Šta može (a ne mora) uslijediti poslije prošlogodišnjeg prihvaćanja zahtijeva za legalizaciju istospolnih brakova u FBiH, trebalo bi da je jasno poslije ovog pregleda. Ono na šta se u javnosti manje obratila pažnja u vezi sa ovim zakonom, jeste da oni koji su ispred Federacije prihvatili legalizaciju, spominjali su pravila Evropske Unije. Nisu spominjali “humanost,” “ljubav,” “slobodu izbora,” i slične tlapnje, nego samo da se tako nešto zakonski usvaja zato što je to dio Evropske Unije. Znači, robotska vrsta poslušnosti bez puno razmišljanja

Amir TELIBEĆIROVIĆ: Kada se u BiH počelo govorkati o istospolnim brakovima, bilo je naivnih osoba što su spominjale kako bi mogućnost usvajanja djece iz sirotišta od strane gay parova smanjilo broj siročadi. Niko nije ni spomenuo takav razlog legalizaciji usvajanja djece, ali su pojedini građani valjda pokušavali naći neko opravdanje ili objašnjenje te pojave.

Prošlogodišnje prihvaćanje zahtjeva za legalizaciju istospolnih brakova u Federaciji BiH, možda i nije izazvalo očekivanu količinu reakcija znajući koliko takve teme inače stvaraju burne rasprave, bar dok se nije došlo do aktuelne najave prve sarajevske homoseksualne parade za septembar. Oko brakova se malo prepiralo po internetu, ponekom mediju za i protiv, potom se prešlo na sljedeću javnu konzumaciju neke druge tematike. Za to vrijeme se u zapadnoj geopolitičkoj sferi i dalje priča o tome na raznim nivoima društva, neovisno od toga što je na Zapadu odavno uklonjen tabu sa javnog ispoljavanja i tretiranja homoseksualnosti. Više je razloga tome. Pored ostalog i zato što se ne vode naročite polemike o takozvanim paradama ponosa na ulicama nego se prave debate o učešću homoseksualaca u vojsci, policiji, međunarodnim trupama, u diplomaciji, prosvjeti i manje-više svim granama društva. Ipak, u zadnje vrijeme to se svelo na nešto relativno novo. Rasprave za i protiv zakonskog prihvatanja pedofilije, sve više uzimaju maha. Namjerno kažemo relativno novo, pošto je pedofilija sa određenim ograničenjima odavno prihvaćena u nekim zapadnim zemljama. Međutim, u pravnom smislu kulminira odnedavno, u Evropskoj Uniji i SAD-u. Ali kakve to veze ima sa pravnim statusima homoseksualaca, kao i sa spomenutim prihvaćanjem legalizacije istospolnih brakova u FBiH? Najprije da se pozabavimo prvim dijelom pitanja.
Od 2015. godine u SAD-u se medijski nešto intenzivnije raspravlja o pokušaju legalizacije pedofilije na visokom nivou, nego u godinama prije toga. Jedna TV stanica je te godine objavila prilog sa naslovom “Da li je legalizacija pedofilije odmah iza ćoška?.”
Američki igrani film ‘Spotlight,’ koji se bavi pedofilijom unutar Katoličke crkve, podsjetio je publiku na temu o kojoj se ionako dosta govori i piše (mada bez rezultata na terenu jer se svećenička pedofilija nastavlja), ali sada se sve otvorenije govori i o pedofiliji izvan crkvene ustanove, u mnogim drugim slojevima zapadnog društva.

