Naslovna | Arhiva | Pretraga | Redakcija | O Bosnjaci.Net | Kontakt | Bosniaks.Net | |||
|
Historija BiH
KONSTANTINOPOLJ JE BIO STARA BIZANTSKA MONOTEISTIČKA METROPOLA I NIKADA HRIŠĆANSKA
Prema Kur'anu Časnom, Sura XXX - Rum, Muhammed a.s. dobija Objavu: (donji tekst, u prijevodu, od drugog do šestog ajeta, zaključno) ''Bizantijci su pobjeđeni, u susjednoj zemlji, ali poslije poraza svoga, za nekoliko godina oni će sigurno pobijediti, i prije i poslije, Allahova je odluka i tada će se vjernici radovati Allahovoj pomoći, jer Allah pomaže pravovjerne, On je Silan i Samilostan, obećanje je Allahovo, a Allah će svoje obećanje ispuniti, ali većina ljudi ne zna.'' Povijesno, godine 616. Bizantinci su izgubili bitku izgubivši Šam, neke dijelove Arabijskog poluotoka i istočne dijelove Bizanta od perzijskih vatroidolopoklonika predvođenih Sapurom vladarom, dijela Persije, pod vlašću idolopoklonika. Centar, ili glavni grad Bizanta, u to vrijeme, je Konstantinopolj u kome su bile skoncentrisane bizantijske snage pod vođstvom Herakla. U istom vremenskom periodu, kada se dešavaju sukobi persijskih idolopoklonika i Bizantinaca, Muhammed a.s. dobija navedenu Objavu. U svom tefsiru Ibn-Kesir navodi riječi EbuBekra r.a., koji se obratio Muhammedu a.s., a u vezi prvog ajeta, ove sure, riječima: ''Mnogobošci su voljeli da Perzijanci ovladaju Bizantijcima jer su oni idolopoklonici, dok su muslimani voljeli da Bizantijci savladaju Persijance jer su Bizantijci sljedbenici Knjige.'' Iz navedenih, kako ajeta, tako i iz Ebu Bekrovog obraćanja Muhammedu a.s. izvodimo zaključak da je Konstantinopolj bio monoteistička metropola prije nego su 616. godine persijski idolopoklonici pobijedili Bizantijce i zavladali istočnim dijelovima Bizanta, a ne hrišćanska kako smo učeni i kako nam i danas predočavaju. U Konstantinopolju, kao monoteističkom centru, za vrijeme provale Sapura u Bizant bile su skoncentrisane bizantske snage koje je predvodio car Heraklij, odakle će, za nekoliko godina prije i poslije biti i pokrenuta ofanziva protiv osvajača, persijskih idolopoklonika, kada će Bizant biti oslobođen od istih, a vijernici će biti obradovani. U Časnom Kur'anu pod vjerniocima se podrazumijevaju monoteisti i nikako oni koji su svetotrojni vjernici. Inače, povijesno, na razvoju Monoteizma, u Bizantu, počevši od IV. stoljeća stare ere radili su najviše stari Grci, Bizantijci, predvođeni Aleksandrom-Iskenderom Velikim, a na temeljima Aristotelove teorije o uspostavljanju država na Monoteizmu. Alexandar Veliki, ne samo da je Bizant uspostavio na Monoteizmu nego je sa istim Bizantijcima kojima se u kasnija vremena priključuju i Iliri, ali i ostali evropski narodi pokušao da razriješi Gordijev čvor, u čemu je i uspio, jer je na širokom svjetskom prostranstvu uspostavljao monoteističke državne tvorevine. Alexandar je iz Trakije, preko Evrope, stigao do krajnjeg Zapada, Britanskih otoka, tamo gdje Sunce zalazi kao u neku baru, a onda preko Sjeverne Afrike, tamo gdje se čovjek nije mogao skloniti od Sunca, preko Bliskog istoka i Srednje Azije stigao do Istočne Azije i tamo pomogao vjernicima da se zaštite od Jedžudža i Medžudža, koji su pravili nered na Zemlji, pa je onda morem došao do krajnjeg Istoka, Filipinskog otočj i Indonezije. I svuda, gdje je stizao on je na najprimjereniji način uspostavljao monoteističke državne tvorevine rušeći tiranije i države uspostavljene na idolatrijskim principima. Spajajući Zapad i Istok, uspostavljajući veliku imperiju između dva Zemljina ''roga'' , za narode tog vremena, bio je razlog da ga svuda u Svijetu prozovu Dvorogi, tako da je i u Časnom Kur'anu nazvan Zulkarnein što odgovara njegovom narodnopovijesnom imenu, a ne imenu po rođenju. Povijesno, od polovine četvrtog stoljeća, Hrišćanstvo, kao Svetotrojno vjersko učenje bilo je tek u povoju i nije bilo masovnog prihvatanja te religije. Dakle, u Bizantu, u vremenu kada se vode sukobi Bizantijaca i persijskih idolopoklonika nije moglo biti države sa vladajućim Hrišćanstvom tako da Konstantinopolj, ni na koji način, nije mogao biti hrišćanska metropola tog perioda. Ako smo naučeni da je Konstantinopolj bio hrišćanska metropola, tog vremena, onda se to moglo dešavati isključivo lažnim, a ne istinskim povijesnim gibanjima. To, na koji nam se način prezentuje i nameće teorija o vladajućem Hrišćanstvu, iz tog perioda, je neprimjereno i nehumano, ali za neprijatelje istinskog razvoja civilizacije to ne predstavlja zapreku da na laži ostvaruju svoju ideološku zamisao te države, koje su građene na Monoteizmu, uspostavljaju kao države građene na Krišćanstvu, a narode koji sve to sublimiraju lažima zaglupljuju. Ta sudbina, lažnog pisanja povijesti, zadesila je i Bošnjake, tj.Bosnu. Žalosno, da pojedinci Bošnjaci u 21. stoljeću, ali i ostali balkanski muslimani, kao inteligentna Božija bića, svojim potomcima govore povijesne neistine-gluposti koje su usvojili na lažnim referencama tako da i dalje zaglupljuju svoje potomke, one, kojima bi, trebalo da je, istina