Vozimo se od periferije prema centru podzemnom željeznicom jednog evropskog velegrada. I muški i ženski članovi moje višebrojne familije imaju na sakou, jakni ili vesti cvijet / simbol Srebrenice. Da se primijetiti da privlačimo pažnju onih malobrojnih koji znaju o čemu se radi ali svakako i onih radoznalih i ne upućenih kojih je mnogo više. Na spram nas iza drugog sjedišta sjede dva putnika i razgovaraju ekavicom. Ako uz ekavicu prikačimo još njihovu fizionomiju, gestikulaciju i stil ponašanja nije teško zaključiti ko su i odakle su. Pokušavaju da budu ne zainteresovani – ali im ne polazi za rukom. Naši cvjetovi su im vjerojatno okrenuli razgovor u drugom pravcu , a njihove poglede prema nama.

Danas je u svim gradovima Evrope i Amerike, a vjerujemo i Australije gdje Bošnjaci rade i žive, obilježen 11. juli – Dan genocida u Srebrenici. Dan srebreničke golgote.
U baroknom gradu na Dunavu je asocijacija „Consilium Bosniacum“ koja obuhvata sva bošnjačka - kulturna udruženja – organizirala obilježavanje genocida nad Bošnjacima.

Organizatori su vodili računa o svim detaljima. Skup je naslovljen:
„25 SREBRENICA – MARŠ MIRA – JAVNI SKUP“
Skup je počeo na „Platz der Menschenrechte - Trgu Ljudskih sloboda“ odakle su okupljeni sa parolama i zastavama mirno pod pratnjom organa javnog reda i mira prešli mirno i dostojanstveno u najstrožiji centar grada „Heldenplatz – Trg Heroja“ - Koincidencija događaja i mjesta 1995. i 2020. je uočljiva.

Uprkos kišovitom vremenu Bošnjaci, i jedan broj nebošnjaka -, su postali svjesni da se genocid u Srebrenici ne smije zaboraviti i da to moramo obilježavati.
Skupu su prisustvovali i iskrene i dirljive besjede sa vidnim žalom nam kazivali ambasador BiH dr. Kemal Kozarić, dr Wolfgang Petritsch, ministrica pravde dr. Alma Zadić, Georg Niedermühlbichler zastupnik pokrajinskog parlamenta, Nuret Yilmaz zastupnica u saveznom palamentu Austrije koja se nije mogla oduprijeti emocijama te je u svom govoru i suzu pustila i predsjednik Consilium Bosniacum Damir Saračević.

*****
Za nas, za Srebrenicu i za cijelu Bosnu je to tragedija planetarnih razmjera. Planetarnih iz više razloga -- na tako malom prostoru, nad tako malim narodom sručiti toliko otrova, bombi, mina, granata, municije, bijesa, mržnje, zla i smrti; proliti toliko bošnjačke nevine krvi pred očima cijelog svijeta je ništa drugo nego planetarni nzločin i tragedija. A zatim te Bošnjake koji su čudom velikim preživjeli – raselili po skoro cijeloj planeti.



To što su internacionalni sudovi presudili nekima ovako ili onako, duže par godina ili doživotno je samo utjeha i šarena laža nemoćnim Bošnjacima. Ne postoji ta kazna koja će utješiti majke Srebrenice. S druge strane ove srebreničke rane, je isto tako bolno i uvijek iznova dodavanje soli na rane kada i dok se zlikovci i zločinci promovišu u heroje i slave i još uvijek slobodno šetaju bosanskim otetim gradovima susrečući svoje žrtve ili djecu svojih žrtava, pa ne rijetko i one koje su lično oni „ti heroji“ silovali.
Bosna i genocid u Bosni je historijska mrlja i sramota na obrazu „stare dame“. Evropa je dugo oklijevala, vjerovala nebeskom narodu koji laže, vara, ubija, pljačka i otima – a kad se uvjerila i postala svjesna realnosti već je bilo kasno.

*****
Dvadesetipet godina je prošlo od genocida u kojem su za samo nekoliko dana mučki i planski Srbi ubili više od 8372 čovjeka. Više, jer prema svjedočenju to nije konačan broj. Prethodno razuružane, mučene, izgladnjele i na kraju pobijene a leševi zakopani u masovne grobnice prethodno iskopane i pripremljene, s namjerom prikrivanja ratnih zločina.



Današnji dvadesetpetogodišnjaci nisu još bili ni rođeni – a danas možda već imaju svoju djecu. Današnji četrdesetogodišnjaci su tih ratnih godina bili tinejdžeri, tek završeni osnovci ili u boljem slučaju rani srednjoškolci. Dakle, danas, svaki Bošnjak mlađi od dvadesetipet ili trideset godina nije zapamtio rat iako je bio i ostao da živi u Bosni. O ratu zna samo iz literature, filma, televizije i drugih medija. Svaki Bošnjak koji je na kraju rata imao petnaestak godina – pamti ratne dane iz dječije perspektive ali nije mogao oružano učestvovati u ratu – to su današnji četrdesetogodišnjaci. Dakle najmlađi učesnik rata ako je 1992., imao osamnaest godina i ako je preživio; ove 2020. godine je star četrdesetak godina. Za dvije tri decenije to će biti rijetki starci.

Sva ova zamršena evropska sramota se vrti oko nekakvih sitnošićarđijskih spletki i praznih poteza. Znaju oni u Briselu i u Strazburu i na East Riveru da ih gospoda „sa Moravu“ lažu. Bar sada, danas, nakon tolikih prevara im je postalo jasno s kim imaju posla, --- ali ih neće ili ne mogu natjerati da se izjasne i priznaju genocid i da se poklonu žrtvama koji su počinili njihovi „heroji“.

Nurten Yilmaz za govornicom na Trgu Heroja – ne može da zadrži suze

Teško je nama Bošnjacima gospođo “stara damo“ povjerovati da vi to ne možete. Ako ste mogli Treći Rajh baciti na koljena i svu njegovu kliku privezati na optuženičku klupu a novoizabrano njemačko rukovodstvo uvjeriti da nema budućnosti bez izvinjenja i priznanja krivice, kako da vam vjerujemo da to isto ne možete uraditi sa onima „sa Moravu“.

No kako sada i svih ovih dvadesetipet godina stvari stoje, mi imamo pravo, a to nam je i dužnost - jer nas historija na to opominje - da se pripremamo za ne daj Bože, iako bi najviše voljeli da to „ne daj Bože“ nikada ne dođe.

Sopranistica Bečke Opere Selma Aljović sa horom izvodi „Srebrenički Inferno“