“Sažaljenje” nad pedofilima
U SAD-u Novine “Northern Colorado Gazette,” su prije nekoliko godina podsjetile lokalnu javnost kako su stvari išle kroz medicinsku struku. Gazette je objavila da je Američka psihijatrijska asocijacija tek 1973. godine uklonila homoseksualnost sa liste mentalnih poremećaja (o hormonalnim poremećajima se nije govorilo). Zašto su to uradili možemo nagađati jer suvisla objašnjenja izostaju. Dalje navode kako je grupa psihijatara nedavno održala simpozijum predlažući novu definiciju pedofilije u dijagnostici. Nisu se baš usudili izravno ukloniti pedofiliju sa liste poremećaja iako ima i takvih prijedloga, ali su se usaglasili da treba iznova “rasmisliti” o značenju same pedofilije, što možda znači i novo definiranje. Nakon toga bi pravnici radili na novim zakonima o tretmanu onoga na šta se definicija odnosi. Psihijatri se očito smatraju nekim modernim svećenstvom sekularnog svijeta, jer njihove odluke se poslije pretvaraju u “dogmu” koja se onda nameće zakonski svima u određenom društvu. Nije BiH jedina država gdje psihijatri ponekad mogu odlučivati o životima i smrti hiljada osoba ulaskom u politiku, kao prije par decenija i kusur.
Pored psihijatara, ponekad se u priču uključe i psiholozi. Američki psiholog James Kantor je na popularnoj TV emisiji “The Agenda,” izjavio da svi znamo kako pedofili ne mogu sami birati da li će ih neko dijete privući, da li će im postati atraktivno ili ne. I on je bio na tragu novog “promišljanja” pedofilije bez direktne nove dijagnoze. Godinama prije ovoga, New York Times je objavio “oprezni” članak naslovljen sa “Pedofilija jeste poremećaj ali nije zločin.” U njemu su pokušali da opravdaju pedofilske žudnje rekavši da one mogu dovesti do zlostavljanja djeteta, ali su po New York Timesu krivi neadekvatni zakoni, a ne pedofili. Nevladina američka organizacija (sada već navodno internacionalna), pod nazivom B4UAct, javno promoviše legalizaciju pedofilije u SAD-u a onda po inerciji u bilo kojoj sredini svijeta koja kopira američke zakone i furke. Ova organizacija ima iza sebe višegodišnji rad. Objavili su izvještaje, kataloge, studije, razne publikacije u korist “relaksiranja” seksualnih sloboda sa naglašenim “izučavanjuem” pedofilije. Već su održali i poveću konferenciju sa učešćem raznih medicinara, kao i nekih od već spomenutih psihijatara. Čelnici ove organizacije ne koriste uvijek izraz legalizacija, oni radije upotrebljavaju izraz – normalizacija pedofilije. Nije teško zaključiti da im je ciljana publika ordinarno stanovništvo radi njihovog navikavanja na toliko zloupotrebljavanu riječ – “normalno.” Jer kada većina ljudi prestane da se previse obazire na ovakve pojave, to jest kada se navikne na njih kao na “normalne,” onda se zakoni o legalizacijama lakše usvajaju i primjenjuju. Na svojoj najvećoj konferenciji iz augusta 2011. godine održanoj u Baltimoru, B4UAct je donijela mnoge zaključke, a samo neki od njih glase: “Pedofili su nepravedno stigmatizirani i demonizirani u društvu,” Mi nismo obavezni da se miješamo u seksualnost našeg djeteta,” Želja odrasle osobe da ima seksualni odnos sa djetetom je normativna,” Naše društvo treba maksimalizirati individualne slobode,” “Većina pedofila su racionalni i nježni.” Ovo su dakle samo neke njihove stavke, a zabilježio ih je izvjesni Matt Barber ispred Instituta za promociju i zaštitu porodice američke savezne države Ilinois. On nije jedini koji se javno opire promociji pa onda i legalizaciji, da ne upotrijebimo riječ “normalizaciji” pedofilije, ali bez vidnog uspjeha pošto se ona širi i dalje, te sve više prihvaća kod državnih ustanova. Ovo su stvari koje su već šire i jače od obične propagande.