milija od laži, a kojima bi istina o Bizantu kao kolijevci Monoteizma otvorila oči i osvijetlila koliko sadašnjost, tako i njihovu budućnost. Dakle, o našoj bosanskoj, zasigurno, svijetloj prošlosti, kroz institucije koje se bave poviješću, nema ko da priča i piše, jer svi oni koji bi trebali da potenciraju istinu o razvoju evreopske, pa i svjetske civilizacije na Monoteizmu, refereniraju se na lažima neprijatelja te civilizacije uzimajući Hrišćanstvo za tu osnovu i, onda, sve te laži eksponiraju kao istinu i zaglupljuju i dalje svoja pokloljenja. Tako je, za krivotvoritelje povijesti, Turska osvajala Balkan, progonila kršćane, a muslimani Balkana su islamizirani, za neke, nasilno, a za neke dobrovoljno, i zato komšije kršćani na muslimane Balkana gledaju s podozrenjem i već stoljeće, kako politički dominiraju na lažnoj povijesti, traže od muslimana da se vrate u pradedovsku veru, a muslimani Balkana su monoteisti, zasigurno, od Alexadrovog perioda, a ima dokaza da su to bili i prije. Temeljnom analizom Kur'anskog teksta, i u kontekstu, ali istinskog, povijesnog razvoja civilizacije, potvrdu tvrdnje, da Konstantinopolj nije bio hrišćanska metropola, nalazimo i u ovj Suri, ali koju niti jedan od povjesničara ne uzima za povijesni izvor, jer kao to je za njih vjerovanje, a za kršćanske povjesničare Kur'an je djelo Muhammedovo i to nema povijesnu težinu. Što tako, u ''zvaničnim'' povijesnim izvorima, ne pišu i što tako ne učimo je od nedavno, prije jedno stoljeće i nešto desetljeća, kada evropski orijentalisti razvoj svjetske civilizacije uklapaju u matricu ''Evropa je kršćanska'' i Konstantinopolj, od samog početka nove ere pa sve do 1453. godine, ističu kao hrišćansku metropolu. Jedan od najvećih protagonista Konstantinopolja, kao hrišćanske metropole, na čemu je i uspio, je Steven Runciman, Englez, koji je radio kao profesor, vizantolog, na istanbulskom univerzitetu nametnuvši evropskom čovjeku, ali i Turcima, svoju teoriju o Turskom- Fatihovom osvajanju Konstantinopolja. Inače, još od ranije, kao profesor historije, medijavelist, u Engleskoj, isticao se svojim pisanjem o Vizantijskom carstvu. Kao ''stručnjak'' za povijest Vizanta 1945. godine poslan je Turcima, u Istanbul, da im kazuje i dokazuje, a sve na izmišljenoj povijesti, da su bili snažni osvajači, a što su sekularni Turci, mrzitelji turskog islamskog naslijeđa, a koji u to vrijeme vladaju Turskom, s oduševljenjem prihvatili, jer im je takav narativ, o Turcima kao borbenom i osvajačkom narodu, kako ih je Runciman predstavio, odgovarao. Tako, zahvaljujući Runcimanu, muslimani, Turci, postadoše osvajitelji svoje zemlje, ali i ostalih islamskih zemalja i svojih gradova koje su na islamskom civilizacijskom elementu i gradili. Bilo mu je dopušteno da mijenja i u kamenu zabilježeno ako je to on zamislio i tražio. Nametnuta teorija o Turskom osvajanju svih država koje su bile u sastavu Islamskog komonvelta-Osmanskog carstva, a ne njihovom udruživanju iz razloga jače zajedničke odbrane od pape i njegovih koljača, i danas je aktuelna i ta laž postala je povijesnom istinom, a Runcimanova pisanja bila su osnovom za lažna piskaranja o Turskom osvajanju i svim onim nakaradnim teorijama, koje smo kroz svoje obrazovanje iz povijesti učili, a kada se radilo o islamskom organizovanju naroda Balkana i Evrope. Žalosno! Po Runcimanu, i njegovoj teoriji, Bizant je bio komonvelt hrišćanskih država, a Turci su ga postepeno osvajali i konačno, osvajanjem Konstantinopolja 1453. godine u potpunosti srušili nametnuvši tada, u Bizantu, svoju islamsku vlast. A da napomenem da po Časnom Kur'anu muslimanima je zabranjeno izazivanje bilo kakvih, a pogotovo ne osvajačkih i pljačkaških, sukoba. Sura 2. Aje 190. U prijevodu na Bosanski. Korkut: ''I borite se na Allahovom putu protiv onih koji se bore protiv vas, ali vi ne otpočinjite borbu! – Allah, doista ne voli one koji zapodijevaju kavgu.'' I nije moglo bilo te sile, niti pojedinca, u islamskoj državi, a koja je mogla da povede rat, a da za to nije bilo pravog povoda, jer to je Allahov dž.h. zakon i on se morao poštivati. S današnjeg aspekta, ostvarivanja vladavine, to mnogi ne mogu da prihvate, ali za one koji su svjesni tu nema dileme. I nemojte se pitati od kuda Islam u Bizantu, od kuda na Filipinima, od kuda u Indoneziji u Maleziji pa u Hrvatskoj, u Mađarskoj u Češkoj, u Njemačkoj, u Poljskoj, u Bosni, u Srbiji i svuda u Svjetu kroz srednja stoljeća, ali i ranije, kada nastavite da čitate biće vam mnogo toga jasnije. Uspostavljajući svoju teoriju o Bizantu kao komonvelu hrišćanskih država, evropski lažnopovjesničari najznačajniji monoteistički, arijanski, hram u Konstantinopolju, Aja Sofiju, inkorporiraju-podvode pod hrišćansku bogomolju i sve da bi nametnutom lažnom tvrdnjom o Turskom osvajanju Konstantinopolja, neke 1453. godine, od strane sultana Fatiha, tu istu bogomolju El Fatih pretvorio u džamiju i sve to i dokazivali, a za sve krivotvoritelje, te povijesti, referentna ličnost je gore pomenuti