DŽEBRAIL BAJRAMOVIĆ: Sljedeće 2020.godine je nova prilika da Bošnjaci genocid u Srebrenici u većoj mjeri osvijetle kao GLOBALNU TRAGEDIJU–, jer posljedice zločina nisu još eleminisane, a uzrok iako svima poznat nikada adekvatno nije rasvijetljen i sankcionisan. Bošnjaci treba da u fukus svojih nacionalnih interesa svrstaju i „pitanje Srebrenice“ jer je to jedno od ključnih pitanja bošnjačke budućnost – dakle, opstanka i PROSPERITETA. Također iskoristiti 25.-tu, godišnjicu od potpisivanja Daytonskog sporazuma da se pod svaku cijenu ojača država BiH i njene institucije, a ujedno svim silama ignorisati manji entitet i ne davati prostora u medijima koji su probosanski da se njihova politika negiranja genocida promoviše u svakodnevne političke prepirke i izazove kojima teže ka disoluciji Bosne i Hercegovine.

(I) 25.-a godišnjica daytonske luđačke košulje



Prije 4 godine, smjenjivala su se društveno-politička dešavanja u BiH koja su se često mogla predvidjeti kao posljedice aktuelnih odnosa na bh. javnoj sceni; dok se neki događaji mogu smatrati kao iznenađenja (prijatna ili neprijatna), jer su posljedice neminovnih reakcija zainteresovanih strana. Dakle, dešavanja u BiH i u vezi sa BiH, na globalnom nivou – tjekom 2015. godine bila su brojna, a često i dramatična, pa i zabrinjavajuća. To pokazuje da je bh. društvo ranjivo, a država nije na nivou zadatka – da blagovremeno i adekvatno reaguje – što za posljedicu ima frustraciju njenih građana. To je opravdan razlog da se zapitamo – zašto je to tako? Dakle, kome je u interesu da BiH bude neuređena država i dokle će se tolerisati kočenje njenog napretka?

Znači, Bošnjaci u tom pogledu ne bi trebali da imaju dilema i nema objektivnih razloga da se po tim pitanjima ne nađe konsenzus kod bošnjačkih predstavnika na svim nivoima.

Od posebnog značaja u 2015.godini za BiH je bilo obilježavanje 20 godina od potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma, koji je zaustavio krvavu genocidnu agresiju i donio nepravedni mir, čije tragične posljedice su danas već skoro 25 godina vidljive na svakom koraku. „Daytonska luđačka košulja“ u BiH onemogućila je formiranje funkcionalne države, tako da su državne i društvene istance postale leglo kriminala, nepotizma, neriješenih ubistava i korupcije. Danas je to ukorijenjen sistem koji obuhvata cjelokupno društvo i sve njene djelove – tako da je država BiH taoc otuđene, samodovoljne i beskrupulozne pohlepe vlastodržaca. Međutim, u tom dugogodišnjem bezočnom pljačkaškom pohodu nastale su klasne podjele u kojoj su na jednoj strani – enormno bogati, koji čine društveno-političku elitu i društvenu manjinu (1), a na drugoj strani enormno siromašni, koji čine većinu bh. populacije (2). To su dvije socijalne suprotstavljene strane, a između njih su (3). Korumpirani klimoglavci, koji dobro naplaćuju svoje „stručne“ usluge održavajući bogate na vlasti i produžavajući agoniju običnog naroda. To su oni koji naoko obavljaju „sitne“ administrativne „posliće“ – a u suštini odrađuju najkrupnije „akcije“ za vlastodržce – pa od svoje „platice“: ne znaju više šta imaju od silnih nekretnina, bogatog auto-parka i raznih bankovnih računa.

Dakle, taj „treći klasni faktor u BiH“, uglavnom, nesankcionisani činovnici u javnoj administraciji sa kriminogenim i korumpiranim navikama, omogućava status quo u BiH i produžava agoniju države, društva i građana – čega Bošnjaci i bošnjački politički predstavnici trebaju da budu svjesni i da svoj gnjev i vlastite, pojedinačne interese, preusmjere sa destrukcije društvene imovine na jedinstveniji politički nastup i konačnu reorganizaciju, Centralizacije, te konsolidaciju pravne i jedinstvene demokratske države, države svih njenih građana-REPUBLIKE BOSNE I HERCEGOVINE.

