ARMIN ČESTO: Također, vijeće Haškog suda je utvrdilo postojanje međunarodnog oružanog sukoba uz postojanje hrvatskog udruženog zločinačkog poduhvata s ciljem etničkog čišćenja dijelova BiH, u kojem su kao organizatori sudjelovali bivši predsjednik Franjo Tuđman, bivši ministar odbrane Gojko Šušak i bivši načelnik glavnog stožera HV-a general Janko Bobetko, bivši čelnik Herceg Bosne Mate Boban, bivši predsjednik vlade Herceg Bosne Jadranko Prlić, bivši ministar obrane Bruno Stojić, bivši načelnici Glavnog stožera HVO-a Slobodan Praljak i Milivoj Petković, bivši zapovjednik vojne policije Valentin Ćorić i tadašnji načelnik Ureda za razmjenu zarobljenika Berislav Pušić.

Pristupanje Evropskoj uniji podrazumijeva ispunjenje kriterija, koji su definisni u Kopenhagenu 1993. godine, a danas poznati kao „Kriteriji iz Kopenhagena“. Postoje tri kriterija za članstvo u Evropsku uniju: pravni, politički i ekononomski. Politički kriterij za članstvo u Evropsku uniju podrazumijeva donošenje zakona i drugih dokumenata koji će biti usmjereni na uspostavljanje vladavine prava, poštivanje ljudskih prava kao i prihvatanje ciljeva EU, koje u konačnici znači usklađivanje Ustava odnosne države s pravnom stečevinom Evropske unije. Evropska unija kroz svoje institucije insistira na djelotvornom poštivanju ljudskih prava, posebno borbi protiv retrogradnih politika koje su bile odgovorne za najteže zločine kako za vrijeme Drugog svjetskog rata, tako za vrijeme rata na prostoru bivše Jugoslavije, posebno Bosne i Hercegovine, koja je bila izložena strašnoj agresiji, kada su prekršene sve norme Međunarodnog krivičnog i humanitarnog prava. S druge strane, Vijeće Evrope, kao međunarodna organizacija, čiji je glavni cilj zaštita ljudskih prava, vladavina demokratije i uspostavljanje vladavine prava, zasnovano na načelima Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, koja je potpisana je u Rimu 04. 11. 1950. a stupila na snagu je stupila 3. rujna 1953. godine.

U skladu sa navedenim, počevši od ciljeva Evropske unije s jedne strane i Vijeća Evrope s druge strane, postavlja se pitanje da li danas na tlu Evrope imamo države koje su odbacile retrogradne politike koje su bile odgovorne za najteže zločine? Nažalost, danas u Evropskoj uniji posmatrano kroz rad najviših političkih dužnosnika, a primjer je Republika Hrvatska koja na najočitiji način krši sve norme iz oblasti ljudskih prava, posebno norme sadržane u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Prilikom donošenja Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, tadašnje članice Vijeće Evrope su se saglasile: Potvrđujući ponovo svoju duboku vjeru u one osnovne slobode koje čine temelje pravde i mira u svijetu, a koje se s jedne strane najbolje štite stvarnom političkom demokracijom a s druge zajedničkim shvaćanjem i poštivanjem ljudskih prava o kojima ovise; Odlučne kao vlade evropskih zemalja s istim strijemljenjima i zajedničkim naslijeđem političkih tradicija, ideala, slobode i vladavine prava, da preduzmu prve korake ka zajedničkom provođenju određenih prava navedenih u Univerzalnoj deklaraciji.