Runciman. Međutim, analizirajući povijest kroz istinska gibanja i dešavanja, u prošlosti, pozivajući se i na Časni Kur'an, dolazimo do sasvim drugih zaključaka: Iz Bizanta je 336. godine p.n.e. u razrješenje Gordijevog čvora krenuo Alexandar-Iskender Makedonski i to na Zapad, kroz Srednju Evropu, na uspostavu monoteističke vlasti na širem svjetskom prostranstvu, a u Časnom Kur'anu, Sura; XVIII. nazvan je, svojim povijesnim, narodnim, nazivom, Zullkarnein-Dvorogi. I prema svim relevantnim pokazateljima i uspio je, jer i danas su upečatljivi tragovi njegovog djelovanja u čitavoj Evropi od krajnjeg evropskog Zapada tj. Britanskog otočja, preko Sjeverne Afrike i Srednje Azije do krajnjeg Istoka, Filipina i Indonezije. U Alexandrove tvorevine spadale bi i Grčka i Bugarska i Srbija i Bosna i Albanija i Dalmacija i Slavonija i Mađarska i Slovačka i Mesija-Engleska i sve Zemlje Evrope, jer u svima njima nalazimo arheološke ostatke, a koje smještamo u rimski period, koji je produkt Alexandrovog djelovanja, jer ga je on i formirao. U tom vremenskom periodu, nabrojane države, nisu nosile ove nazive, jer su se neke od njih tek kroz avarski period izdiferencirale kao banovine iz razloga lakšeg organizovanja naroda, koji su u njima živjeli, te dobijale današnje nazive po svojim narodima-nacijama. Period vladavine Rima je od kraja četvrtog stoljeća stare ere pa do polovine četvrtog stoljeća nove ere kada rimska monoteistička vladavina koju je uspostavio Alexandar Makedonski evoluira do Arijanizma i bez ikakvih sukoba i neželjenih peturbacija u vladanju. A, osim, tih, arheoloških ostataka Rima, svuda u Svijetu gdje je Alexandar Makedonski uspostavljao vlast i u današnje vrijeme, u svim tim zemljama, najbrojnija je islamska populacija; Sjeverna i Srednja Afrika, Levant, Srednja i južna Azija, krajnji Istok, Filipini i Indonezija, a na Balkanu i danas to su Bosna, Albanija, Kosovo i evropski dio Turske. Treba naglasiti da ranije, kroz rana srednja stoljeća, dok je u Evropi bila tzv. avarska vladavina a kao nadgradnja Arijanizma sve države Evrope bile su pod islamskom vlašću i sa brojnom islamskom populacijom, jer je i Evropa imala Alexandrovo naslijeđe kao i u nabrojanim regijama svijeta u kojima je Alexandar uspostavljao monoteističku vlast. Kršćanskih teokratija u Evropi kroz prvi milenij i dva stoljeća drugog milenija nije bilo niti je moglo biti. Danas, autohtonih starih evropskih musliman nema u Srednjoj, Sjevernoj, Zapadnoj i dijelom u Istočnoj Evropi, u kojima danas dominira kršćanska populacija, a da je u njima Aleksandar Iskender Makedonski uspostavljao vlast. Zašto je to tako? Početkom trinaestog, a onda tokom srednjih ''mračnih'' stoljeća, i nešto kasnije, bilo je rušenje evropskih monoteističkih teokratija progonom i ubijanjem muslimana i uspostavljanje, u Evropi, katoličkih, a od tridesetih godina osamnaestog stoljeća i nešto kasnije, u Istočnoj Evropi, uspostavljanja pravoslavnih teokratija. Dakle, Islam koji je danas, kao religija, najzastupljeniji u navedenim destinacijama-zemljama, a kao kruna monoteističkog vjerskog učenja, imao je svoju monoteističku podlogu-osnovu koju je uspostavio Aleksandar-Zullkarnein i zato ga-Islama, i, ima u čitavom Svijetu tamo gdje je dopro Aleksandar Makedonski te na Monoteizmu uspostavljao vlast razrješavajući Gordijev čvor. Razvoj Monoteizma i uspostave vlasti na Monotizmu počevši od Aleksandrovog perioda pa do uspostave islamskih teokratija u VII.stoljeću je najbolji primjer sociološkog zakona evolucije u izgradnji teokratskog društva. Logički, Alexandar je tu vlast najprije uspostavio u svom okruženju, tj. u Bizantu i tek onda se otisnuo u Svijet, i zato je Turska kao država u Bizantu, u srednjim stoljećima, bila centar islamske civilizacije, a Konstantinopolj-Carigrad bio glavni grad te zajednice. Takođe, iz Bizanta je tokom druge polovine IV. stoljeća n.e., u Evropu, tamo gdje je do tada bilo rimsko vladanje, po aristoteloalexandrovom modelu monoteističke vlasti baziran na Starom Zavjetu, pokrenut i Arijev model monoteističke vlasti, koji je, takođe, svoju osnovu imao na monoteističkom Starom zavjetu sa korekcijama koje su od Allaha dž.h. proslijeđene Issa a.s. Narodi koji su praktikovali ovaj model vlasti, u Evropi, nazivani su Gotima, ali i arijanima. Arijanska vlast trajala je do polovine sedmog stoljeća kada na učenju Kur'ana Časnog, Avari, narod Dagestana, uspostavljaju avarski model monoteističke vlasti, tamo, svuda u Svijetu gdje je do tada bio arijanski model monoteističke vlasti, zapravo tamo gdje su do tada Goti uspostavljali vlas. Da naglasim da Goti nisu jedan poseban populacijski brojan narod sa svojstvenim genetskim karakteristikama. Goti su, u stvari, bili svi evropski monoteisti, a svoj naziv dobili su po etničkim karakteristikama, identifikujući se na toj osnovi po monoteističkom vjerovanju koje su upražnjavali, jer kada se polovinom sedmog stoljeća pojavljuju Avari, u Evropi, nestaje gota, ali su zato svuda avari i opet kao vjernici, a ne kao poseban