Za obilazak kineskog zida, kao u ostalom, i svih drugih kineskih znamenitosti, potrebno je ili da obezbjedite neki “paket aranžman” prije polaska ili da se snalazite sami na licu mjesta,naravno uz potrebnu pripremu prije putovanja. Ovaj drugi način je za mene lično mnogo privlačniji jer imam potpunu slobodu u planiranju i obilaženju znamenitosti. Ono što je svakako važno napomenuti jeste priprema i planiranje putovanja unaprijed. Obzirom da u Kini nemate Google i sve ono što ide uz njega, primorani ste da se pri dolasku prebacite na neki od kineskih internet pretraživača na engleskom ili nekom drugom jeziku. Prije toga morate potražiti aplikaciju da bi ste mogli uopšte koristiti vaš telefon u Kini. Ako ste odlučili da sami potražite hotel u kojem se želite smjestiti, onda odaberite hotel koji se nalazi u blizini metroa. Osobito ako putujete u Peking jer, metro u tom gradu veoma dobro pokriva sve turističke destinacije. Prije putovanja u Kinu provjerite da li vam je potrebna turistička viza. Dobra vijest za one koju posjeduju bosanskohercegovački pasoš je ta da vam za Kinu nije potrebna viza. Ono što svakako treba posjetiti u Pekingu su historijske znamenitosti o kojima se možete informisati prije dolaska u Kinu ili iz brošura koje se nalaze posvuda gdje se kreću turisti. Nerijetko u tim brošurama imate i plan pekinškog metroa koji ce vam uz ostale vrste prijevoza dosta koristiti. Metro je ujedno najbezbjedniji, najjeftiniji i najbrži način transporta u Pekingu.



Ono sa čime se susrećete pri samom dolasku u Kinu su velike mjere obezbjedjenja, kako na aerodromima tako i u blizini svih važnijih ustanova. Putovao sam u Kinu kada je u toku bilo obilježavanje 74. godišnjice osnivanja narodne republike Kine. Tako da su ove mjere obezbjedjenja bile pojačane. Na samom pekinškom aerodromu imate nekoliko slojeva obezbjedjenja sve dok ne izadjete iz zgrade aerodroma. Na svim važnijim punktovima u sklopu aerodroma postavljeni su i gardisti koji poput voštanih figura satima stoje nepomično na opšte iznenadjenje turista, jer tako nešto je rijetkost na aerodromima u svijetu.



Obzirom da sam se nalazio u Pekingu namjera mi je bila da posjetim oblast Huairou koja je smještena u podnožju kineskog zida a koja je udaljena od Pekinga nepunih 50 kilometara. Sa glavne pekinške autobusne stanice sa udobnim i luksuznim autobusima stižemo u Huairou, u podnožje kineskog zida. Nakon dolaska u ovaj živopisni kineski distrikt,nastavljamo pješice do našeg cilja. Huairou je planinska oblast ili district, koji je unatoč tome sto je odavno pretvoren u turističko mjesto, ipak sačuvao kolorit malih kineskih naselja tako da na trenutak imate osjećaj da se nalazite u srednjevjekovnoj Kini. Huairou je mjesto sa kojega se polazi u obilazak kineskog zida i u kojeg se vraćate nakog obilaska. Ono što taj planinski kraj čini posebnim jesu mnogobrojni ulični prodavači koji rijekama turista nude lokalne proizvode i suvenire. Tu su na štandovima prodavača prisutni i neizbježni artikli sa likom “oca nacije” Mao Ce Tunga. Ali u isto vrijeme ljubazni i nenamteljivi prodavači će vas ponuditi nekim od lokalnih specijaliteta od svježeg povrća,voća ili ribe specijalno pripremljene na žaru u tradicionalnim kineskim pećima koja su se koristila i u stara vremena.