Uzimajući u obzir citirani dio duha EKLJP, kao što se može vidjeti ista nas upućuje na Univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima, koja je usvojena i proglašena na Općoj skupštini Ujedinjenih naroda rezolucijom br. 217 /III 10. 12 1948. godine. Ujedinjene nacije kao međunarodna organizacija također je usmjerena na promicanje i zaštitu ljudskih prava, koja je u cilju realizacije svojih ciljeva donijela niz akata, počevši od same Univerzalne deklaracije o ljudskim prava, Povelje UN-a, i niz drugih akata koji u konačnici imaju za cilj odbacivanje retrogradnih politika koje su usmjerene na ratne ciljeve. Suočeni strašnim posljedicama Drugog svjetskog rata, kada je na milione osoba ubijeno, iste su sebi obećale da se nikada i nikome ne smije više ponoviti holokaust, i da je poštivanje prava na život univerzal koji nema cijenu. Zbog toga su Ujedinjene nacije donijele Konvenciju o sprečavanju i kažnjavanju genocida, koji je predstavljao prvi akt kojim je izvršena međunarodna kodifikacija krivičnog djela genocida. Nažalost, prekršeno je navedeno obećanje, desio se genocid na tlu Evrope, u Bosni i Hercegovini. Počinjen je genocid na tlu Evrope nad autohtonim evropskim narodom Bošnjacima, a Bosna i Hercegovina kao nezavisna i suverena država bila je izložena dvostrukoj agresiji od strane Srbije i Hrvatske. U cilju kažnjavanja zločina koji su se desili na prostoru bivše Jugoslavije, Ujedinjene nacije su uspostavile Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju. Navedeni sud je u svome radu donio niz presuda za genocid i ratne zločine iz grupe zločina normiranih Međunarodnim pravom. Jedna od tih presuda jeste i presuda poznata kao „predmet šestorka“. Presudom Vijeća Međunarodnog suda za bivšu Jugoslaviju, u predmetu „Šestorka“, Vijeće je Prlića osudilo na 25 godina, Stojić i Petković na 20 kao i Praljka, koji je nakon izricanja kazne popio otrov, te je potom preminuo u bolnici, Ćorić 16 godina, a Pušić 10 godina zatvora.

Također, vijeće Haškog suda je utvrdilo postojanje međunarodnog oružanog sukoba uz postojanje hrvatskog udruženog zločinačkog poduhvata s ciljem etničkog čišćenja dijelova BiH, u kojem su kao organizatori sudjelovali bivši predsjednik Franjo Tuđman, bivši ministar odbrane Gojko Šušak i bivši načelnik glavnog stožera HV-a general Janko Bobetko, bivši čelnik Herceg Bosne Mate Boban, bivši predsjednik vlade Herceg Bosne Jadranko Prlić, bivši ministar obrane Bruno Stojić, bivši načelnici Glavnog stožera HVO-a Slobodan Praljak i Milivoj Petković, bivši zapovjednik vojne policije Valentin Ćorić i tadašnji načelnik Ureda za razmjenu zarobljenika Berislav Pušić. Dakle, jedan sud koje su osnovale Ujedinjene nacije proglasio je državu Hrvatsku za Udruženi zločinački poduhvat, gdje zvanična država Hrvatska nikad nije priznala navedenu presudu, i kontinuirano kroz svoje političko djelovanje negira navedenu presudu i legitimira posljedice događaja koje su detaljno obrazložene u navedenoj presudi. Posljednji primjer jeste izjava predsjednika Hrvatske Zorana Milanovića, koji je odbacio sadržaj navedene presude, pokušavajući istu tumačiti na svoj način, želeći ublažiti i relativizirati događaje na prostoru bivše Jugoslavije. Ovakvo ponašanje predsjednika jedne države je nezamislivu u 21. vijeku, jer kao predsjednik države koja je članica Evropske unije i Ujedinjenih nacija derogira cjelokupan sistem i pravnu stečevinu na kojoj je uspostavljena Evropska unija, ali i Ujedinjene nacije. Država Hrvatska prilikom pristupanja u EU ali i Ujedinjene nacije preuzela je obavezu poštivanja svih institucija i odluka koje budu donosile navedene organizacije, što znači i poštivanje presuda Haškog suda. Postavlja se pitanje, koja poruka se šalje međunarodnoj javnosti i zvaničnim tijelima EU i UN-a, da li je to povratak za period kada su izvršeni najmonstruozniji zločini.

Moralno i državotvorno bi bilo kada bi predsjednik Hrvatske Zoran Milanović prihvatio navedenu presudu, koji bi takvim prihvatanjem doprinio katarzi i suočenju s prošlošću države na čijem se čelu nalazi. Ovakvim svojim postupanjem legitimirao je posljedice zločina, uz istovremeno derogiranje svih normi iz oblasti ljudskih prava.