narod. I sve promjene teokratija, u Evropi, počevši od Aleksandrovog perioda preko arijanskog i avarskog perioda, do kraja dvanaestog stoljeća, tekle su bez ikakvih sukoba, jer su to bile monoteističke-islamske vladavine-teokratije i nije bilo potrebe za sukobima širih razmjera što je i Časnim Kur'anom zabranjeno. Treba shvatiti, da u tim ranim periodima evropske povijesti do, kako sam naglasio, XIII. stoljeća, drugog vladarskog oblika nije ni bilo, jer kršćanske teokratije počinju se uspostavljati u Evropi tek početkom XIII. stoljeća. Vjerski ratovi za prevlast u Zapadnoj, Srednjoj i Sjevernoj Evropi, kao i Zapadnom Mediteranu-Evropski dio, počeće eskalirati tek početkom XIII. stoljeća kada katolici silom uspostavljaju katoličke teokratije progoneći, ubijajući i spaljujući na lomačama monoteiste koji su do tada održavali vlast. Prva katolička država je Langdok , a formirana je ubijanjem i progonom francuskih muslimana koncem dvanaestog i početkom trinaestog stoljeća kada katolici predvođeni kardinalom Inoćentijem III. ostvaruju vlast. . Dakle, kršćanske teokratije, u Evropi, nastajale su rušeći silom, i to na najbrutalniji način, već ustaljene evropske monoteističke avarskoislamske teokratske tvorevine. Iz razloga stalnih vjerskih sukoba koje su uzrokovali evropski kršćani, a iz razloga uspostavljanja kršćanskih teokratija, ubijanjem i progonom muslimana iz Evrope, a ne kako nam pišu dualističkih vjernika katara i drugih, kroz srednja stoljeća, taj period evropske povijesti biće obilježen kao ''mračnim'' periodom. U istom periodu, srednjih stoljeća, zemlje Srednje i Istočne Evrope, Balkana te Zapadne Azije, Arabijskog poluotoka i Sjeverne Afrike koje i dalje egzistiraju kao avarskoislamske teokratije, postepeno, udružuju se u jedno veliko islamsko carstvo, bez ikakvog osvajanja, koje na novom Šerijatu uspostavlja turska porodica Osmanovića iz koje će u kasnijim periodima biti carevi-sultani te imperije. Ovu islamsku imperiju, nastalu, iz bezbjednosnih razloga, kao komonvelt islamskih država, kršćanski historičari će svojom teorijom, koja je nametnuta i prihvaćena u protekla dva stoljeća, podvesti pod Tursko osvajanje. U realizaciji teorije o Turskom osvajanju i islamizaciji, koje nije bilo na način na koji nam predočavaju, nisu imali poteškoća jer su skoro sve države iz ove imperije, koncem devetnaestog i tokom dvadesetok stoljeća, evropske kršćanske države držale pod svojom vlašću i onda kroz sistem školstva, koga su uspostavljali u ovim sredinama, kroz povijest, svim narodima naturali svoju teoriju o Evropi kao kršćanskom kontinentu i sva povijesna gibanja prelamali kroz tu matricu. U istoj toj povijesti potvrđeno je, da se od polovinom VII. stoljeća u Evropi kao vladaoci pojavljuju Avari ali kao osvajači, koji, kao, potiskuju Gote, a osvajaju kršćanske države i ne kao monoteisti nego kao pagani. I ta teorija o Avarima osvajačima i paganima je obmanjivanje i uklapanje te povijesne pojave u teoriju o Kršćanskoj Evropi eliminišući, na taj način, kontinuitet monoteističke vlasti u Evropi i kroz avarskoislamski vladarski oblik. Nakon Božije Objave Islama, koja je stizala Muhammedu a.s. prvi narodi koji su prihvatili nadgradnju svog monoteističkog vjerskog učenja do Islama, bili su Bizantijci, jer su bili najbliži-susjedi Muhammedovim a.s. Arapima, muslimanima. Iz Konstantinopolja je bio Ejub r.a. prijatelj Muhammeda a.s., nazvaću ga učenikom Muhammeda a.s. koji je bio veliki daija islamskog učenja u Bizantu, a koji je umro u Konstantinopolju. Ejubovo turbe je podignuto 674. godine, dakle nekih tridesetak godina nakon smrti Aleihiselama, a koji je najzaslužniji za teorijsku nadgradnju Starog Zavjeta do Islama, koga su se pridržavali Bizantijci. Dakle, Bizantijci nisu prihvatili svetotrojno vjersko učenje, a što potvrđuju i navedeni ajeti sure Rum, Oni su ti vjernici koji će u zabilježenoj suri biti obradovani pobjedom nad idolopoklonicima. U nešto kasnija vremena, nakon smrti Muhammeda a.s. Islam se širio čitavim svjetskim prostranstvom na kome je do tada bilo arijansko, a monoteističko, vladanje. A, da je u Svijetu bilo monoteističko vladanje potvrda je i gore napomenuto 190. aje sure 2. u kome Allah dž.h zabranjuje bezrazložno napadanje, a time i naturanje svoje vlasti, jer za to nije bilo potrebe jer su svi narodi tj.države Svijeta, tog perioda, imale monoteističku vlast koju je uspostavio, sedam stoljeća ranije, Aleksandar-Iskender Makedonski. Već sam obrazložio da će Kršaćanstvo, kao vladajuće, biti silom uspostavljano i to tek koncem dvanaestog stoljeća. U promicanju islamske vlasti, u Evropi, isticali su se Avari, jedan mali narod iz Dagestana, koji na osnovama novog monoteizma-Islama, polovinom sedmog stoljeća, oblikuju novi model vlasti koga interpoliraju u sve zemlje Evrope u kojima je do tada bio arijanski model vlasti. Tada započinje avarski vladarski period koji će trajati sve do trinaestog stoljeća kada katolici Francuske predvođeni Inoćentijem III. na najgrublji način, ubijanjem i