Dr. Bisera Suljuć Boškailo: Dugo sam razmišljala zašto naša žena šuti, zašto se ne bori, i došla sam do zaključka da je naša žena na tom polju statična, jer je naša žena "ubijena u pojam" ratovima na našim prostorima, gdje je ona vjekovima i vjekovima bila najveća žrtva. Naša žena je ulagala svu svoju energiju da skrpi i očuva to malo što joj je ostalo poslije tih krvoločnih ratova koji su joj otimali ono što je najviše voljela, ono što je ona rodila. Šta ima teže za ženu nego kad izgubi svoje najmilije u takvim genocidnim ratovima? Šta ima teže nego kad jedna muslimanka bude uz to ponižena, silovana, ranjena, ubijana?

Poštovani reise Kavazoviću,
već dugo godina očekujem od neke naše vjernice, Bošnjakinje, ili pak grupe Bošnjakinja, da pokrenu pitanje žene u Islamskoj zajednici, da pokrenu reforme, da pokrenu borbu za ono što je ženi islamom dato, a što joj je u IZ u BiH posve uskraćeno. Nažalost, pored toliko svršenica medrese i fakulteta islamskih nauka, još uvijek ne nailazim na takve žene koje bi odlučno krenule tom pravcu koji bi donio dobrobit svima, jer upravo u ženi leži veliki potencijal i snaga naše nacije i naše zemlje.

Dugo sam razmišljala zašto naša žena šuti, zašto se ne bori, i došla sam do zaključka da je naša žena na tom polju statična, jer je naša žena "ubijena u pojam" ratovima na našim prostorima, gdje je ona vjekovima i vjekovima bila najveća žrtva. Naša žena je ulagala svu svoju energiju da skrpi i očuva to malo što joj je ostalo poslije tih krvoločnih ratova koji su joj otimali ono što je najviše voljela, ono što je ona rodila. Šta ima teže za ženu nego kad izgubi svoje najmilije u takvim genocidnim ratovima? Šta ima teže nego kad jedna muslimanka bude uz to ponižena, silovana, ranjena, ubijana? I naša žena je postala jedna velika "ŽENA-ŽRTVA" i ona ne zna drugo, do da i u miru bude žrtva. Ona živi u strahu i kad je mir oko nje, i kad nema opasnosti ona drhti, jer su te nesreće dio njenog gena postale. Da, naša žena i danas živi u strahu da ne izgubi to što ima, i zato šuti i trpi. Ona je postala imuna na vrijeme koje donosi promjene na bolje, imuna na vrijeme koje donose i promjene njenog života, na neko novo svitanje u njenom mraku, a to sve iz straha. I zato naša Bošnjakinja, nad kojom se i nerijetko i u porodici vrši nasilje, šuti, trpi i čeka da neko promijeni njen položaj.

Jedino su Srebreničanke uspjele da se pomaknu sa mjesta i da pokrenu nešto za svoju izgubljenu djecu i najmilije, uspjele su da dokažu svijetu da se u Bosni desio genocid, što je pomoglo da se Bosna donekle i očuva. One su bile odlučne i uspjele su svojom borbom da pomaknu jedan veliki i nemogući kamen na našem putu opstanka i istine. I one su najbolji primjer da žena kad hoće i kad se pokrene može mnogo promijeniti u društvu. Nažalost, osim naših Srebreničanki naša Bošnjakinja je društveno i politički veoma neaktivna kad se radi o borbama za bolje sutra ne samo nje same, već i njene djece i njihove budućnosti. Prostor u kom ona daje svoj doprinos je samo njen dom, ali taj prostor je previše malen da bi ona promijenila i sveopštu situaciju za dobrobit svoje porodice i društva uopšte. Kad ste vidjeli da je neka Bošnjakinja izašla na put da skrene pažnju državi da to ne može tako, i da se treba, naprimjer, uložiti u puteve, u čistu okolinu, u fabrike? Kad ste vidjeli da naša žena izađe na demonstrira jer je korupcija i nesposobnost naših političara dovela do toga da se raspada njena porodica i da njena djeca odlaze u svijet, bez da će se ikada više vratiti u svoju domovinu? To nećete u Bosni nikada ni vidjeti, jer je naše društvo tako uređeno da je to nemoguće. A da su žene izašle da se bore ne vjerujem da bi njeni sinovi, očevi i braća nasrnuli na nju. Shvatili bi svi tu njenu borbu, i mnogo bi se promijenilo na bolje. Ovako gradit će ta naša djeca tamo daleko nečiju tuđu zemlju i ostavit će svoje potomke tamo negdje u svijetu rasturene, bez svojih korijena. Postajemo kao ubrani ljiljani koji kad uvenu u nekoj luksuznoj vazni, bez zemlje, ne mogu više iznići.

