NIŠANI sinova i supruga Prvi šehid Kasim Drugi šehid Hazim Školarac Rasim Safetov mezar Suprug Ragib

Živimo u vremenu kada je gospodin onaj, što mu drugi vezuje kravatu jer je sam ne zna ni vezati. Ili se isti usadio u cipele od nekoliko prosječnih penzija, i sjeo u auto vrijedno više od svih plaća koje bi jedan radnik, ukoliko mu preduzeće ne ode pod stečaj, mogao zaraditi za svoj radni vijek. Zato pišem o majci Latifi, koju sam jučer gledao nakon dženaze njenom četvrtom sinu, kojeg isprati na ahiret.

Još davne šezdeset i neke, rijeka Bosna joj odnese njenog školarca Rasima. Dugo je oči svoje prosipala niz rijeku i grlila djecu: Kasima, Hazima, Safeta, Redžepu, Safetu i Hafizu. Rodi joj se još jedan sin, pa od tuge u nezaboravu, nadjenula mu ime Rasim po onom što ga rijeka odnese. Podizala ih majka Latifa sa svojim suprugom Ragibom, da postanu ljudi. Čestiti, da se dunjaluka ne postidi. Taman kada su stasali u momke dođe rat. Njih četvorica stadoše braniti Bosnu i Hercegovinu. Onu istu, čiji prvaci sada to zaboravljaju. Majka Latifa u selu Janjići kod Zenice, dade prvog šehida Kasima. Ne prođe dugo na ljepši svijet sa šehadetom na usnama ode i Hazim. Majka zagleda još dvojicu. Safeta koji je svojom visinom od dva metra punio svačiji pogled, ali i bogatstvom duha, da ga prozvaše Car, i Rasima, koji joj se vezao za krilo, da joj hizmeti kada se kćeri poudaše. Obojica ratnici, kojima ostade teret nakon rata.

Safet je radio u prevozničkoj firmi, čiji se gubici ovih dana listaju u izvještajima zaraćenih partija i pohlepnih pojedinaca. Ostao je davno bez posla, kada se u istu firmu ulazilo sa debelim novčanikom. Obolio, jer kao vozač autobusa, brat dvojice šehida, nije mogao imati posao. A najmlađi Rasim pazi na majku, pa na pčele. One mu na svojim krilima donose nafaku. Rasim, također vrstan vozač i mehaničar, koji je u ratu vozio mog hadžiju i zajedno prolazili brda i gudure, pa i neprijateljske barikade, također nije mogao dobiti posao u nekom preduzeću.

Nije Rasim znao glasati???

Nije znao Rasim da se k’o ratnik treba uvući u stražnjicu nekom skorojeviću, žutokljuncu, ratnom profiteru, prevarantu i šverceru ljudskih života, a sada partijskom dužnosniku za vrijeme. Jer samo je vedro kada taj kaže da je vedro. Nije znao Rasim kao i njegov brat Safet, u koje od hiljadu i sedam stotina boračkih udruženja da pokuca. Oni su znali za samo jednu Armiju Republike Bosne i Hercegovine. Nije znao Rasim, jer ga je majka Latifa naučila poštenju, a danas taj zanat skoro pa da izumire. Zato on nosi svoje pčele po ovim našim brdima. Baš sam ga prije nekoliko godina odveo u moj zavičaj u Hercegovini, da pčele uberu cvijet kestena i ljekovitih trava što na kamenu rastu. Od tada odlazi sam, jer ga tamo pitomi ljudi prepoznali. Ni pčela neće sa svakim posao praviti. A Rasim, samo požuruje. Pčele odnosi noću i s prvim suncem se vraća majci Latifi, da joj hizmet čini.

Nakon dženaze, sa mojim dragim hafizima Fahirom i Enesom, insanima koji žive ono što im ahmedija traži, i hadžijom, koji svoj epitet ne nosi kao ukras već kao obavezu da čini dobro, ulazimo u kuću. Sjedi majka Latifa, dok joj na rame padaju ruke mojih hafiza i dragog hadžije, koji njenog Rasima sve ove godine nakon rata nije ostavio.

Magli mi slika u očima, dok kao u bunaru nestajem u očima ove starice. Ne plače, ili u njenim očima nema više suza. Na usnama joj dova Gospodaru. A ja, kojem se nakon rata okačilo pero umjesto puške, uramio sliku majke Latife, kao birvaktile ona na zidu, što je neuki fotograf pravio na šablon, pa se samo razaznavale konture lica i očiju. Gledam u njenim očima i rijeku Bosnu, teče mutna. Gledam u njenim očima i zemlju Bosnu i Hercegovinu. I ona mutna! Puna mutnine i lopovluka onih na vlasti. Ali ne vidim slobodu!

Ne vidim ni mrvu pravde, a tamo gdje nema pravde sloboda je još u tamnici vezana lancima.

Na stepenicama grlim Rasima, dok me odvlače misli na poziv koji sam dobio tog jutra od stopostotnog invalidau kolicima, nekad neustrašivog ratnika, gazije Safeta iz doline Neretvice.

- Saide, srce mi se cijepa. Djevojka sa visokom amputacijom traži da joj se pošalje dopuna od dvije KM za mobitel, da zove bolnicu odakle su joj javili da joj je otac umro. Ti si tamo u Zenici, a nemaju za dženazu, pa da vidimo šta se može učiniti.

Pomislim, nisam ranjen u ratu ni jednom, a kamoli dva puta, kao onaj bezobraznik kome se time sve oprašta, dok čestite ova nepravda ubija gore od bilo kojeg neprijateljskog metka ili granate. Kasnije saznajem da nemaju ni valjan ručak u malom stanu pored nekadašnjeg kina, a danas akademije. Obavijestim porukom nekoliko prijatelja i akcija krenu.


Dok sam se vraćao sa dženaze Safetu Caru, dobijam poruku da su dobri ljudi skupili novac za ukop, i još odnijeli nešto namirnica na adresu one djevojke. Sa očima majke Latife, koja nosi teret devedeset četiri godine, liježem na jastuk. Ona je ispratila četvrtog sina, a Bosna i Hercegovina ispraća u bijeli svijet svoju mladost. Ostaju oni u pamuku stranačkog uhljebljenja da u ime svih kažu elhamdulillah. Oni što šute dok nam skorojevići uništavaju preduzeća, prodaju rijeke. Dok djeca kabadahija bogataša gaze djecu po cesti, a onu koja ne završe pod točkovima, faraonskim odnosom tjeraju iz države, dobro uhljebljeni šute.

Ja se u tišini sobe zahvaljujem Stvoritelju, ne zato što je meni dobro, već što mi nije podario tu bezdušnost.

Gospodaru moj, na moja pleća spusti još grumen tuge majke Latife!