Kontinuitet u dodjeli Nobelove nagrade je nastavljen. Sasvim je normalno da nakon Ive Andrića, Nobelovu nagradu dobije Peter Handke, koji je za njega mala maca! Evropa je pokazala i dokazala da je bila i ostala pobornik ideje krvi i tla, a mnogi takvo promišljanje i ponašanje, s pravom, nazivaju fašizmom!

SEAD ZUBANOVIĆ: Potpisnika kapitulacije kraljevine Jugoslavije i njenog ambasadora u tada fašističkoj Njemačkoj, ideologa prijedloga rješenja „šiptarskog“ pitanja Kosova ubijanjem i raseljavanjem istih, za vrijeme pisanja svojih zlodjela, u okupiranom Beogradu, čuvao je „Gestapo“ i kvinsliška srpska žandarmerija! Za roman napisan 1945. godine, dobio je Nobelovu nagradu tek 1962. godine!? Dobro osmišljenu velikosrpsku laž da je on sav novac od nagrade poklonio bosanskim bibliotekama i dan danas bošnjački akademici ponavljaju poput papagaja. A šta je Ivo Andrić zaista mislio o Bosni najbolje govori, jedna rečenica koju je napisao u odgovoru na pismo svom prijatelju Niki Miroševiću.

Eto, prepoznali smo i s pravom osudili književno zlo rasiste, fašiste i mrzitelja Bošnjaka, srbijanskog plaćenik, austrijanca Petera Handkea. Javno su prozvani oni koji dodjeljuju Nobelovu nagradu, citirane su rečenice u kojima taj književnik negira genocid i odobrava i minimizira ogromno zlo koje su agresorske horde, u svom krvavom pohodu, počinile širom države Bosne i Hercegovine. Čak je švedska doktorica Christina Doctare, ogorčena odlukom o dodjeli nagrade Handkeu, vratila svoju Nobelovu nagradu dobijenu 1988. godine! Znači, ova spodoba je okarakterisana, demaskirana i javno osuđena od strane bošnjačke javnosti, za sve ono što je činila tokom i po okončanju ove planetarne tragedije. A kada će na red doći oni mnogo veći krivci koji su osmišljavali, planirali i mudro pripremali ovaj pokolj i nestanak jednog naroda? Kada će bošnjačka akademska javnost obejaniti, recimo, da je i književnik Ivo Andrić muslimanomrzac, i iz tog razloga dobitnik Nobelove nagrade, ustvari monstrum, seksualni manijak, fašistički kompleksaš, ortodoksni srpski šovinista koji je trasirao put „osvete“ i sipao i još uvijek svojim književnim nedjelima sipa pogonsko gorivo mržnje u svijest i podsvijest mitomaniji sklonih Srba i bosanskih pravoslavaca?

