Autor: Sead Zubanović

I za jedne i za druge genocid u Srebrenici nije učinjen. I jedni i drugi osporavaju bosanski jezik. I jedni i drugi neće u NATO. I jednima i drugima su Bošnjaci krv na očima. Među njima zaista, nikakve razlike nema. Štaviše, pozicija i opozicija u toj genocidom nastaloj tvorevini je ekstremna u afirmaciji četništva i svih onih političkih principa koji su u suprotnosti sa prosperitetom države Bosne i Hercegovine!

SEAD ZUBANOVIĆ: Bošnjačka javnost je u ovom, nazovi političkom, rivalstvu listom stala uz daleko radikalnije, opozicione lidere tog entiteta. Televizijske stanice, novine i portali u Federaciji, čineći to iz samo njima poznatog razloga, ne prestaju sa emitovanjem i objavljivanjem intervjua i izjava tih srpskih političara. Navijačko izvještavanje tako u javnosti stvara totalno nerealnu političku sliku i mišljenje da bi ovi drugi, po dolasku na vlast, bili lojalni državi u kojoj žive pa čak i njene patriote.

U čemu je razlika između političara na vlasti i političara u opoziciji manjeg bosansko-hercegovačkog entiteta? I jedni i drugi više vole Srbiju nego svoju matičnu državu. I jedni drugi agresiju na Republiku Bosnu i Hercegovinu nazivaju građanskim ratom. I za jedne i za druge genocid u Srebrenici nije učinjen. I jedni i drugi osporavaju bosanski jezik. I jedni i drugi neće u NATO. I jednima i drugima su Bošnjaci krv na očima. Među njima zaista, nikakve razlike nema. Štaviše, pozicija i opozicija u toj genocidom nastaloj tvorevini je ekstremna u afirmaciji četništva i svih onih političkih principa koji su u suprotnosti sa prosperitetom države Bosne i Hercegovine! Jedini razlog sukoba između tamošnje pozicije i opozicije je borba za vlast. Njih samo državne i entitetske fotelje svađaju i dijele.

Bošnjačka javnost je u ovom, nazovi političkom, rivalstvu listom stala uz daleko radikalnije, opozicione lidere tog entiteta. Televizijske stanice, novine i portali u Federaciji, čineći to iz samo njima poznatog razloga, ne prestaju sa emitovanjem i objavljivanjem intervjua i izjava tih srpskih političara. Navijačko izvještavanje tako u javnosti stvara totalno nerealnu političku sliku i mišljenje da bi ovi drugi, po dolasku na vlast, bili lojalni državi u kojoj žive pa čak i njene patriote. Na primjer, vijesti da su nekom svojom izjavom Šarović, Ivanić ili Mektić, „razvalili“ Dodika ili lucidno spriječili ostvarenje neke njegove namjere, postale su naša svakodnevica. Iz tog razloga se, prije nekoliko dana, jedna građanka Sarajeva, opijena medijskim dezinformacijama i novinarskim lažima, doslovice objesila o vrat mlađeg četničkog opozicionara pri susretu sa njim, u starom dijelu grada na Baščaršiji. Grčevito je grlila i dugo ljubila zbunjenog srpskog političara, kao da je oslobodilac ovog grada, a njemu, očevidno zbunjenom, ništa nije bilo jasno. Ova scena mora izazvati isti osjećaj mučnine i nagona za povraćanjem kao i ona s početka agresije kada jedan Bošnjak, otac, držeći u naručju snajperom ubijenu kćerkicu reče da bi volio popiti kafu sa tim čovjekom, znači ubicom, i upitati ga zašto je to učinio! A ja sam tada upitao sam sebe i još uvijek se pitam, zar se u glavama naroda kome pripadam ama baš ništa, ni nakon ovakve barbarske, bezdušne genocidne agresije i teškog post-ratnog perioda, nije promijenilo? Ima li kraja našoj naivnosti, da ne upotrijebim kakav grublji izraz?

Historija je učiteljica života. Historija Bošnjaka, sa jedanaest dokazanih genocida, bila je krvavo bolna i više nego stroga. I nije do historije! Nije do učiteljice! Mi Bošnjaci smo jako loši đaci!