Emotivne perverzije
Jerome R. Corsi, kolumnista američkih novina WND Politics, pita se da li bi pedofilija mogla biti sljedeća “seksualna revolucija” koja se poziva na takozvana seksualna prava. On, i niz drugih novinara, prepoznaju isti obrazac za legalizaciju pedofilije koji je korišten za legalizaciju istospolnih brakova. Pojedini deklarisani američki homoseksualci već su se izjasnili preko elektronskih medija da su protiv pedofilije i protiv onih koji je promovišu pozivajući se na ista prava koja su ranije verbalno forsirana u korist homoseksualaca. Međutim, ne radi se toliko o njima kao pojedincima nego o raznim udrugama za njihovu navodnu zaštitu. Brojna LGBT udruženja zapravo rade na štetu homoseksualaca čija prava inače tvrde da zastupaju i promiču. Koliko njih to radi svjesno a koliko ne, zasad niko ne može govoriti sa sigurnošću. Oni su to radili i rade na takav način da promoviraju gay parade na kojima se ne slavi toliko famozna prirodna različitost, nego samo takozvane seksualne orijentacije. Nisu branili one koji su rođeni kao homoseksualci nego “pravo” na seksualni izbor odnosno one koji su odabrali nekad u životu da budu takvi. Sve je naravno ušminkano sa riječju – ljubav, koja je toliko eksploatisana, banalizirana i zloupotrebljena kao nijedna druga, osim možda riječi sloboda. Kada se kaže ljubav ili sloboda, onda se to u ovim slučajevima često odnosi seksualne perverzije, pornografiju, strasti, animalne nagone. Sve češće na tim paradama vizuelno dominiraju sadomazohistički kostimi, falusoidne figure, pornografske poruke sa transparenata, polugoli gay aktivisti, i sve to sa pokrićem zvanim “Sloboda” ili “ljubav.” Ako bilo ko nešto prigovori LGBT udruženjima zbog javne pornografije, automatski bude stigmatiziran - (inače izraz koji oni za sebe koriste) kao homofob, desničar, mrzitelj i slično. Na taj način se ohrabruju pedofili i njihovi promotori da krenu sa skoro istom pričom, što se očigledno i desilo. Ohrabreni sveopćom pričom o seksualnim nagonima predstavljenim kao “ljubav” ili kao “pravo izbora,” pedofilska udruženja i pojedinci se pozivaju na istu slobodu “biranja” partnera kao što to rade i homoseksualna udruženja.

Pedofilija se danas predstavlja kao "zabavna"

Evropske pravne orgije
Sve ovo nije previse čudno znajući da već jako dugo živimo u seksom opsjednutim društvima. Seksualizira se i banalizira haman sve. Reklame, filmovi, zabava, moda, estrada, umjetnost, kultura, ponašanje, govor, mediji, religija, nauka, odgoj, politika, ekonomija, muzika, ishrana. Nekada davno je postojala razlika između erotike i seksualne pornografije, danas je ta razlika izgubljena. U Americi se snima godišnje stotinjak hiljada porno filmova, što amaterskih što profesionalnih i oni su dostupni svim uzrastima i profilima ljudi. Kako je poznato, odavno više nisu ograničeni na SAD nego na skoro cijeli svijet. Sve moguće i nemoguće vrste seksualnih perverzija su legalne, samo se još čeka na pedofiliju. Jasno je dakle, kako promocije homoseksualnosti, pedofilije, a u Švicarskoj od 2010. godine i incesta, nemaju veze sa “ljubavlju” ili “pravima” nego sa seksualnim strastima kojima se zapravo ljubav kao emocija otklanja u korist životinjskih nagona. Mnogi su već možda čuli za međunarodni Alfred Kinsey Institut koji se bavi baš ovim stvarima ali na visokom i “naučnom” nivou, i koji ima uticaja u UN-u po pitanju promicanja tzv. seksualnih sloboda u paketu sa pedofilijom, a sve pod firmom”slobodne ljubavi.” U međuvremenu, širom svijeta se prijavljuju slučajevi nestale djece svih uzrasta. Mnoga ne budu nikad pronađena a neka budu kupljena odnosno prodana imućnim ljudima koji nisu mogli imati svoju djecu, ali i kod onih koji jesu imali svoju djecu. Šta su radili sa njima, priča je za sebe.