Isto tako, ne treba dozvoliti da nas i dalje naši neprofilisani predstavnici zasljepljuju imaginarnom zlatnom prašinom i strahom od međunarodnih odnosa, s obzirom da je to posljedica njihove improvizaciji kao neformiranih državnika, i odvrate pažnju od konsolidacije neistine, nepravde i umanjenja ljudskih prava na pojedinim dijelovim teritoriji BiH. Zadnje izjave nekih predstavnika političkih partija u medijima unose nemir i strah u građane sa prevashodnim ciljem da na tom strahu "ponovno" pridobiju povjerenje onih koji su godinama na granici između straha i odluke kome da daju povjerenje da odlučuje o budućnosti mladih kojih je u BiH sve manje i manje!

Bošnjaci nisu imali plan ili strategiju za obilježavanje dvadesetogodišnjice potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma – što je kardinalna, pa i neoprostiva greška za aktuelne bošnjačke predstavnike i kompletnu etničku/nacionalnu strukturu, te im ne treba dozvoliti da nastave svoju neprimjerenu glumu pred te-ve kamerama – već im uskratiti predstavničko povjerenje jer dobijenu priliku nisu iskoristili.

(II) Memorijalni centar Srebrenica – Potočari



Drugi događaj u 2015.godini od općeg značaja za državu BiH i bošnjački narod bio je obilježavanje 20.godina genocida u Srebrenici – gdje se teško može otrgnuti utisku da je taj tragičan događaj, koji je prepoznat kao opća civilizacijska tragedija, što se tiče bošnjačkog uticaja, sveden na formalizam, dok je suština, očito, dislocirana van bošnjačkog dometa. Zašto je to tako – krucijalno je pitanje na koje primarno bošnjačka inteligencija treba da ponuditi sveobuhvatnu analizu i tumačenje zasnovano na činjenicama. „Pitanje Srebrenice“ jedno je od niza sudbonosnih pitanja za Bošnjake – a gdje se nužno svake godine dolazi do izražaja da Bošnjaci treba da promjene odnos prema sebi da bi iznudili respekt, kako u svom okruženje, tako i na globalnom nivou.

Sljedeće 2020.godine je nova prilika da Bošnjaci genocid u Srebrenici u većoj mjeri osvijetle kao GLOBALNU TRAGEDIJU–, jer posljedice zločina nisu još eleminisane, a uzrok iako svima poznat nikada adekvatno nije rasvijetljen i sankcionisan. Bošnjaci treba da u fukus svojih nacionalnih interesa svrstaju i „pitanje Srebrenice“ jer je to jedno od ključnih pitanja bošnjačke budućnost – dakle, opstanka i PROSPERITETA.

Također iskoristiti 25.-tu, godišnjicu od potpisivanja Daytonskog sporazuma da se pod svaku cijenu ojača država BiH i njene institucije, a ujedno svim silama ignorisati manji entitet i ne davati prostora u medijima koji su probosanski da se njihova politika negiranja genocida promoviše u svakodnevne političke prepirke i izazove kojima teže ka disoluciji Bosne i Hercegovine.

Dakle, ako Bošnjaci sebi žele dobro potrebno je da to pokažu i u praksi, pored iskazane deklarativnosti, te da se prioriteti jasno definišu i institucionaliziraju, što nažalost u proteklim godinama nije bio slučaj, a što treba u budućnosti mijenjati: što prije to bolje!

Ovim tekstom želim ponovno da poručim, da smo sami krivi za našu sudbinu i budućnost naše djece i da trebamo razmisliti kome da damo povjerenje na dan kada sami odlučujemo za koga glasamo i kome dajemo da nas vodi u budućnost, stagniranje pa čak i u NESTANAK!!!