AZIZ HUREM: Svi ovi Bajrami na Dunavu, Rajni ili Majni, Temzi, Seni, ili čak još dalje u ujedinjenim američkim emiratima nisu i ne mogu mi pružiti tu ćar i veselje kao drinski, bosanski, vrbaski, neretvanski unski i svi ostali i Bajrami i Ramazani. Jeste, trudimo se mi da napravimo i nagizdamo te naše mubarek dane što je bolje moguće. I bude tu i zabave i sijela, bogatog kulturno-vjerskog programa, pretrpanih sofri i i sijaset zijafeta. Ali uvijek će nam to biti ne potpuno i krnjavo.

Bajramska euforija je počinjala nekoliko dana prije samog Bajrama. Ta kurbanska atmosfera je bila prisutna u kući, avliji, na sokaku i u zraku. Sve je bilo vedro i veselo. Na svakom se mogao osjetiti bajramski sjaj. Odijevali smo se i gizdali najljepše kako smo znali i imali. Sve je disalo bajramskim uzdahom i danima poslije se to držalo i polahko ali vrlo polahko jenjavalo.

Bajram je. Proći će i ovaj kao i mnogi do sad. A, doći će i oni koji nisu došli, i oni će biti i proći. Ali? Ali ja u moj Višegrad, Foču, Bijeljinu, Nevesinje, Kozarac, Mostar s one druge strane zelene Neretve, Banja Luku, .... i mnoge druge čaršije ja ikad – ja nikad. Mogao bih ja. Niko mi „ne brani“. Kuća moja još uvijek stoji tamo gdje sam je ostavio. Prazna i pusta, hladna i zapuštena. Pa ni to nije neka velika mahana i smetnja. Malo očistiti, okrečiti, odaje prolahoriti, obići voćke i zaraslo imanje, stare staze još koji put pogazati, .... Ali, bojim se poklopit će me žalost i tuga, bit će mi žao, jer neću naći svog starog druga. Njega nema. A nema ni njegove kuće. Ima samo zgarište. Neću naći ni mnoge druge. Znate i sami. Odvedeni su i ubijeni, još se ne zna ni gdje i još ih uvijek tražimo. Odvedeni su baš na Bajram. Ko zna možda im je tog ili narednog bajramskog dana uz prethodno mučenje hladnokrvno i svirepo u potiljak ili u leđa sručen rafal.

Pa ako i odem, to će biti teška srca. Jer neču naći ni moje komšije. Možda samo jednog ili dvojicu koji eto navrate godišnje, tek tol’ko da se podsjete na mladost, da koji put uzdahnu i možda da puste koju suzu. Kažu, bude im poslije malo lakše. Upitam ih za njihovu djecu, iako ih nisam nikad vidjeo od kako su bili mali – gdje su, šta rade, ... odgovor je uvijek ne određen i ne konkretan. Vidim da ni njima nije pravo što više ne dolaze. Pa se onda kajem što sam ih ikako i pitao. S moje lijeve i desne strane, Hamidova i Omerova su prvo opljačkane, pa zapaljene. Bile su to stare bosanske ljepotice, čardaklije – neka mješavina bosanske i orijentalne arhitekture. Gornji bojevi okrečeni u bijelo i s‘polja i s‘vana sa dosta malih zelenih pendžera i još manjih ćerčiva. Njihovim kućama ne zna se ni za temelje. A tek avlija sa starim dudom i bunarom, ne zna im se ni za trag – a tu smo kurbane klali i bajramovali. Tu je bio naü djeöiji centar Svijeta. Kanata sa halkom, mandal, tarabe , … sve su to raznijeli ili uništili oni što ‘no tako zdušno govoraše o bratstvu i jedinstvu.

*****
Sjedim sa svojim čeljadima i bajramujemo daleko od moje rodne grude. Daleko da dalje ne može biti. Daleko godinama i decenijama. Neka od moje djece su rođeni u Bosni a neka daleko od Bosne. I dolazimo redovno i obilazimo naš dom, naš prag, našu grudu. Ja i moja supruga nastojimo da našoj djeci napravimo atmosferu makar slučnu onoj kakvu smo mi imali – ne vjerujem da uspijevamo u tome. Pokušavam da zadržim tu nit sa Bosnom i da to uže predam mojoj djeci. Pričam im sve zgode i nezgode iz mog djetinjstva i mladosti. Nastojim da ih što šire i dublje upoznam sa Bosnom, Sandžakom i Hercegovinom, sa kulturom i historijom te naše napaćene domovine. Uvijek im ponavljam da moraju znati ko su, šta su, i odakle su. I da to prenesu svojoj djeci. Ako to zaborave drugi će ih na to „opomenuti“: Ali daj Bože da vas ne opomenu onako kako su nas opomenuli 1992. i stavili nam do znanja ko smo i šta smo, jer zaista veliki broj Bošnjaka- tada muslimana tih predratnih godina nije mogao sebe prepoznati.

Svi ovi Bajrami na Dunavu, Rajni ili Majni, Temzi, Seni, ili čak još dalje u ujedinjenim američkim emiratima nisu i ne mogu mi pružiti tu ćar i veselje kao drinski, bosanski, vrbaski, neretvanski unski i svi ostali i Bajrami i Ramazani. Jeste, trudimo se mi da napravimo i nagizdamo te naše mubarek dane što je bolje moguće. I bude tu i zabave i sijela, bogatog kulturno-vjerskog programa, pretrpanih sofri i i sijaset zijafeta. Ali uvijek će nam to biti ne potpuno i krnjavo.

Moj prvi komšija je Arap. I koliko god se mi cijenili, poštovali, pazili ne možemo izgraditi onu prisnost koju sam imao sa mojim Hamidom i Omerom, a vjerujem da i on žali što mu nije tu uz njega njegov neki ibni Sidik ili ibni Amir itd. Prošlog Bajrama smo se i zijaretili ‘nako đuture familijarno , častili jedni druge, kao i ovog kurbanskog. Sofre među nama su pune i prepune. Njegova, njegovim narodnim zijafetima i slatkarijama, moja opet našim šiš, sitnim i ostalim ćevapima i raznim dolmama i hurmadžicima. Svega je tu i previše ali najviše nam fali ono što se nemože ni naći, ni kupiti ni spravit.

Dragi Bošnjaci u Bosni u Sandžaku i širom svijeta –
„BAJRAM ŠERIF MUBAREK OLSUN“