progonima, ostvaruju prvu kršćansku teokratiju u Langdoku. Dakle, zahvaljujući Avarima Bizantijcima u Evropi je i pokrenut-interpoliran novi model monoteističke vlasti na savremenijem monoteističkom učenju, tj. na kruni monoteističkog učenja, na Islamu. Druga je stvar kako učimo o avarskom periodu i o tzv. njihovom paganstvu. To učenje proisteklo je od onih koji su rušili Avarstvo kao monoteističko-islamsko vladanje i interpretirali ga, iz antagonističkih razloga, totalno, u negativnom kontekstu, u paganstvo. Promatrajući razvoj civilizacije kroz povijest i činjenicu da je iz Bizanta još koncem četvrtog stoljeća stare ere krenuo i Alexandar Makedonski u svoju misiju uspostavljanja država, i ne bilo koje osnove, nego, izričito na uspostavi država na monoteističkom vjerskom učenju, a to nam potvrđuje i Kur'an Časni, XVIII. 83.-102. a čiju je potku za naznačena uređenja uspostavio Aristotel, onda tvrdnja da je Konstantinopolj i 9,5 stoljeća, nakon Alexandrovog djelovanja, dakle, u periodu sukoba Bizantijaca sa perzijskim idolopoklonicima i kada Muhammed a.s. dobija Objavu, bio centar Monoteizma, ima svoje neprikosnoveno povijesno uporište. Povijesna slika Bizanta, koji se kroz sve vremenske periode civiliacijski razvijao na Monoteizmu, bila je stabilna i nije se mijenjala sve do pred kraj XIX. stoljeća kada se Berlinskim dogovorom ruši Islamski komonvelt-Osmansko carstvo, koje je bilo povijesni sljedbenik Bizanta i kada se dio Bizanta-Balkan cijepa na nacionalne države sa pravoslavnim življem koje preuzima dominantnu ulogu u svakom obliku državne uprave. Tada je, u devetnaestom stoljeću, od strane evropskih povjesničara tzv. orijentalista, nametnuta pogrešna-lažna tvrdnja o Turskom osvajanju balkanskih zemalja i kada autohtoni muslimani novonastalih država, koji su milenije stvarali ove države, u kojima, sada, dominira hrišćanski element, biva proglašeno turskim recidivom. Velika većina muslimana ovih novonastalih hrišćanskih država, pod pritiskom i borbe za goli opstanak, napuštaju svoja ognjišta i odlaze u islamske zemlje, a oni koji su ostali raznim metodama prisiljavaju se na odbacivanje svog islamskog identiteta ali i na prevjeru, ili ako su ostali u Islamu gube svoj narodni i nacionalni identitet proglašavajući ih za etničku skupinu-turski recidiv, te raznoraznim zakonima i odlukama hrišćanskih vlastodržaca, u čemu ih je podržavala pravoslavna crkva, osiromašuju se i dovode u ekonomsku zavisnost od svojih komšija pravoslavaca. To su Bošnjaci, dobro, osjetili na svojoj koži, ali ništa bolje, ako ne i još gore, nisu prolazili ni muslimani Rumunije, Bugarske, Srbije, Crne Gore i Grčke. Bizant je za Evropu bio nukleus najprogresivnijeg razvoja monoteističke civilizacije počevši sa Alexandrom Makedonskim, koji je sprovodio u djelo ono što je na naučnom nivou o politici i uređenju država radio njegov učitelj Aristotel, pa preko Arija i njegovog Arijanizma, do Ejuba r.a. savremenika i prijatelja Muhammeda a.s. koji je bio najveći promicatelj Islama u Bizantu, odakle se Islam, kao najviši stepen Monoteizma, kroz Avarizam širio Evropom, jer je imao svoju monoteističku, arijansku, podlogu. Dakle, po svim sociološkim zakonima, u koja inkorporiramo i realna povijesna gibanja, Hrišćanstvo, kao državotvorno vladanje, nije imalo mogućnosti da bude vladajuće u vremenskom periodu sukoba Bizantijaca i perzijskih idolopoklonika, tako da otpada tvrdnja da je Konstantinopolj u doba sukoba persijskih idolopoklonika i Bizantijaca bio hrišćanska metropola. A sada pitanja: Od kuda da je Islam rasprostranjen, u ovim razmjerama, u čitavom svijetu? Od kuda u Indoneziji i na Filipinima, a nije ga bilo u tim razmjerama u Japanu, osim na jednom malenom ostrvu čiji su svi stanovnici 100% muslimani. Nikošimu ? Je li doista ljudima nametan silom, kao što tvrde za Balkan ili, kako kažu, da je širen putem trgovaca i moreplovaca? Odgovor na ova i slična pitanja bio bi: Zahvaljujući Aristotelu i njegovom naučnom djelovanju, a opterećen lošim vladanjima u Svijetu, razmišljajući kako da unaprijedi međuljudske odnose te da ih dovede u razinu korektnosti- ljudskosti pronašao je formulu-model vlasti zasnovan na Monoteizmu-vjerovanju u jednog Boga Stvoritelja svega i predložio Alexandru Makedonskom da sve to projektovano primjeni u praksi da razriješi taj Gordijev čvor. Alexandar je to i uradio, jer svuda u svijetu, tamo gdje je Alexandar dopro i danas narodi baštine civilizovane međuljudske odnose zasnovane na monoteističkom vjerskom učenju kroz vladarske poretke čija je pretača bio Aristotelov model vlasti, a danas je to Islam. To bi bio odgovor na pitanje od kuda Islam na Filipinima i Indoneziji. Bila je to prva i jedino ostvarena svjetska globalizacija, jer je Svijet nakon Alexandrove misije bio prohodan za sve narode između dva zemljina ''roga''; od Filipina, na Istoku, do Britanskog otočja, na Zapadu. Tada je uspostavljen i, svjetski povjesno poznati, ''Put svile''. Kako je Alexandar u svoju misiju razrješenja Gordijevog čvora, a