Krajnje je vrijeme da poslije ratnih naziva po Meši Selimoviću srpskih i četničkih jedinica u vremenu srpsko-crnogorske genocidne agresije na RBiH 1992 - 1995., te ulica, trgova, škola kao i književne nagrade nazvane njegovim imenom, u svojoj nepromišljenosti, Bošnjaci širom Federacije BiH, ugledavši se na Srbiju, počnu graditi i spomenike „našem“ Meši!

SEAD ZUBANOVIĆ: Rekosmo na početku da ništa nije slučajno. No slučaj! Nema slučajnosti. Nije slučajnost, znači, ni to što je datum smrti Mehmeda Selimovića Meše, 11. 7. (1982.) podudaran sa Danom genocida nad Bošnjacima u Srebrenici i datumom ukopa srebreničkih žrtava 11. jula, koji se vrši od 2003. godine! Mada fizički nije mogao biti tu, njegovo indirektno saučesništvo u srebreničkom genocidu je više nego očigledno! Činjenica je da su knjige potpisane njegovim imenom, mnoge zločince nadahnule beskrajnom mržnjom prema tadašnjim muslimanima.

U Beogradu je donesena odluka da se na uglu ulica Kralja Petra i Gospodar Jovanova, podigne spomenik Mehmedu Meši Selimoviću! Ovo ogromno priznanje obrazloženo je konstatacijom da je roman „Derviš i smrt“ jedno od najboljih dijela srpske književne riječi! Pored toga što najveća književna nagrada Srbije nosi njegovo ime, trideset osam godina poslije smrti pomenutog, ova je država ponovo pronašla način da naglasi koliko je njoj Meša bitan, sada možda više nego ikada. Iz istog razloga, u genocidom nastaloj tvorevini, tačnije u Banja Luci, traju završne pripreme postavljanja pomenutog književnog djela na pozorišne daske. Kažu da je riječ o kolosalnoj predstavi za koju su date ogromne društvene pare. Ništa nije slučajno, pa ni ovi događaji u najavi.

Nažalost Bošnjaci, u ogromnoj većini, još uvijek ne znaju šta je sve loše njima učinjeno afirmacijom Derviša i Tvrđave. Prije svega, okupatorske pretenzije Srbije, spram države Bosne i Hercegovine, osmišljeno su opravdane sadržajem ovih nedjela. Danas, kada se želi doslovno oteti okupirana polovina naše države, i to nazovi legitimnim putem, romani Meše Selimovića su jedna od najjačih poluga kojima se taj cilj uporno nastoji realizovati. U njima su perfidno obrazloženi svi oni krivotvoreni argumenti kojima se Bošnjacima oduzima, a đikanima daje, historijsko pravo na ovu zemlju. Grozomorni opisi domicilnog stanovništva Bosne, njihov navodni fizički i psihički jad i satanizirana promjena vjere, uspjeli su toliko zbuniti i izluditi bošnjačke intelektualce da oni i danas pušu u jogurt u nastojanju da pobjegnu od sebe samih. Vlastita negacija je osnovna karakteristika oboljelih mešista čijom psihom je uspješno ovladala bolest, koja je takođe dobila ime po njenom utemeljitelju, mešizam. Ovu oboljelu nazovi elitu, najbolje razotkrivaju događaji, kao što je ovaj posljednji, tipa vraćanja u funkciju džamije Aja Sofija. Pomenuta bolest je natjerala mnoge od ovih pacijenata da osude legitiman postupak turskih vlasti. Bezličnost, neprincipijelnost, doslovno kukavičluk vlada dušama mešizmom oboljelih ljudi. Deviza, bespoštedno napadaj svoje, a po svaku cijenu brani i poštuj tuđe, njihov je životni moto. Eto, još jednog od opravdavajuće krupnih razloga Srbiji za podizanje Mehmedovog spomenika! Selimovićevi literarni rezultati na uspješnom rastakanju svijesti njenog većinskog stanovništva, Bošnjaka, su više nego očigledni.

Rekosmo na početku da ništa nije slučajno. No slučaj! Nema slučajnosti. Nije slučajnost, znači, ni to što je datum smrti Mehmeda Selimovića Meše, 11. 7. (1982.) podudaran sa Danom genocida nad Bošnjacima u Srebrenici i datumom ukopa srebreničkih žrtava 11. jula, koji se vrši od 2003. godine! Mada fizički nije mogao biti tu, njegovo indirektno saučesništvo u srebreničkom genocidu je više nego očigledno! Činjenica je da su knjige potpisane njegovim imenom, mnoge zločince nadahnule beskrajnom mržnjom prema tadašnjim muslimanima.

Krajnje je vrijeme da poslije ratnih naziva po Meši Selimoviću srpskih i četničkih jedinica u vremenu srpsko-crnogorske genocidne agresije na RBiH 1992 - 1995., te ulica, trgova, škola kao i književne nagrade nazvane njegovim imenom, u svojoj nepromišljenosti, Bošnjaci širom Federacije BiH, ugledavši se na Srbiju, počnu graditi i spomenike „našem“ Meši!