HARIS HOJKURIĆ: Lijepa, fina. Baš prikladna za mjesto i vrijeme, - odgovorih. Ti zaboravio kako si prošli petak kada sam naručio kahvu s mlijekom prokomentarisao "neki haman nikad ne odrastu; nikako da se odvoje od materine si..e.." i na to ja nisam ništa rekao, nisam reagovao, nisam se naljutio, shvatio sam to i primio kao šalu; pomalo čudnu, al' ipak šalu.

Ljudi su zaista interesantna stvorenja. Nikada čovjek nije načisto jel' u komunikaciji šta pogriješio, nešto pogrešno kazao, napravio, kako će to ko shvatiti, i kakvu reakciju može očekivati s druge strane.
Dok sam bio u Chicagu nakon džume namaza voljeli smo sjesti u jedan kafić znakovitog imena "Utjeha". Haris Orle nas je navadio da tu idemo. Vlasnik je bio naš čovjek, a konobarice su gotovo redovno bile iz Bugarske. Dobro su razumijevale bosanski jezik tako da smo se osjećali kao kod kuće. Nije bilo problema u komunikaciji. S ahbabom (za potrebu priče nazvat ću ga Alija) bi redovno tu dolazio i tu bi i ostale iz džamije sačekali da nam se pridruže. Bio sam parnjak njegove djece, ali s njim sam imao uvijek zajedničkih tema za razgovor. Bilo je interesantno.
Konobarica je došla i on je naručio kahvu. Crnu!
Poput starih Krajišnika volim bilu, s mlikom, pa sam joj tako i rekao da mi donese.
Kako naručih, cura se okrenu i ode, a moj ti ahbab onako ispod glasa pođe govoriti: 'Pa da; neki haman nikad ne odrastu; nikako da se od materine si..e odvoje.'
Bio sam zbunjen. Nisam očekivao takav komentar,.. neobičan, pomalo neslan, al' eto...ahbab mi je. Nisam ništa rekao. Idemo dalje.
Sljedećeg petka otprilike identična slika. Dolazimo u isti kafić, sjedamo na ista mjesta i prilazi nam ista konobarica. Alija po običaju naručuje kahvu; crnu!

Konobarica se okrenu meni, a ja rekoh: meni ćeš donijeti jednu s mlijekom, bijelu....spram obraza. I nasmiješim se.
Ona uze narudžbu i ode, a Alija ti s druge strane stola zaoštri glas. Pogledam u čovjeka, pocrvenio, u njemu ključa, samo što ne bukne, eksplodira...

'Baš ti hvala! Tako ti meni! Znači u mene obraz crn?! To od tebe nikako nisam očekivao!!

Naljutio se vidim, huja ga spopala sav se trese. Svakog trena pogledam da skoči, izvrne sto i napusti kafić.

Stani, stani, polahko. Umirujem ga. Osaburi malo ahbabu.
- Tako se ahbabu nisko ne spušta, on će ti oštro!
Čekaj malo! I dalje spuštenim glasom govorim ali sad i ja malo oštrije. Mislio sam da znaš za šalu?
- Kakva je ovo šala? Ne popušta i gleda u mene ljutito, širom otvorenih očiju.
Lijepa, fina. Baš prikladna za mjesto i vrijeme, - odgovorih.
Ti zaboravio kako si prošli petak kada sam naručio kahvu s mlijekom prokomentarisao "neki haman nikad ne odrastu; nikako da se odvoje od materine si..e.." i na to ja nisam ništa rekao, nisam reagovao, nisam se naljutio, shvatio sam to i primio kao šalu; pomalo čudnu, al' ipak šalu.

A gledaj sad tebe; postupaš sasvim drugačije; burno reaguješ, uvrijeđeno, ljut si, nervozan...

Prijatelju moj ako voliš da se šališ na tuđi račun, a primjetio sam da voliš, onda moraš biti spreman i da primiš šalu na svoj, - odgovorih odlučno.
Gleda u mene, sekund dva, kao da se premišlja po glavi.
'Pa dobro ako je šala', reče na kraju pomirljivo.
Naravno da je šala. Zar misliš da bih te želio uvrijediti?
Zar misliš da bih se družio s tobom i sjedio svakog petka nakon džume da mislim da nisi nikakav čovjek i da ti je obraz crn?
Pa znam da ne misliš tako ružno o meni, reče sad već potpuno smiren.
Ok. Hvala Bogu kad smo i ovo na lijep način riješili.

A sad mi kaži šta ima novo kod tebe?
...Pređosmo na drugu temu i nastavismo ugodno druženje. Elhamdulillah. Nek mi je još dosta godina živ i zdrav moj stari, dobri ahbab 'Alija'. Ako ovo bude čitao selamim ga rado.