u stvari uspostavljanja monotestičkih tvorevina rušenjem tiranija i drugih nehumanih državnih tvorevina, krenuo iz Bizanta, onda je neminovno da je tada Bizant bio centar monoteističkog učenja, a to implicira da je ustrojstvo Bizanata počinjalo na Monoteizmu, a ne na nekom idolatrijskom učenju. Zaključujemo da je Bizant, u vremenu Objave, bio monoteistička enklava. Napomena za čitaoca: muslimani prihvataju činjenicu da je Kur'an Časni Objava od Allaha dž.h. stizala Muhammedu a.s. u intervalu od 23 godine i za muslimana svaki ajet je apsolutna istina-aksiom. Muhammed a.s. počeo je dobijati objavu 610. godine po Miladu, a 616. godine , dakle nakon 6 godina, kako dobija Objavu, Allah dž.h. ga obavještava da su Bizantijci izgubili bitku od perzijskih idolopoklonika ( XXX; 2-6.).( Prijevod ovih ajeta je na početku ovog rada.) Muhammed a.s. teško pada pobjeda perzijskih idolopoklonika nad Bizantijcima, jer zna šta za monoteiste znači Bizant, a u njemu i Konstantinopolj. Znao je, da kada Objava završi, da će Istu, koja je stizala njemu, najprije prihvatiti Bizantinci, jer to bi bio samo jedan prirodni-evolutivni kontinuitet Allahove dž.h. monoteističke objave počevši od Ibrahima a.s. pa preko hiljade poslanika i kao predposljednjeg Issa a.s., jer bi Bizantijci, koji su i do tada većinski bili monoteisti, novom Objavom, usavršavajući se, i dalje bili sljedbenici Allahove dž.h. Knjige. U Buharinoj zbirci hadisa kao treći hadis, što mu daje veliku vrijednost, je Heraklijev dijalog sa Ebu Sufijanom. U svom komentaru na Muhammedovo a.s. djelovanje, a koje mu je saopštavao Ebu Sufijan, Heraklij Muhammeda naziva Alejhiselamom, a to je dovoljno da zaključimo da je Heraklij musliman, jer kao monoteista prihvata i činjenicu da je Muhammed Božiji poslanik. A sada jedan mali osvrt na pogrešne analize, od strane muslimana, na činjenicu da Konstantinopolj nije bio hrišćanska metropola, te da iz tog razloga nije ni osvojen od sultana El Fatiha Analizirajući Kur'ansku činjenicu da su Bizantijci izgubili bitku od persijskih idolopoklonika te da će nakon izvjesnog vremena oni pobijediti i da će vjernici biti obradovani, pogrešno je tvrditi da su Bizantijci, tada, većinski bili hršćani te da su, tada, u Bizantu, u kome je i Konstantinopolj, oni održavali vlast, tj. da je Konstantinopolj, u vremenu Muhammeda a.s., bio hrišćanska metropola. Na temeljima ove nepovijesne činjenice, koju su nametnuli evropski orijentalisti, muslimani prihvataju ovu konstrukciju, ali da bi ove tvrdnje bile sukladne Kur'anskim tvrdnjama onda to obrazlažu tvrdnjom da su hrišćani monoteisti, jer kao imaju potvrdu te činjenice u Časnom Kur'anu; aje 82. sura IV. ali ne čitaju slijedeće aje u kome je objašnjeno da su to one ehlikitabije koji su monteisti, a ne svetotrojni vjernici, te da je Bizant tada oslobođen, a da su njegovi osloboditelji bili svetotrojni hrišćani pod komandom bizantskog cara Heraklija. Tako i Heraklij postade, po toj lažnojn tvrdnji, hrišćanin. Po ovoj teoriji Konstantinopolj je bio hrišćanski grad i prije osvajanja od strane persijskih idolopoklonika, ali i poslije Heraklijeve pobjede nad persijskim idolopoklonicima i sve dok ga El Fatih 1453.godine, po istoj teoriji, nije osvojio, kada postaje islamskom metropolom. Dakle, muslimani tvrde i promiču nešto što se kosi prvo sa povijesnim činjenicama, a drugo i sa Kur'anskim stavom da je muslimanima zabranjeno bezrazložno nekoga napadati, a ne pogotovo osvajati. Takođe, jedna od nesuvislih tvrdnji koje promiču kršćani, a koju ne negiraju ni muslimani, je tvrdnja da je Islam mlađa religija od hrišćanstva tako da po toj tvrdnji, doista, Konstantinopolj nije moga biti u vlasti nekih drugih osim hrišćana. Tendeciozno, vrlo površno, ali i neprimjereno logiciranje zanemarujući činjenicu da je Islam Monoteizam koji se samo nadgradio na Arijanizam, kruna Monoteizma, a da su narodi Evrope, ali i Svijeta, tamo gdje je bio Rim i do Objave Islama, preko Arijanizm, održavali monoteističku a ne hrišćansku idolatrijsku vlast. Za one koji dvoje u smislu da li je Kršćanstvo Monoteizam, ima više Kur'anskih ajeta iz kojih dolazimo do istine da hrišćani nisu monoteisti, a za razumne dovoljna su i ova dva: Sura V. ''Trpeza'' Aje 17. ''Nevjernici su oni koji govore: ''Bog je-Mesih, sin Merjemin !'' Reci: ''Ko može spriječiti Allaha da, ako hoće, uništi Mesiha, sina Merjemina, i majku njegovu, i sve one koji su na Zemlji ? Allahova je vlast i na nebesima i na Zemlji i na onome što je između njih; On stvara što hoće, i Allah sve može. Aje 72. -''Nevjernici su oni koji govore: ''Bog je – Mesih, sin Merjemin ! '' A Mesih je govorio: '' O sinovi Israilovi, klanjajte se Allahu, i mome i vašem Gospodaru ! Ko drugog Allahu smatra ravnim, Allah će mu ulazak u dženet zabraniti i boravište njegovo će džehennem biti; a nevjernicima neće niko pompoći. '' A potvrda tvrdnje da je Konstantinopolj, odmah nakon Objave Islama, postao, za Bizant, centar islamskog učenja je mezar-turbe šejha Ejuba r.a. koji je umro 