Probudio prevarene Bošnjake kroz narativ o Meši Selimoviću i drugim književnim pojavama: SEAD ZUBANOVIĆ

“Mi živimo u jednom svijetu koji je uronjen u lažima i koji je pokretan lažima. Što čovjek dublje vjeruje u te laži, utoliko mu je teže da podnese istinu.” – (Stara, zaboravljena izreka).

AMIR TELIBEĆIROVIĆ: Zubanović nije nametljiv sa svojim djelima. U skromnom tiražu svojih publikacija, on je ponudio bilo kome zainteresiranom da sam pročita ova istraživačka djela, sam provjeri ponuđene izvore za podatke u knjizi, te tako i sam donese ocjenu.

Radnja igranog filma pod naslovom “They Live,” (“Oni Žive”), iz 1988. godine po gregorijanskom kalendaru, američkog režisera Johna Carpentera, danas je možda aktuelnija nego u vrijeme nastanka filma. Dosta se koriste snimci i citati iz filma među savremenim istraživačima (ne)društvene, političke i duhovne stvarnosti. Za one koji ga nisu upratili, glavna uloga u filmu pripada liku koji preko nekih “specijalnih” tamnih naočala vidi svijet i ljude oko sebe onakvima kakvi jesu. Bez tih naočala sve izgleda uobičajeno, kao za većinu ljudi; lažno, našminkano, uljepšano, dvolično, trolično, zavodljivo. Može se reći da se ukloni koprena sa očiju preko spomenutih naočala. U našim krajevima se kaže da je neko ‘pod sihrama’ u smislu da taj neko dogmatski vjeruje u neku laž, obično dotjeranu, lijepu i privlačnu laž. Mnogi ljudi sihre vide kao neke natprirodne čini vezane za mistiku i magiju, dok drugi deklarativno ne vjeruju u njih, videći ih kao odraz narodnog praznovjerja. Međutim, za sihr se još kaže da je prikazivanje stvari u njima suprotnom stanju radi izazivanja nereda. Avdaga Mujkić, ekonomista iz Zavidovića, navodi kako sihr etimološki označava sakrivanje nečega, to jest sakrivanje istine u korist vjerovanja lažima. Uklapa se u prethodnu definiciju. Zašto baš Avdaga Mujkić u ovom slučaju? Avdaga je čovjek koji javno za sebe kaže da je nekad bio ‘opsihren.’ Ali da se odmah razjasni, nije ovdje riječ o reklamiranju šarlatanskog “skidanja” sihri ili sihira u brojnim današnjim časopisima, te o sihirbazima. Ovo je nešto dublje i racionalnije. Naime, prema vlastitim riječima, Avdaga je, uvjetno rečeno, bio pod sihrama preko poznate knjige “Derviš i smrt” Meše Selimovića. Ovo je izjavio prije nekoliko dana u prostoriji Vile Hadžihalilovića, centra za kulturu sarajevskog naselja Dobrinja. Izjavio je to pred nekih tridesetak ljudi otprilike, i par TV kamera, na promociji dvije knjige autora Seada Zubanovića iz Sarajeva. Najprije da pojasnimo pozadinu ovoga okupljanja. Zubanović Sead, skupa sa svojim knjigama, već je donekle poznat jednom dijelu bosanske javnosti. Objavio je tri knjige, jedna zbirka poezije i dvije istraživačko publicističke. Te dvije su promovirane na spomenutom skupu. Sve su zapravo imale svoje javno predstavljanje dosta ranije, pa i na ovom portalu, ali zbog njihove nesvakidašnje sadržine, osjetila se potreba za novim prezentacijama, pored ostalog i zato što je publika u BiH relativno zaboravna. Jedna knjiga nosi naslov “Lagali su nas” i bavi se višedecenijskim falsifikatima provučenim kroz bosansku historiografiju, književnost, narodni melos, kulturu, politiku. Druga se zove “Ko je bio Meša Selimović,” i bavi se brojnim kontroverzama oko njegovog života a naročito njegovih najpoznatijih knjiga “Derviš i smrt” i “Tvrđava.” Iako se na promociji govorilo o Zubanovićevom opusu općenito, najviše je u fokusu ostao Meša Selimović i njegovo naslijeđe.

