ŠEMSO AGOVIĆ: Postoje razni oblici prostitucije. Mogu biti političke, duhovne, umjetničke... a svima im je zajedničko jedno: radi se o kupoprodajnoj nagodbi između prostituta i đavola, u četiri oka i bez svjedoka. Prostitut daje ono što ima: svoju dušu, svoj ponos, dostojanstvo, tijelo, znanje, ime, a đavo daje uglavnom novac. A može i nešto drugo – radno mjesto, funkciju u političkoj stranci, psihoaktivne supstance... zavisno od situacije.

(nastavak)
Prostitucija. Najstariji zanat na svijetu. Simbol moralnog posrnuća društva. (U stvari pojedinaca, ali hajde: društva!). Marija Magdalena. Isus joj je spasio život. Ljudi su je uhvatili u kurvaluku, vezali je, i urlajući na nju legalno je krenuli usmrtiti kamenjanjem usred pustinje (a onoga pustili!). Isus to gleda, uzdigne se iznad njih i podvikne im: – Stanite! Ljudi kao skamenjeni stanu, a on nastavi, isto tako gromko: – Neka je prvi gađa onaj ko je nedužan! Naravno, mislio je »nedužan« na kurvanje. Bijesna rulja naglo zašuti, uskomeša se, i posramljeni jedan po jedan na tlo pobacaju kamenice iz ruku. A onda oborenih pogleda, lupkajući dlanom o dlan očiste pijesak s ruku i odstupe od prestrašene, ali sad srećne Marije.
Kasnije će ona Isusu prati noge i sušiti ih svojom bujnom crnom kosom, da bi mu ih zatim mazala nardinim uljem iz pladnja od alabastera. Kao svom spasitelju ili zbog nečeg drugog, ne znam baš tačno. Ali, nejse.

Postoje razni oblici prostitucije. Mogu biti političke, duhovne, umjetničke... a svima im je zajedničko jedno: radi se o kupoprodajnoj nagodbi između prostituta i đavola, u četiri oka i bez svjedoka. Prostitut daje ono što ima: svoju dušu, svoj ponos, dostojanstvo, tijelo, znanje, ime, a đavo daje uglavnom novac. A može i nešto drugo – radno mjesto, funkciju u političkoj stranci, psihoaktivne supstance... zavisno od situacije.

Vrlo rijetka, ali ne i nepoznata vrsta prostitucije eskalirala je u posljednje vrijeme u Sloveniji: umjetničko-literarna prostitucija. Nastala je iz potrebe da se arhaični i davno prevaziđeni Gorski vijenac, ocrnjeni hvalospjev genocidu, digne iz učmale balkanske krčme i instalira ni manje ni više nego u EU. Tačnije, u njenoj ravnopravnoj članici – Sloveniji. Koja deklarativno poštuje sve etičke norme – neširenje mržnji svake vrste, osudu genocida i njegovu propagandu, mir i ravnopravnost među narodima... i sve tako dok se ne pojavi đavo sa novcima.
A đavo se, tako to biva, u Sloveniji pojavio.

Iz ministarstava kulture građanske, multikonfesionalne i proevropski usmjerene Crne Gore. Nije lično Damir Šehović, koji je kao prosvjetno-kulturni prostitut prodao svoju dušu đavolu, za cijenu da niđe i nikada službeno i javno ne progovori niti napiše istinu o Njegošu. A ako bude govorio, onda date izjave moraju biti poetski nadahnute i uvjerljive, apologetske, u čast i vječnu slavu Petra II Petrovića Njegoša i "veličanstvenog" Gorskog vijenca. Inače – Allah i amanet, Damire.

PROSTITUTI I ĐAVOLI: Damir Šehović, Aleksandar Bogdanović vs Aleš Šteger Diego de Brea, Miklavž Komelj

Tako mi Allha, bila je to za Damira skroz bagatelna cijena. Za nagradu – ostaje u fotelji.
Pojavio se ministar, isto tako prosvjetno-kulturni prostitut Aleksandar Bogdanović, Damirov kolega. Posao je mogao da krene: na jednoj strani đavo s torbama novaca crnogorskih poreskih obveznika, a na drugoj Slovenci, kulturno-literarni prostituti, na čelu sa programskim direktorom Beletrine Alešom Štegerom. U njegovoj pratnji su bili režiser Diego de Brea i umjetnički istoričar, pjesnik i prevodilac Miklavž Komelj. Njihov zadatak je da medijski, scenski, literarno i na druge načine postave i predstave, propagiraju i populariziraju Gorski vijenac i tako ga uzidaju u nove temelje kulture Evropske Unije. Tako će Njegoš ući u EU prije Crne Gore, odnosno Crna Gora će u nju uletjeti baš preko Njegoša. Riječi su pale, pare su pale; new deal između dviju kultura je sklopljen.

Doduše, neki problemčići su se kasnije pojavili. Režiser Diego de Brea je s užasom shvatio da je Gorski vijenac ružna priča o genocidu koji treba slaviti, što je kod njega stvorilo strah da će ga slovenačka publika izviždati. Ali, pragmatični Slovenac se dosjetio: iz Gorskog vijenca je izbacio sav govor mržnje, uključivo sa proslavom izvršene »istrage poturica« i od kukalog ostatka napravio pozorišnu predstavu. Nije se obazirao na to što to više ni blizu nije bio Gorski vijenac, ali nije se ni niko drugi, ni publika ni ministri Šehović i Bogdanović. A i što bi, jel' tako.

Umjetnički istoričar, pjesnik in prevodilac Miklavž Komelj je odabrao drugačiju taktiku. Njegov posao je bio samo da na slovenački prepjeva (da gusla još ne umije) Gorski vijenac. Kako u tom radu ne bi imao psiho-fiziološke poteškoće, obzirom na bizarnu fabulu Gorskog vijenca, od koje se onako nježan sav prestravio, odlučio se da o njemu već unaprijed stvori svoju novu jasnu sliku: to je božanski spjev, veličanstven i jako inspirativan; iako je slovenačka mladež miroljubiva kao i njihovi očevi i djedovi, i pradjedovi, ona može i hoće učiti od Njegoša, ja ću im ga približiti; u slovenačkoj miroljubivoj kulturi zjapi ogromna rupetina, koju će Gorski vijenac popuniti, na slovenačkom već postoje njegova tri izdanja koja niko ne čita jer su prepjevi loši; ovo je prilika da se to konačno ispravi; meni osobno su najmiliji stihovi »blago onom ko dovijek živi, imao se rašta i roditi«; jel' vidite, koja filozofija, koja poezija!; stvarno blago njemu, Njegošu, imao se rašta i roditi; nemojte Gorski vijenac čitati normalno, kritički, nemojte ga postavljati u svoj banalan kontekst, jer on tada postane strahota, čitajte ga uzneseno, inače vam ubijanje nedužnog nehrišćanskog stanovništva može prouzrokovati želudačne tegobe, a što će vam povrh svih problema što vas mrče još i atrofični gastritis.

Miklavž Komelj sada može opušteno prepjevavati omiljeni spjev.

Diego de Brea već radi na novim projektima.

Programski direktor Beletrine Aleš Šteger se nakon uspješno obavljene kulturne prostitucije sa torbama u rukama samozadovoljno smješka.

Damir i Aleksandar eno zagrljeni pjevaju: »Nit ko srećan, nit ko zadovoljan...«

A karavani prolaze.