674. godine. Ejub r.a. je jedan od prijatelja Muhammed a.s. i njegova džamija, koja ima, prema povjesničarima, nešto kasnije godine gradnje, a u kojoj su, iz razloga što je to prva džamija ''novog'' Monoteizma-Islama, u Islambulu, svi Osmanski sultani, prilikom inauguracije, opasavali sablju pravednosti. Od konstruktora povijesti i sa Ejubovim turbetom ima konstrukcija u smislu: Ejub je Arap, musliman, i nije Bizantijac, jer u tom periodu, za kršćane, niko nije mogao biti musliman do samo Arap. Kao, u Konstantinopolju je poginuo kada su Arapi 674. godine pokušali osvojiti Konstantinopolj, gdje je i ukopan, a kada je 1453. godine El Fatih osvojio Konstantinopolj pronašao je njegov mezar i u znak zahvalnosti napravio turbe. Dakle, za svih tih cca. 780 godina, koliko je prošlo od smrti Ejuba do osvajanja Konstantinopolja od strane El Fatiha, hrišćani nisu dirali Ejubov mezar, a u ostalim državama Evrope u kojima su muslimani održavali vlast, kada su ih osvojili kršćani su zatirali svaki trag islama, a ako je neki i ostao onda se to obrazlaže lažima kako bi potvrdili tvrdnju da se Evropa civilizacijski razvijala isključivo na kršćanstvu. E, Bože moj na što se svodi islamska povijest, ako se i ovakve gluposti prihvataju za povijesne činjenice te i ne treba čuditi se da su, i danas, muslimani drugorazredna civilizacija?! 616. godine, dijelove Bizanta pokorili su idolopoklonici. Međutim, nigdje ne nađoh da su Idolopoklonici zaposjeli i Konstantinopolj, ali nađoh da se u Konstantinopolju sa svojom Bizantskom vojskom stacionirao car Heraklij. Je li onda vjerodostojan hadis : ''Blagoslovljen će biti vojskovođa koji oslobodi Konstantinopolj, a blagoslovljena vojska koja to uradi''. Nakon 9 godina, od kako su Bizantijci izgubili bitku od persijskih idolopoklonika, Bizantijci će pod komandom Heraklija odbiti opsadu Konstantinopolja, osloboditi okupirane dijelove Bizanta i ponovo uspostaviti arijansku monoteističku vladavinu, na Allahovoj dž.h. vjeri i doista vjernici, a najviše Bizantijci, biće obradovani. Opaska autora: Pod pojmom vjernici u Časnom Kur'anu podrazumijevaju se isključivo oni koji vjeruju u Allaha dž.h. a to su monoteisti, a ne oni koji su svetotrojni vjernici, hrišćani, oni su u Časnom Kur'anu nevjernici. U zadnje vrijeme, od kada je nametnuta teorija da je Bizant bio kršćanski, jer, kao, za vrijeme sukoba Bizantijaca i persijskih idolopoklonika u Bizantu nije bilo muslimana, jer Muhammed a.s. tek dobija objavu, pa mnogi muslimanski teolozi prihvatajući tu tvrdnju, kao povijesnu činjenicu, upali su u zamku i tako počinju nakaradna tumačenja Božijih tvrdnji kako bi uskladili kršćansku laž sa povijesnim gibanjima u Bizantu i odjednom za nove tumače Časnog Kur'ana vjernici iz ove Sure postaju hrišćani, a Hrišćanstvo kao monoteitička religija, a što je apsurd. Na pitanje, ko su ti vjernici iz ove Sure, a koji će biti obradovani, pravi odgovor bi bio? To su oni privrženici Allahove dž.h. Knjige, monoteisti, koji nisu poklekli i nisu krenuli u idolopoklonstvo, nego bili strpljivi ne pridružujući se onima koji su tokom četvrtog stoljeća postajali svetotrojitelji. To su bili arijani. Dakle, čekali su Novu Objavu koja će stizati Muhammedu a.s. i onda listom prihvatili nadgradnju svog Monoteizma-Arijanizma sa novim moniteističkim načelima. Za one koji za osnovu razvoja svjetske civiliacije uzimaju Kršćanstvo, a ne Monoteizam, kao što je i bilo, proizlazi da su osloboditelji Bizanta bili kršćani. Međutim, sve to kako se dešavalo i ono ''zvanično'' tj.onako kako nam se predočava, nije ni nalik jedno na drugo i zato muslimani, ali i svi drugi, koji prihvataju takva viđenja razvoja povijesti, imaju iskrivljenu lažnu povijesnu sliku o Bizantu a time i Konstantinopolju. U zadnjih 150 godina muslimanima Orijenta, Balkana i Bosne, preko evropskih, ali i turskih kao i arapskih povjesničara, koji su se školovali po judeokršćanskim programima, a sa povijesnom osnovom ''Evropa je kršćanska'', nametnuta je tvrdnja da su Bizantijci bili hrišćani, da je Konstantinopolj bio hrišćanska metropola, da je neke 616. godine bio osvojen od perzijskih idolopoklonika, te da je nakon devet godina okupacije 625. godine oslobođen od idolopoklonika, a da je njegov osloboditelj bio Heraklij sa svojom hrišćanskom vojskom te da je Konstantinopolj sve do 1453. godine bio hrišćanska metropola dok ga El. Fatih nije osvojio, kada postaje islamskom metropolom, a ne da je i dalje, kada je Heraklij pobijedio perzijske idolopoklonike i otklonio opasnost za Bizant i Konstantinopolj od nametanja idolopoklonstva ostao i dalje pod arijanskom vlašću, koji će za koju godinu, nakon Objave, postati islamskom imperijom-državom a Konstantinopolj islamskom metropolom Bizanta, jer se zahvaljujući Ejubu r.a. kao žitelju Konstantinopolja Arijanizam nadgradio do Islama i na novom Monoteizmu-Islamu i dalje, u Bizantu, uspostavljala monoteistička vlast. Već sam napomenuo da pod uticajem kršćanske škole povijesti neki muslimanski povjesničari, oni koji veličaju