Otvaranje očiju
Spomenuti Avdaga Mujkić je bio gost na ovoj promociji. Dakle, Mujkić je u emotivnom tonu spričao kako je godinama bio ‘opsihren’ knjigama Meše Selimovića, naročito bošnjačkim autošovinizmom provučenim kroz “Derviš i smrt.” Mujkić kaže da je imao vlastitog otpora prema drugima koji su posmatrali Mešina djela na drugačiji način od široko nametnutog, tokom godina sazrijevanja, dok nije naišao na Zubanovićevu publikaciju o Selimoviću. Zbog toga je i bio gost na ovoj promociji. Tvrdi da mu je Zubanovićeva knjiga otvorila nove vidike i praktički do kraja otklonila ‘sihre’ u smislu otkrivanja onoga što je bilo dugo sakriveno, a to je znanje. U ovom slučaju, knjiga o tome ko je zaista bio Selimović Meša i šta sve predstavljaju njegove slavne knjige, poslužile su kao one specijalne tamne naočale iz američkog filma sa početka teksta. Samo što se film bavio globalnom perspektivom a ovdje se radi o Bosni i Bošnjacima. Kako to inače biva sa izjavama i djelima koja se verbalno suprotstavljaju onome što čini ili vjeruje većina ljudi u nekom kraju, državi, gradu ili zajednici općenito, knjige Seada Zubanovića su izazvale brojne negativne reakcije. Prije par godina su neki sarajevski mediji podrugljivo izvrijeđali Zubanovića, najviše zbog knjige o Selimoviću. Pojedini novinari su više pažnje posvetili Seadu, prozivajući ga i vrijeđajući, nego analizi onoga što je pisao, kao da im je više stalo njega samog oblatiti nego ono zbog čega su i reagirali. Knjiga inače nudi detalje iz života Meše Selimovića kao što su uticaj njegove prosrpski orijentirane supruge Darinke, Milorada Ekmečića, Mešinog spisateljskog okruženja te neizbježnog i nametljivog Ive Andrića koji je možda imao i najpogubniji uticaj na Mešu. Kroz prepričane uzroke činjenice da najveći velikosrpski šovinisti slave Mešu Selimovića, u knjizi je ostavljena mogućnost da je i sam Meša možda bio ucijenjen, možda je bio pod pritiskom da govori kako je govorio, da se preseli u Beograd, da napiše svoja proslavljena djela onako kako su napisana. Uzgred, jedna jedinica srpske vojske za vrijeme napda na BiH, nosila je ime po Selimoviću i bila je uglavnom sastavljena od, kako se prije definiralo – srpski orijentiranih “muslimana,” pretežno iz Banjaluke.

Avdaga Mujkić je, uvjetno rečeno, bio pod sihrama preko poznate knjige “Derviš i smrt” Meše Selimovića. Ovo je izjavio prije nekoliko dana u prostoriji Vile Hadžihalilovića, centra za kulturu sarajevskog naselja Dobrinja. Izjavio je to pred nekih tridesetak ljudi otprilike, i par TV kamera, na promociji dvije knjige autora Seada Zubanovića iz Sarajeva.

Nije Meša izravno napadnut ovom knjigom, iako je detaljno opisan negativan uticaj njegovih djela prvenstveno na Bošnjake. Autor je podsjetio na to da Mešini potomci odbijaju govoriti o njegovom životu, kao da su pod nekim “zavjetom šutnje.” I autor i gost se slažu da je neosporna Mešina velika nadarenost za pisanu riječ. Niko ne spori njegov kvalitetni način pisanja. Međutim, možda se baš tu krije zamka. Baš kao visoko talentiran je mogao provući neke stvari koje su ostavile posljedice i na Bošnjake kao populaciju i na Bosnu kao sredinu. Prepolovljene kur’anske sure i ajeti koje su obilato korištene u “Dervišu i smrti” navodile su nepoznatog čitatelja na pogrešna tumačenja samoga Kur’ana. Predstavljanje Bošnjaka iz prošlosti kao sumornih tipova, depresivnih pijanica, autodestruktivnih bogalja, fatalista ili ponekad bijednika, asocira na mogući Andrićev uticaj na Mešino pisanje. Sve se ovo još i danas uklapa u antibošnjački šovinizam koji nije samo izražen u velikosrpskoj propagandi, nego u nešto manjoj mjeri i drugim krajevima bivše Jugoslavije. Autor je podsjetio da su opće prihvaćeni šovinistički vicevi o Muji, Sulji i Fati, odnosno Muji i Hasi, odraz stereotipa koji je donekle izgrađen i u književnosti. No, najtragičnije od svega je to što su i takvi vicevi i klasični stereotipi o maloumnim Bošnjacima/Bosancima te “promiskuitetnim” Bošnjakinjama prihvaćeni i među samim Bošnjacima, čak i dan-danas, iako možda nešto manje nego prije usljed parcijalnog sazrijevanja mentaliteta domaće populacije. Naravno, niko nije rekao da su baš Mešina djela sama uzrokom nastanka tih viceva, ali su najvjerovatnije doprinijela postojećem narativu.

