HAZBIJA KALAČ: Zašto se recimo ostatak Jugo-prostora nije mogao okupiti oko Bosne kao najstarije i najdugovječnije balkanske države, i sljedstveno tome, pod narodnim imenom Bošnjak, kad znamo da su do polovine devetnaestog vijeka Bošnjaci u Bosni bili podijeljeni samo po osnovu tri vjere, i drugih podjela jednostavno nije bilo, odnosno da su se današnji i Sbi i Hrvati u Bosni izjašnjavali kao Bošnjaci. Ovoj činjenici ide u prilog i ime jezika jer su historijski fakti da je bosanski jezik najstariji jezik na Balkanu i da su na njegovoj jezičkoj matrici standardizirani i srpski i hrvatski.

U vezi sa balkanskim prostorom mnogo je provrelih pitanja koja čekaju na objektivan odgovor. Kako to da se balkanski narodi, posebno narodi koji govore jezikom slovenskog porijekla, koji se, uz sve jezičke razlike međusobno razumiju, nisu uspjeli međusobno usaglasiti oko jedinstvenog narodnog imena? Ovo pitanje u novije vrijeme postaje sve aktuelnije kada se kroz DNK analize, naučno potvrđuje da se radi o narodu promiješanom ali po svim prepoznatim granama dolazaka naroda na Balkan, skoro identične genetske strukture. Prvi i skoro najčešći odgovor na ovo pitanje razlog nalazi u različitosti i nepomirljivosti vjera. Iako se ovo uzima kao ključno opravdanje, demant takvom odgovoru ipak stiže ne sa nekog susjednog ili udaljenog prostora već iz samog središta Balkana, iz albanskog naroda koji se nije podijelio po vjerskim šavovima već je ostao jedinstven sa sve tri velike monoteističke religije. I u albanskom narodu, prema DNK analizama genetske sličnosti i razlike su skoro istovjetne sa ostatkom balkanskog prostora. Kako je onda to u slučaju Albanaca bilo moguće a kod drugih naroda zapadnog Balkana nije bilo moguće? Da li je možda islam kao najzastupljenija vjera u albanskom narodu bio ključni faktor očuvanja jedinstva? Islamofobi bi se na ovu konstataciju rasrdili i rušili je čitavim arsenalom uvježbanih “oružja” kako je baš islam to razorno tkivo a ne nikako suprotno kako se ovdje hipotetički postavlja. Mržnja je slijepa, to je već poznato, te se antiislamski pogledi na ovu stvarnost u startu moraju prepoznati kao neobjektivan pristup i kao takvi apsolutno odbaciti. Ali šta je onda bio glavni kohezioni faktor u očuvanju jedinstva albanskog naroda?

Zašto se recimo ostatak Jugo-prostora nije mogao okupiti oko Bosne kao najstarije i najdugovječnije balkanske države, i sljedstveno tome, pod narodnim imenom Bošnjak, kad znamo da su do polovine devetnaestog vijeka Bošnjaci u Bosni bili podijeljeni samo po osnovu tri vjere, i drugih podjela jednostavno nije bilo, odnosno da su se današnji i Sbi i Hrvati u Bosni izjašnjavali kao Bošnjaci. Ovoj činjenici ide u prilog i ime jezika jer su historijski fakti da je bosanski jezik najstariji jezik na Balkanu i da su na njegovoj jezičkoj matrici standardizirani i srpski i hrvatski. Možda će neko ovu priču doživjeti provokacijom, no spustimo li loptu na zemlju, objektivno, s ovim narodnim imenom i ovim nazivom jezika, vjerovatnoća ujedinjenja balkanskih naroda istog jezičkog područja, sa tri monoteističke religije, čini se, jedino je bila moguća.

Može se reći i to da je ovo bilo moguće to bi se i desilo, što implicira zaključak da nije bilo moguće. Ipak, historija albanskog naroda nas ponovo vraća na ovu priču, ako ništa drugo, da se bar zamislimo i da pokušamo otkloniti sve nasložene slojeve pogrešnih i lažnih predodžbi o nekoj veličini sopstvenog naroda uz istovremeno negiranje drugih, posebno po fatalnom i neprirodnom, ali i dalje živom principu: jedan narod, jedna vjera, jedna država.

Da su Albanci nasjeli na ovu “jedan narod, jedna vjera, jedna država” opasnu i neodrživu ideologiju, do sada bi se međusobno poubijali i nestali kao narod.

Pogledajmo malo oko sebe, jer možda mi ipak nismo sami vrh od svijeta, kako nam se čini i možda nam nešto ni u samim ideološkim temeljima nije dobro a i ni taj metaforizirani vijenac što smo sebi kao oreol nadljudskosti stavili, možda i nije metafora koja se ne treba preispitati.