ANTO TOMIĆ Za neupućene: Bijele trake oko ruke, u maju, u maju '92, nisu bile modni asesoar - ne, to je bio početak g e n o c i d a u prijedorskom kraju!

22. maj 1992.

Trebao je to biti običan radni dan. U rudniku Omarska.
Tako je i počeo. Ranojutarnje ustajanje, ranojutarnji burek u Texasu, put za Prijedor.

U Prijedoru iznenađenje. Za Omarsku idemo zaobilaznim putem preko Tomašice. Po prvi put u mojih osam radnih godina.

"Neki neredi u Kozarcu", kažu.
Konačno Omarska.

Vedar, sunčan majski dan al' atmosfera tmurna, napeta.
Cijeli dan ne radimo ništa, muvamo se, dosađujemo.
Povratak kući ustaljenim putem, preko Kozarca. Neredi se smirili.

U Prijedoru nam saopštavaju da ne možemo za Ljubiju.
"Neki neredi u Polju."

Na prevaru izlazimo iz Prijedora pa put kući.

I po prvi put u životu, iako svega 6-7 kilometara udaljeni od Ljubije, prolazim zaobilaznim putem kroz Bišćane, Rakovčane, Rizvanoviće. Preko Hambarina pa kući.

Dok smo prolazili kroz ova sela, vidjeh izbezumljene, prestravljene ljude.
"Šta će donijeti ovi "neredi", šta će donijeti noć?"
Ništa dobro.

Beskrajno duga noć bez sna.

Cjelonoćno granatiranje Mataruškog brda. 6-7 kilometara udaljeno od mene.
Narednih dana sam sretao neke od ovih izbezumljenih, prestravljenih ljudi izbjegle u Ljubiju.
Petnaestak dana kasnije sam i ostale izbezumljene, prestravljane (preživjele) ljude sa Mataruga ponovo sreo.

Po logorima Keraterm, Omarska, Trnopolje.
Gladni vuci su stigli i u moju avliju.

Pusti suzu, vrisni...... Danas je moje ime Prijedor... Danas sam kćerka koje više nema... Danas sam sin koji je ubijen u mukama... Danas sam vrisak koji se opet do neba čuje ... Danas sam duša koja nebu putuje... Danas sam suza iz Havinog oka... Danas sam uzdah nečijeg oca... Ja sam dijete onog koji djece više nema.... ~merjem~