Autor: Said Šteta

SAID ŠTETA: Zarad nekolicine djece političara, skorojevića i sumnjivih bogataša, pokondirenih tikava u čijim tikvama, pardon glavama, nije se razotkrila činjenica da dijete ne može sazrijeti nekoliko puta, osim jednom ili čak ni jednom, pokreću se tajni pozivi da se udovolji ličnoj neiživljenosti roditelja.

Osnovci završavaju školu na način da ne mogu frknuti svesku kroz prozor. Ne mogu uputiti onako javno uvredu nastavniku i nastavnici, a obećali su svojim drugarima. Neće moći, onako javno pokazati svoje bokserice, sve ili ništa što one kriju, uredno snimljeno na mobitelu posljednje linije.

Pa je li moguće da neće moći?

Roditelji jedne djevojčice su u ispunjenu njenih zahtjeva da se “uslika” u maturskoj haljini, sve sredili. Haljinu, nadogradnju noktiju i kose, samo nisu mogli nadograditi pamet jer nije radila radnja zbog virusa korona, te je kao takvu, nalik vašarskom medvjedu odveli pred vrata škole. Ili još gore!

Robotirajući direktor i razrednik, pod pritiskom onog iz politike ugovaraju maturu, iako i sami nezreli zadatku koji im je povjeren, obznane istu da će biti, iako su mjere okupljanja na snazi.
Šta ćemo sad?

Sve navedeno desilo se u samo jednoj osnovnoj školi, čiji naziv neću napisati zbog brige prema učenicima koji nisu ni luk jeli, ni lukom mirisali, a morali bi nositi obilježje ovih sa početka priče.

Zarad nekolicine djece političara, skorojevića i sumnjivih bogataša, pokondirenih tikava u čijim tikvama, pardon glavama, nije se razotkrila činjenica da dijete ne može sazrijeti nekoliko puta, osim jednom ili čak ni jednom, pokreću se tajni pozivi da se udovolji ličnoj neiživljenosti roditelja.

Maturacija, koju psihologija vezuje za punoljetstvo što i nije uvijek pravilo, ali je neka biološka granica kada bi se to u normalnim uslovima trebalo desiti, pomjera se čak do vrtića. Nije rijedak slučaj da komercijalne agencije za glupost, jer ništa, ali ništa drugo ne nude osim šarene laže, dobro upakovane u maturaciju koju prodaju roditeljima i djeci, neumorni su u svom pohlepnom pohodu. Tu je potkupljivo rukovodstvo škola i obdaništa, pa me neće čuditi ako u tom svom pohlepnom pohodu i vlastitoj ludosti, spuste se do porodilišta, da bebe uz prvi plač proslave i svoju maturu.
Ali, šta imamo na sonu?

Imamo vrlo upitan obrazovni sistem, koji se samo zahvaljujući upornosti pojedinih učitelja i nastavnika u školama održava na aparatima (nikako na respiratorima i registratorima, op.a.) te voljom roditelja kojima je moralna vertikala, uz dostupno znanje, važnija od selfiranja djeteta na društvenim mrežama, što za rezultat ima da se u ovoj dobro opljačkanoj zemlji rađaju znalci, kojima je znanje svjetionik u nametnutom mraku.

Ali, imamo i poveliku brojku djece i omladine koji su već u krilu roditelja ugledali svoje uzore u inim starletama što gologuze hode zadrugama, u lance okovanim reperima i uživaocima opijata, sanjajući da će jednom i oni biti pozvani na sijelo kod Tijane Ajfon u vikendicu. Ima i onih koji se danima poput gliste na suhom, uvijaju ispred ogledala sa kutlačom u ruci mjesto mikrofona, čvrsto uvjereni da su oni baš ta zvijezda ili zvezda, svejedno, na kraju bivaju meteori.
Istraživanja koja su provedena u kantonu, u čijem je ministarstvu upravo onaj političar što je “sređivao” maturu za osnovce, provedeno je istraživanje među osnovcima, te utvrđeno da njih čak šezdeset posto ispitanih, želi završiti srednju školu koja će ih odvesti na poziciju da postanu pflegekraft (u izvornom prijevodu sa njemačkog: njegovatelj koji čisti i pere, op.a.).
Ovo upućuje da se njihov “znanstveni put” završava upravo na levelu na kojem i jeste doveden naš obrazovni sistem kojem toaletni papir postaje “hartija od vrijednosti”, a kadrovi koji izlaze iz takvog sistema po skraćenom postupku postaju nosioci najvećih akademskih zvanja, da bi pred kamerama brkali registratore i respiratore, ili poput druge pratilje bile savjetnice, ili još gore nakon mukotrpnog propadanja u srednjoj školi te dvanaestogodišnjeg studiranja na privatnom fakultetu postaje ministar za ljudska prava i izbjeglice u Vijeću ministara Bosne i Hercegovine.
Dok nam sa televizijskih ekrana pršte afere, baš kao turske serije, da ih ne stignemo ni upratiti, vlast kojoj su puna usta patriotizma opravdava sve navedeno i podvodi pod nacionalno pitanje ugroženosti jednog konstitutivnog naroda, do te mjere da je i grijanje u gradu u kojem pišem po tvrdnji direktora vitalno pitanje istog konstitutivnog naroda, svršeni osnovci i srednjoškolci natucaju riječ iz naslova koju trebaju naučiti, jer kada porastu, ali dovoljno porastu, ne moraju ni maturirati jer im ni obrazovni sistem ne nudi valjanu maturaciju, da oskudno postanu pflegekraft.

Tamo daleko izvan Bosne i Hercegovine, kada postanu pflegekraft, njihova stvarnost će poput poruke u boci plutati u nekom ćućavcu kojeg ovdje nisu na vrijeme spoznali, a tek naučili.
A toliko puta su maturirali???