Zukorlić rođeni Bosanac, baš k'o reis (1993-2012) dr Mustafa Cerić, uz našeg sadašnjeg reisa! Da ne zaboravim tu moju pustu želju - da nikad ne napišem ovaj i ovakav tekst. Ali, morala sam. Ako nisam trebala, i meni je "ahireten - kusureten". A i onima što dozvoljavaju da Tvrtko Milović bude urednik dokumentarnog programa na BHT-u (između ostalog, preporučujem toplo da pročitate NA Mreži - Novinar Milović:"Srba je 8 miliona, Hrvata 6, Bošnjaka samo 1,5 miliona i nalaze se okruženi Srbima i Hrvatima", press BUDITE INFORMISANI, petak, 28.08.2020). Njemu repliciram na ono njegovo da su Bošnjaci politički irelevantni i poručujem mu da će i prije onog "ahireten - kusureten" saznati ko je politički irelevantan faktor u BiH. Jel' to strah iz njega progovara zato što i on, bolje od mene, zna da je brojčanost Hrvata o kojoj govori irelevantan faktor u BiH - gdje sami sebe svode na nacionalnu manjinu forsirajući nacionalne podjele u zajedničkoj nam državi? Pametnije bi Tvrtku Miloviću bilo da se okrene demokratiji i građanskom uređenju drzave BiH, jer u demokratski uređenim državama nema nacionalnih manjina, nego u njima žive jednakopravni građani i udruženja građana po različitim osnovama. E, Miloviću, Miloviću, ko drugom jamu kopa, prije ili kasnije sam u nju pada. Ali biće Miloviću i ono "ahireten - kusureten". A Bošnjaci, Miloviću i ini "Milovići", su miroljubiv narod i nesebičan su narod, istorija je zapisala. A zapisala je i (a sad već i podebljava crnim mastilom) da Bošnjak svakog respektuje tačno onoliko koliko on njega. Ni manje, ni više. Kukavičja srca "lizoguza" Bošnjaka jedno po jedno "odadiru".

Dragi moji koji mi poklanjate vrijeme čitajući ove moje retke, hvala! Istrpite me bogdicu (mrvicu) još, nešto podijeliti s vama želim: U mojoj 64-oj godini, evo, preko svog sina spoznah svoju najveću životnu grešku: nisam imala jasno određene ciljeve do kojih želim stići i nisam dovoljno poradila na svojoj istrajnosti da ostvarim cilj - UPRAVO ZBOG TE NEJASNOĆE OKO CILJEVA I NEJASNOG STAVA PO PITANJU PRIORITIRANJA ISTIH. I vama toplo preporučujem da vam vaša djeca ponekad lekciju održe, a ne da mi njima uvijek lekcije držimo. To razbija monotoniju i pomaže da se nemaru ne odamo.

Summa summarum, nije dovoljno imati dobar nijjet, niti je dovoljno biti odlučan u tome. Odlučnost je pokretačka snaga, a istrajnost garancija uspjeha na ispravnom putu do jasno određenog cilja. Ciljeve treba prioritirati prvenstveno po značaju, uz izuzetak onog što traži brzo rješavanje. Znam da vi ovo znate bolje od mene, ali, k'o mislim nije zgoreg ni papagaj ponekad biti. Živimo u takvim vremenima da nam je gore nego dvorskim ludama u XVIII-om vijeku (s izuzetkom migranata u čijim državama zapad ustalasa totalitarne sisteme, uskomeša narod, pripomože idejama, prodajom oružja i uticaja, namami šarenom lažom o prozapadnjačkoj sreći, a potom hudim ratnim i ekonomskim izbjeglicama s indignacijom okrenu leđa. Ostadoše ukliješteni između proroka i poroka u njihovoj patnji nedređenog roka. Šta od takvih očekivati osim da se nagonski, a ne mozgom bore za puko preživljavanje. Lahko je pričati o civilizacijskom ponašanju kad živiš u uslovima dostojnim čovjeka.

"AHIRETEN-KUSURETEN..."