Veliki kineski zid je podignut prije 2300 godina, a prvobitna zamisao graditelja je bila da povežu solidnim kamenim zidinama mnogobrojne utvrde sa vojnim posadama. Na taj način su se štitile sjeverne granice tadašnjeg kineskog carstva od upada nomadskih lutajućih plemena. Puni sjaj i oblik zidina koje su se održale i do danas, desio se za vrijeme vladavine dinastije Ming. Osim odbrambene namjene zid je služio kao sigurna ruta putnicima na “putu svile”. Ali takodjer kao glavno kontrolno mjesto svih onih koji su taj put koristili. Za vrijeme dinastije Ming kineski zid se protezao u dužini od 8551 km. Bio je na pojedinim mjestima visok i do 16 m a širok 8m. Pokrivao je oblast od centralnog dijela Azije sve do Žutog mora. Kineski zid je za vrijeme dinastije Ming, posebno bio pojačan u dijelu koji štiti glavni kineski grad Peking, kako bi se odbranilo od mongolskih napada. Obzirom da je “zub vremena” učinio svoje zid je u nekoliko navrata obnavljan sve do naših dana, da bi konačno 1987. godine bio proglašen od strane UNESCO a za svjetsku kulturnu baštinu. Do danas je očuvano i za turiste dostupno manje od 10% ukupne dužine kineskog zida.



Smatra se da je veliki kineski zid gradilo oko 300 00 vojnika i 500 000 radnika. Za mnoge od njih,smatra se oko 400 000 duša, zid je postao ujedno i grobnica uslijed iscrpljujućeg rada i torture za vrijeme tiranske vlasti dinastije Qin. U nekim arheološkim istraživanjima to je i potvrdjeno jer su prilikom iskapanja donjih slojeva zida pronadjeni monogobrojni ostaci ljudskih tijela. Nije čudno što sam na pojedinim mjestima primjetio natpise da je kineski zid ustvari “najduže groblje na svijetu”.



Ono što je zanimljivo da niti jedan od prvih evropskih putnika koji su posjećivali Kinu u 13. i 14. stoljeću, ne spominje kineski zid uključujući i Marka Pola. Prvi strani putopisac koji spominje kineski zid bio je Afrikanac musliman Ibn Battuta, koji za postojanje velikog kineskog zida,po njegovom svjedočenju, saznaje čitajući časni Kur’an. Sura El –Kehf. Oko ovih Battutovih navoda islamska ulema i danas ima različite stavove.



Nakon kraćeg uspona stižemo konačno na prvu osmatračnicu, sagrađenu od debelih kamenih blokova sa uskim prorezima kojima su se služili vojnici naoružani strelama. Gledajući sa zida na predio koji se pruža ispod ,jasno se uvidja zasto je ustvari zid praktično bio neosvojiv. Da li je tako i bilo? Par stotina metra brisanog kamenog prostora u podnožju zida koji se naslanja na gustu crnogoričnu šumu, a nakon toga ambis sa gotovo veritikalnim stijenama. Idelana prirodna prepreka za sve osvajače. Zahvaljujuci genijalnosti graditelja zid se mogao odbraniti sa daleko manje vojnika od uobičajenih postrojbi tog doba. Osobito ako se uzme u obzir da je zbog nepristupačnog terena moguća upotreba samo lake pješadije. Međutim, zid je služio svrsi godinama, ipak 1550. godine Tatarima polazi za rukom da ga provale a nakon toga to uspijevaju i Mongoli na svojim osvajačkim pohodima. Po nekim navodima radilo se o podmićivanju čuvara zida jer su navodno smo na taj način osvajači mogli probiti zid i ući u Kinu. Ali i ova predpostavka je ostavljena isoričarima kao materijal za raspravu.



Dok nastavljamo pješačenje zidom, razmišam o tome koliko je careva, ratnika i trgovaca prolazilo ovom istom kamenom popločanom stazom. Koliko su samo života progutale ove zidine dok su gradjene i dok su se na njima i ispod njih bitke bojevale. Koliko je samo nesretnika bukvalno ugradjeno u zidine nakon što su skončavali svoje živote usljed višegodišnjeg iscrpljujućeg rada. Na žalost svjetska historija je puna takvih primjera, koji su generacijama ostavljene kao poruka i pouka. Do danas ljudi na različitim meridijanima svijeta, nisu shvatili poruke a ni pouke, u velikoj mjeri, nisu prihvaćene.