El. Fatiha kao osvojitelja, a u svrsi veličanja Muhammedove a.s. nadnaravi-vidovidosti iskazanoj kroz navedeni hadis, ne vodeći računa o istinskim povijesnim gibanjima, promovišu laž i muslimane koji prihvataju njihove tvrdnje čine neznalicma svoje povijesti. Za one koji i dalje dvoje, kada je u pitanju Bizant i vlast u Bizantu, a muslimani su, pitanje: Zašto Allah dž.h. objavljuje ovih nekoliko ajeta sure Rum u vezi sa Bizantijcima, ako Bizant nije bio sa monoteističkim Allahovim dž.h. načinom vladanja ? Za razliku od Heraklija koji je oslobodio Bizant od osvajača, perzijskih idolopolonika, i ponovo ga uspostavio na Monoteizmu, mi učimo na laži, za Fatiha, da je on osvojio hrišćanski Konstantinopolj, da je on te 1453.godine, konačno, srušio hrišćanski Bizant, ali i Aja Sofiju, kao hrišćansku bogomojlu, pretvorio u džamiju. Dakle, učimo da je tek 1453. godine u Islambulu, po prvi put, uspostavljena monoteistička, islamska, vlast i to silom-osvajanjem, zanemarujući činjenicu da je, po časnom Kur'anu, Bizant, tj.neki njegovi dijelovi 616. godine osvojen od idolopoklonika, dakle da je i do tada bio pod monoteističkom, a ne idolatrijskom vlašću. Iz činjenice da je Konstantinopolj bio monoteistička metropola ni velelijepi hram, Aja Sofiju, nisu mogli graditi hrišćani, jer nisu bili u vlasti, nego arijani koji su na Monoteizmu vladali Bizantom i Konstantinopoljem. A na sva zvona lupa se da je Aja Soija bila hrišćanska bogomolja-crkva, a da ju je El Fatih osvajanjem Konstantinopolja pretvorio u džamiju. I to je jedna od najvećih povijesnih podvala, muslimanima, koju su muslimani i prihvatili. El.Fatih nije osvajao Konstantinopolj i nije imao ni razloga, jer je Konstantinopolj-Istanbul i tada bio monoteistčki-muslimanski grad. Istambul je 1453. godine postao glavni grad Islamskog komonvelta- Otomansko carstvo koga su formirale muslimanske zemlje Balkana, sa ostalim islamskim zemljama okruženja u interesu što uspješnije odbrane od evropskih katolika koji na najbrutalniji način, po Evropi, ruše avarskoislamske teokratije i uspostavljaju katoličke. U Konstantinopolju je početkom šestog stoljeća, od strane Bizantskog cara Konstantina Justinijana podignut, u tom periodu, najveći i najmonumentalniji arijanski, a ne hrišćanski, hram Ajja Sofija (532.-535.). Podigli su ga arijanski vjernici jer su bili apsolutni vladatelji Bizanta. Kada se arijanizam nadgradio na Islam, a arijani postali islamiti oni su i dalje koristili svoju bogomolju u molitvene svrhe. Dakle, Aja Sofija, nije pretvorena iz crkve u džamiju nego je kao arijanski hram postala islamska džamija. Na taj način je i Al Aksa postala džamija i mnoge druge džamije po islamskim zemljama, ali i po Evropi. Kršćanstva, i utemeljenja istog, što se tiče, ono je tada u Bizantu bilo u povoju i tek nakon 13,5 stoljeća, od tog perioda, biće, a zahvaljujući raspadu Osmanske imperije po prvi put nakon 1878. godine u Bizantu ostvarene države sa većinskim hrišćanskom populacijom, a to su: Grčka, Bugarska, Srbija i Crna Gora. Ni tada dio Bizanta u kome je Istanbul nije pripojen nekoj od ovih kršćanskih država, jer je bio sa apsolutno muslimanskom populacijom. 1921. godine biće pokušaja od strane Grčke, koja je potpomognuta nekim evropskim državama, da zagospodare i ovim dijelom Bizanta, a na pogrešnoj povijesnoj matrici, ali im to nisu dozvolili muslimani braneći do zadnjom kapi krvi svoju teritoriju, svoj vatan. Da dam odgovor i na pitanje od kuda Islam na Filipinima i Indoneziji ? Prihvatajući teoriju o razvoju svjetske civilizacije na Kršćanstvu, a da se Islam širio ognjem i mačem naturena je teorija da je Islam svuda u Svijetu, osim na Filipinima i Indoneziji i još nekim enklavama, inkorporiran silom, a da su ga na Filipine i Indneziju ''donijeli'' trgovci i moreplovci. Teorija prihvaćena, a nikakvog sociološkog zakona, jer razvoj Islama, u ovim enklavama, kao i svuda u Svijetu, dešavao se po čistom zakonu evolucije. Zna se da je Aleksandar Makedonski dopro do obje enklave i do Filipina i do Indonezije. Zna se i da je državne tvorevine formirao na vjeri u jednog Boga, na Monoteizmu, a kako je Monoteizam imao svoj dijalektički razvoj, a njegova kruna je Islam onda zaključujemo da Islam na Filipine i Indoneziju nisu ''donijeli'' trgovci, a niti moreplovci, nego da je evolutivnom nadgradnjom Monoteizama danas Islam i na Filipinima i Indoneziji. Islama, u ranim periodima, nakon objave Časnog Kur'ana, nije bilo u Japanu, ali i mnogim drugim enklavama gdje su dolazili, kako, trgovci, tako, i moreplovci. Kako to? u Indoneziju dolazili trgovci i donijeli Islam, a u Japan, takođe, dolazili trgovci, a Japanci nisu muslimani?! Dakle, Japan je dokaz da Islam na Filipine i Indoneziju nisu ''donijeli'' ni trgovci ni moreplovci, jer u suprotnom bilo bi ga i u Japanu. U Japanu ga nije bilo, ali i nema, jer Japan nije pohodio Aleksandar Makedonski. Dakle, u Japanu nije uspostavljena dijalektička podloga za Islamsko učenje i vladanje i zato u Japanu nije bilo islamskog vladanja. |