Svi mi znamo da su Bošnjaci najčešće napadani i ubijani zbog svoje vjere, i zato se Vama obraćam, jer smatram da bi se najprije tu trebale desiti reforme; naravno u okvirima Kur'anskih i vjerskih propisa. Vi ste tu da sve bosanske muslimane, odnosno muslimanke zaštitite, bez obzira upražnjavali mi aktivno, ili pasivno tu našu vjeru, jer nas upravo progone i ubijaju zbog naše vjere. Ja sam rođena muslimanka i želim ostati u svojoj vjeri, i vi ste dužni da brinete i o meni kao i svakoj Bošnjakinji, bez obzira bila ona pokrivena ili ne, bila ona član IZ ili ne. Sve dok pripadamo muslimanskom narodu dužni ste brinuti o nama. Zato sagledajte sveukupnu situaciju kako u svijetu, tako i u našoj Bosni, i dajte svoj pečat i posebnosti vremenu u kojem ste bili na čelu Islamske zajednice, i uradite nešto kako bi se ženi dala veća uloga, zadatak i odgovornost, kako u Bosni, tako i u dijaspori.

Džemati nemaju pravo da se u ovim nemirnim vremenima i borbi za opstanak bošnjačkog naroda zasnivaju samo na prostoru gdje će ljudi samo klanjati. Džemati sada treba da preuzmu novu funkciju opstanka Bošnjaka i njihove kulture. I tu je potrebno uključivanje žena, jer u njima leži ogromna snaga, znanje i odlučnost. Isto kao i u jednom domu i u džematu bez žene je sve površnije. Jer, imaju zadaci koje mogu odraditi samo žene.

Nedavna promjena i reforma koja se desila u Turskoj može da nam bude za primjer. Vi znate da je u Turskoj za zamjenika reis-u-leme odabrana žena, za zamjenika muftija isto tako. Upravo me to još jače ohrabrilo da Vas ovako javno prozovem (i ne samo Vas već i sve Vaše pomoćnike i sve činovnike Islamske zajednice). Trznete se iz srednjovjekovnog razmišljanja o ženi i krenite sa vremenom i potrebama; pružite ženi-majci-sestri-kćerki ruku koja će značiti i spasenje našeg naroda.

Zbog čega tolike ženske medrese i vjerski fakulteti kad ni jedna žena ne može da bude zaposlena u nekoj džamiji i da prima platu za svoj trud i rad, kao što je to slučaj sa muškarcima imamima? Dajte nama ženama ženskog imama, ako ste nas u mnogim džamijama već odvojili, i mi žene iza zida sa zvučnika slušamo imama! Dajte ženama mogućnost da se u džamijama susretnu i budu društveno, kulturno, politički aktivne.

Moja stara majka - hadžija - svakog dana ide do džamije, koja se nalazi u blizini njene kuće, da klanja. Kao i mnoge naše majke i ona je ostala sama, jer su djeca po svijetu prsla. Pitam je da li se sastanu žene u toj džamiji da malo sjednu i popričaju, da se druže, da olakšaju svoj starački i samački život jedna drugoj makar pričom. Ne. Sve samo dolete da klanjaju i odmah odlaze kućama. Žalosno je to. Džamija bi trebala da bude mjesto našim muslimankama da se druže, da se olakša samoća, da se nađe drugi topli dom, da se nađe neka proširena porodica. Zar je to teško organizirati? Naravno da je teško, jer to može samo ženska senzibilnost, ali njih nema ni u džamijskim odborima.

U dijaspori su džemati jedino mjesto gdje se još malo okupljaju Bošnjaci kako bi najčešće džumu klanjali. U dijaspori džemat u ovom vremenu ne smije da bude samo mjesto gdje će se klanjati, već i mjesto gdje će se gajiti naša kultura i naš jezik, naši običaji, džemat mora da bude Bosna u malom. Ali sve dok ne budu žene radile i zarađivale svoj hljeb kao i imami u džamijama, nema od takvih reformi za dobrobit sviju ništa. Vjerujete neće IZ izgubiti sa takvim ženama i takvim aktivnostima. Naprotiv, IZ će biti samo na dobiti. U dijaspori je učlanjeno u džemate samo 10 posto Bošnjaka. Sigurna sam da bi žena u džamiji privukla svojim aktivnostima mnogo više džematlija, možda i ostalih 90 posto.

I zašto onda da svršenice ženske medrese bude samo rasadnik vjernica, budućih supruga imama, i neko ko će samo gasulit umrle žene, umjesto da su one vodilje ostalim ženama i u životu?

Poštovani reis-u-lema Kavazoviću, ja kao Bošnjakinja, majka, supruga, profesor, i književnica započinjem o ovom pitanju ovim otvorenim pismom, nakon što sam Vas i usmeno molila za te promjene. I vjerujete uz pomoć Božju neću stati na ovome. Boriću se sve dok se nešto ne promijeni u našoj Islamskoj zajednici a tiče se žena, a time i naše porodice i društva, jer ako mi je dragi Bog dao da budem pjesnikinja, a time i vizionarsko razmišljanje, onda mi je dao i zadatak da se za to borim. Pa, i ako ne uspijem u ovom čistom nijetu, a ono će makar iza mene ostati jedan trag jedne borbe da se iskoristi snaga koja će donijeti dobrobit našoj vjeri i našem narodu. A možda će se i druge Bošnjakinje pokrenuti i dati na ovaj način svoj doprinos našoj Bosni, našoj vjeri i svom narodu i svijetu...