Pritisci na bošnjačku populaciju da se ateizuje i asimilira u srpski ili hrvatski nacionalni korpus dostigli su vrhunac nakon II svjetskog rata. Progoni Mladih muslimana bili su temeljiti, a rezultirali su strijeljanjem njih trinaest, čemu je uslijedio apsurdni, jugo-staljinistički režiran sudski proces protiv grupe bošnjačkih intelektualaca, na čelu sa Alijom Izetbegovićem.

Bošnjaci su sudbinski vezani za suživot na Balkanu sa ostalim narodima – Srbima, Hrvatima i Crnogorcima, kao i ostalima, naravno, i u tom suživotu su od vajkada prinuđeni voditi permanentnu borbu za opstanak i ravnopravnost sa njima. Ukratko, borbu za svoju slobodu. Ovdje ćemo se osvrnuti na polje književne kulture i obrazovanja, područja na kojima su Bošnjacima nanošeni udarci i nepravda sa vrlo teškim posljedicama.

Zabrana bosanskog jezika
Krajem XIX i početkom XX stoljeća nestankom monarhija u Evropi jačaju nacionalni pokreti, koji su zahvatili i Balkan. Bošnjaci su se našli između Hrvata i Srba kao između nakovnja i malja. Ante Starčević je djelovao na tvrdnji da se u BiH govori hrvatski – posljedično narod je hrvatski, dok je Vuk Karadžić dokazivao da se radi o srpskom jeziku, dakle govorci su Srbi. Iako je pravo i prirodno stanje bilo da su u pitanju Bosna i bosanski jezik, 1907. godine austrougarske vlasti presijecaju nastali Gordijev čvor i skandaloznom i neljudskom odlukom – dekretom –, ukidaju naziv bosanski jezik.

Za jedan kolektivitet, kao što su bili Bošnjaci tada, ta odluka je značila: nema vam jezika, nema ni vas.
Traume i teškoće za Bošnjake nastale tim činom traju i dan danas. Prošlo je bezmalo sto godina da bi se ta nepravda uklonila. Otpor afirmaciji bošnjačke narodnosti i bosanskog jezika bio je žestok. Mnogi bošnjački književnici su i sami dali svoj doprinos negiranju bošnjačke narodnosti i bosanskog jezika. Nevjerovatno, ali nažalost istinito. Pomenimo samo Mešu Selimovića i Ismeta Rebronju kao primjere samonegiranja i kukavičluka u književnosti bez presedana.

Stradanje književnice Mubere Mujagić

Naša kulturna heroina: Profesorica Mubera Mujagić

Hrabra profesorica Mubera Mujagić digla je neke osamdesete godine prošlog stoljeća svoj (usamljeni) glas protiv neljudskog književnog zuluma vladajućeg režima, uperenog protiv Bošnjaka, ali njen glas je stigao na pogrešnu adresu i u osvetničke uši: za prijedlog da se iz školskih lektira uklone Gorski vijenac i Smrt Smail-age Čengića ona biva surovo kažnjena nevidljivom rukom režima. Izbačena je s posla i književne scene BiH, da bi dočekala svoju starost sama i u teškom siromaštvu. U međuvremenu je u inozemstvu svojim radom i talentom postigla veoma lijepe rezultate. 2003. godine proglašena je ženom godine u SAD.

Udarac na Mujagićevu bio je i udarac na bošnjački pokušaj oslobađanja od kulturnog kolonijalizma.

Sarajevski proces

Pritisci na bošnjačku populaciju da se ateizuje i asimilira u srpski ili hrvatski nacionalni korpus dostigli su vrhunac nakon II svjetskog rata. Progoni Mladih muslimana bili su žestoki, a rezultirali su strijeljanjem njih trinaest, čemu je uslijedio apsurdni, jugo-staljinistički režiran sudski proces protiv grupe bošnjačkih intelektualaca, na čelu sa Alijom Izetbegovićem.

Razlog, bolje reći izgovor, corpus delicti, bila je studija Alije Izetbegovića pod nazivom Islamska deklaracija. U suštini se tu radi o uopštenoj sociološko-vjerskom disputu sa temom preporoda muslimana, baziranom na razvoju islama u Pakistanu i Iranu.
Nikakve veze ta studija nema sa optužbom kojom joj se nameće da je napisana kako bi se tobože srušilo državno uređenje SFRJ i BiH i uspostavila »Islamska Republika BiH«.

Jugo-staljinistički režiran sudski proces protiv grupe bošnjačkih intelektualaca, na čelu sa Alijom Izetbegovićem

Brutalnim podmetanjem »dokaza« u još brutalnijem procesu donešena je presuda o zatvorskim kaznama:
• Alija Izetbegović, 14 godina
• Omer Behmen, 15 godina
• Hasan Čengić, 10 godina
• Ismet Kasumagić, 10 godina
• Edhem Bičakčić,7 godina
• Husein Živalj, 6 godina
• Mustafa Spahić, 5 godina
• Džemaludin Latić, 6 godina i 6 mjeseci
• Salih Behmen, 5 godina.

Na – kako već rekosmo, režiranom jugo-staljinističkom sudskom procesu suđeno je i presuđeno nedužnoj i po bilo koga bezopasnoj studiji Islamska deklaracija, Bošnjacima (konkretnim osobama) i uopšte Bošnjacima, njihovoj vjeri, nauci... Istovremeno, taj isti režim je do neba uzdizao monstruozne, ratno-huškačke pamflete i knjige – Smrt Smail-age Čengića, Peščanik, Gorski vijenac i druge, kao vječne izvore mržnje i ugnjetavanja ljudi i naroda islamske vjeroispovijesti, koji su u njegovoj vlasti i pod njegovim ingerencijama. Drugim riječima – svojim državljanima.

Nečovječno i kukavički, nema šta.