Zaista, koliko i šta stvarno zna javnost o ovom Nobelovcu? Znamo li da mu je kao vanbračnom djetetu u rodnom listu, na mjesto oca, plaćen da bude upisan stari školski podvornik Andrić Antun, koji je dvije godine kasnije i umro. Zbog toga što ga za svoje zakonito dijete nije priznao njegov stvarni otac, bosanski musliman, mali Ivan je kasnije, saznavši to, zamrzio sve one ljude kojima je vjera bila islam! Njegova majka, Katarina Pejić, je pred sami porod otišla, da sakrije svoju bruku i sramotu, familiji u Travnik i doslovno ga rodila pri izlasku iz voza. Iz tog razloga Ivo Andrić nikada, ama baš nikada, nije ušao u tamošnju navodnu kuću svog rođenja. Ta flustracija vanbračno rođenog djeteta, skrivenog čitavo djetinjstvo kod tetke u Višegradu, bila je, po svemu sudeći, razlog da se nije oženio sve do svoje 66. godine života. Manijakalno je pokušavao i često uspijevao spavati sa ženama svojih prijatelja pa je tako ostalo zapisano da ga je 1943. godine književnik Gustav Krklec sa pištoljem u ruci tražio po beogradskim kafanama, želeći da ga iz osvete ubije zbog švaleranja sa njegovom suprugom. I taj njegov prekašnjeli brak je došao nakon dvadesetogodišnje vanbračne veze sa Biljanom Babić, poslije smrti njenog muža Nenada. Da mu ne bi ometao idilu sa njegovom nekadašnjom sekretaricom Biljom, Andrić je tom nesretniku, a njenom mužu, svojevremeno, preko svojih poznanstava i veza, mudro režirao da u Njemačkoj odleži desetak godina zatvorske kazne. Književni dar koji je zaista posjedovao, koristio je da se do maksimuma osveti ocu i njegovim “Turcima i poturicama“. Iz tog izvora mržnje nikla je „Prokleta avlija“ pa „Na Drini ćuprija“, „Travnička hronika“ i sva ostala njegova muslimanomrzilačka štiva. Kakve su posljedice nastale u glavama bosanskih pravoslavaca nakon čitanja obaveznih školskih lektira čiji je Andrić bio autor, a koje su i danas, nažalost, nezaobilazne u nastavnim planovima čitave BiH, saznali smo nakon izricanja doživotne zatvorske kazne zločincu Milanu Lukiću koji je molio sudiju u Hagu da i on pročita roman „Na Drini ćuprija,“ pa tek onda donese presudu. Monstrum je tako, Andrićevim književnim nedjelom, pravdao sebe i svoje pravo na stravičnu osvetu zbog koje je u dvije višegradske kuće zatvorio i zapalio preko stotine djece, žena i staraca! A u tu knjigu je „naš“ Nobelovac ugradio i doslovno prepisan tekst iz „Sarajevskog lista“ objavljenog 1915. godine o groznoj smrti nabijanjem na kolac egipatskog mudžahida od strane francuskih vojnika. Normalno da je ime žrtve prepravljeno pa je Sulejman el-Halebi u Ivinom romanu postao Radisav. Njegovi mazohističko sadistički opisi navodnog seksualnog nasilja Turaka nad srpskim djevojkama i ženama, opisani hirurškom preciznošću, sa krajnje ogavnim detaljima, korišteni su kao matrica kod silovanja žena i muškaraca, od strane četnika, a i ustaša, tokom agresije, širom Bosne i Hercegovine. Ko pročita njegovu doktorsku disertaciju naslovljenu „Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine,“ postaće mu jasno što je ona predočena javnosti tek 1982. godine. Njegova islamofobnost i satanizacija bošnjačkog naroda je razlog za izjavu engleskog naučnika i književnika Noel Malcolma da je ta disertacija puna predrasuda i karikaturalno antimuslimanska.



Potpisnika kapitulacije kraljevine Jugoslavije i njenog ambasadora u tada fašističkoj Njemačkoj, ideologa prijedloga rješenja „šiptarskog“ pitanja Kosova ubijanjem i raseljavanjem istih, za vrijeme pisanja svojih zlodjela, u okupiranom Beogradu, čuvao je „Gestapo“ i kvinsliška srpska žandarmerija! Za roman napisan 1945. godine, dobio je Nobelovu nagradu tek 1962. godine!? Dobro osmišljenu velikosrpsku laž da je on sav novac od nagrade poklonio bosanskim bibliotekama i dan danas bošnjački akademici ponavljaju poput papagaja. A šta je Ivo Andrić zaista mislio o Bosni najbolje govori, jedna rečenica koju je napisao u odgovoru na pismo svom prijatelju Niki Miroševiću.

- Meni također ova sredina smrada, loja, lenosti i pokvarenosti poklonika arapskog varalice (Muhammeda a.s. op.a.) guši, pa sam više u Beogradu nego u Bosni.

U to vrijeme je Ivo Andrić bio član Predsjedništva Narodne skupštine NR Bosne i Hercegovine!

Kontinuitet u dodjeli Nobelove nagrade je nastavljen. Sasvim je normalno da nakon Ive Andrića, Nobelovu nagradu dobije Peter Handke, koji je za njega mala maca! Evropa je pokazala i dokazala da je bila i ostala pobornik ideje krvi i tla, a mnogi takvo promišljanje i ponašanje, s pravom, nazivaju fašizmom!