“Buntovništvo” s razlogom
Govorilo se na promociji simbolično o sihrama kao sakrivanju istine, kao maskiranju činjenica sa njihovim suprotnostima, prema iskustvu pojedinca. Na tragu takvog promišljanja, može se govoriti o kolektivnoj hipnozi i nekoj vrsti masovne “opsihrenosti” Bošnjaka, ili barem značajnog dijela naroda, jer i Meša Selimović i Andrić se institucionalno i danas smatraju “nedodirljivim” autoritetima, dogmatski zaštićenim pojavama. Većina ljudi u BiH, a i širom Balkana, bez kritičkog razmišljanja ih prihvata kao neupitne veličine, idole, “polubožanstva,” nekakve književne i kulturološke avatare. Ko god se usudi javno reći ili napisati nešto protiv njih ili njihovih djela, rizikuje veliki stres, javni verbalni linč od histeričnih jugonostalgičara, neokomunista, samozvanih umjetnika, “liberala,” “tolerantnih” novinara, takozvanih književnih kritičara i srodnih pojava. Kao jedan od bezbroj primjera, Zubanović je podsjetio da pisac poput Mehmedalije Maka Dizdara nema takvu poziciju kao što je imaju Andrić i Selimović u današnjoj Bosni, a svojim pisanjem je značajniji za Bosnu kao društvo i za drevne Bošnjane. Pritom, podsjetio je na promociji, - javna je tajna da je Mak Dizdar ubijen. Likvidiran je u ime jugoslavenske ideologije gdje se nije uklapao samim svojim zalaganjem za priznanje negiranoga bosanskog jezika a kamoli svojom promocijom kulturnog naslijeđa drevnih Bošnjana.


Zubanović nije nametljiv sa svojim djelima. U skromnom tiražu svojih publikacija, on je ponudio bilo kome zainteresiranom da sam pročita ova istraživačka djela, sam provjeri ponuđene izvore za podatke u knjizi, te tako i sam donese ocjenu.

Prije par godina su neki sarajevski mediji podrugljivo izvrijeđali Zubanovića, najviše zbog knjige o Selimoviću. Pojedini novinari su više pažnje posvetili Seadu, prozivajući ga i vrijeđajući, nego analizi onoga što je pisao, kao da im je više stalo njega samog oblatiti nego ono zbog čega su i reagirali. Knjiga inače nudi detalje iz života Meše Selimovića kao što su uticaj njegove prosrpski orijentirane supruge Darinke, Milorada Ekmečića, Mešinog spisateljskog okruženja te neizbježnog i nametljivog Ive Andrića koji je možda imao i najpogubniji uticaj na Mešu.

Mnogi pisci, istraživači i analitičari su dobili društveno priznanje dosta dugo nakon objave svojih djela, ili dosta dugo poslije životnog napuštanja ovog svijeta, što će reći posthumno. Nije isključeno da bi se tako nešto moglo desiti i sa rezultatima ovog preciznog i detaljnog istraživanja Zubanović Seada kojim pokušava svima, a naročito Bošnjacima kojih se ovo najviše tiče, pomoći da shvate kolikim lažima i manipulacijama su bili izloženi decenijama prije genocida i napada na BiH iz 1992 godine po gregorijanskom kalendaru, preko vlastitih narodnih pjesama i vlastite književnosti. Ova promocija, iako skromna, jeste značajna, ali i subjektivno i objektivno rečeno, nije dovoljna. Potrebno je još javnih prezentacija sa tumačenjima, i ovih knjiga i onoga o čemu one govore. Što se tiče većine stanovništva i većine medija, to jest onih koji sa te većinske pozicije pljuju ovakva značajna otkrića, izruguju im se ili ih sa prezirom odbijaju, treba reći da to spada u normalu. Poruka za vjernike je ‘Budi na istini pa makar bio sam.’ Dakle, Kur’an podsjeća da se iskreni vjernici teško uklapaju u većinu, u masu, u gomilu. Biti nasuprot većine, pogotovo danas, uglavnom jeste odlika vjernika u manjini, ili jednini. Nije ovo pankerska asocijacija na “buntovnike bez razloga,” nego se odnosi na pojedince ili manje skupine onih koji sa argumentima nastupaju prema većini. Zubanović i Mujkić spadaju u buntovnike sa razlozima. No većina ostaje većina, i ne podnosi kada joj djeluje da je u krivu ili da vjeruje u nešto ili nekoga, na pogrešan način te iz pogrešnih razloga. Većina uglavnom ne voli da se mijenja ili da se budi iz “prijatnog” drijemeža.

Ovako definiranje većine izgleda u prijevodu kur’anskog značenja:

“Ali većina ljudi neće nikako da vjeruje. El- Isra`:89."
"Ukoliko bi se ti pokoravao većini onih koji žive na Zemlji; oni bi te od Allahova puta odvratili; oni se samo za pretpostavkama povode i oni samo neistinu govore.” Al-An`am, ajet 116.”
“Ali većina ljudi ne zahvaljuje.” El- Baqara: 243.”
“Ali većina ljudi ne zna. Al-Araf; 187.”
“Ali većina ljudi neće da vjeruje.”Hud; 17.”
“Ali većina ljudi ne zna.”Jusuf: 21.”
“Većina ljudi nije zahvalna.”Jusuf; 38.”
Većina ljudi ne zna.”Jusuf: 68.”
Ali većina ljudi neće da vjeruje.”Ar-Rad; 1.