Ko radi sve ovo, te finansira i zašto? Ovo su već pitanja za koje se čitateljstvo mora samo potruditi da nađe odgovore, ali ponešto i da sami shvate vlastitim kontanjem, pogotovo ukoliko su u prilici odgajati malu djecu. Jer koji god da se ovdje ponudi odgovor, djelovao bi subjektivno i došlo bi do negodovanja ionako podijeljene publike koja možda nije sasvim spremna na ovo. Recimo samo da postoji ono što se zove depopulacija, kontrola rađanja i razmnožavanja, smanjenje populacije u nekim krajevima svijeta. Pornografija solidno pomaže u tome. Postepeno se gubi osjećaj odgovornosti za porodicu, zajedništvo, požrtvovanost, u korist promiskuiteta, radoznalosti pri čulnom istraživanju, i seksu bez emocija. Samim tim i više abortusa. Ni to nije sve, razloga i uzroka sigurno ima još. Pornografska kinematografija je postala nova vrsta prostitucije što podrazumijeva i ogroman obrt novca i zarade.
Kada se u BiH počelo govorkati o istospolnim brakovima, bilo je naivnih osoba što su spominjale kako bi mogućnost usvajanja djece iz sirotišta od strane gay parova smanjilo broj siročadi. Niko nije ni spomenuo takav razlog legalizaciji usvajanja djece, ali su pojedini građani valjda pokušavali naći neko opravdanje ili objašnjenje te pojave.
Šta se za to vrijeme događa u Evropi. U Francuskoj se razmatra spuštanje dobne granice za stupanje u seksualne odnose. U Holandiji već niz godina javno djeluje pedofilska politička stranka i udruga Martijn koja okuplja deklarisane pedofile kao u neki klub. Liberalna stranka Švedske zagovara legalizaciju incesta i nekrofilije uz izjavnu rečenicu: “Suludo je suzdržavati određene seksualne nagone samo zato jer ih se percipira kao ogavnost.” Osim što je ovim potvrđeno prethodno izrečeno u vezi sa promocijom nagona, izjava dovoljno govori o čemu se radi svakome ko ima nagon za razmišljanjem. Pored onog u već spomenutoj Švici, incest se smatra prihvatljivim u Portugalu i Španiji. U Hrvatskoj se isto razmatra već izvjesno vrijeme. Prema nezvaničnom pisanju par srbijanskih web portala, u Beogradu postoji mjesto za upražnjavanje zoofilije, iliti sodomije sa životinjama, zasad nelegalno, sa pretežno stranom klijentelom.
Sada je već primjetna poveznica sa BiH, tematski navedena na početku. Šta može (a ne mora) uslijediti poslije prihvaćanja zahtijeva za legalizaciju istospolnih brakova u FBiH, trebalo bi da je jasno poslije ovog pregleda. Ono na šta se u javnosti manje obratila pažnja u vezi sa ovim zakonom, jeste da oni koji su ispred Federacije prihvatili legalizaciju, spominjali su pravila Evropske Unije. Nisu spominjali “humanost,” “ljubav,” “slobodu izbora,” i slične tlapnje, nego samo da se tako nešto zakonski usvaja zato što je to dio Evropske Unije. Znači, robotska vrsta poslušnosti bez puno razmišljanja. Ako je u Evropskoj uniji tako onda se to mora izvršiti bez pogovora. Kao u vrijeme staljinizma, nacizma ili nekog drugog ‘izma.’ Šta će se onda još kopirati iz Evropske Unije i bez ulaska u istu, neka znatiželjni pogađaju. Seksualna “revolucija” nudi širok izbor besplatnih perverzija.