Austro-ugarskom okupacijom Bosne i Hercegovine, 1878. godine, Nova vlast i njeni prestavnici se naime, prvi put izbliza susreću sa bosansko-hercegovačkim muslimanima, koji u ovoj pokrajini prestavljaju značajni činilac: da bi se moglo računati na njega trba ga dobro upoznati. U to vrijeme, međutim, pisani izvori malo ili nikako govore o muslimanima. Trebalo je početi iz početka. Zbog toga, a prije svega iz političkih razloga, počinju prestavnici nove vlasti proučavanje bosansko-hercegovačkih muslimana.

Tako Kosta Hörman, direktor Zemaljskog muzeja i visoki činovnik u vladi skuplja narodne pjesme muslimana, a učitelj Antun Hangi, koji takođe skuplja narodne pjesme muslimana, radi i na skupljanju građe o njihovom životu i običajima.
Antun Hangi rođen je 1866. godine u Petrinji.

Po završetku gimnazije položio je u Zagrebu 1887. godine ispit „Građanske škole“, a već 1890. godine dolazi u Bosnu, gdje postaje učitelj i gdje ostaje na službovanju do kraja života. Radio je u Maglaju, Livnu, Banjaluci, Bihaću, Sarajevu, kao prosvjetni radnik, radeći istovremeno na skupljanju narodnih pjesama muslimana i na proučavanju njihovog života i običaja.
Umro je 1909. godine od turbelekoze.

Manje je poznata njegova saradnja sa pedagoškim časopisima, a naročito u „Školskom vjesniku“.

Rezultate desetogodišnjeg proučavanja objavio je u nastavcima (82 nastavka) u mostarskom časopisu „Osvrt“, a pod naslovom: „Život i običaji muhamdanaca u Bosni i Hercegovini“.
Godine 1906 u Sarajevu izlazi drugo „znatno povećano ispravljeno“ izdanje, sa djelomično izmjenjenim naslovom: „Život i običaji Muslimana u Bosni i Hercegovini“.

Uz izbacivanje naziva muhamdanci knjiga je bogato ilustrovana crtežima, fotografijama i fotoreprodukcijom umjetničkih djela.

Već sljedeće 1907. godine, takodje u Sarajevu, objavlje je i prevod na njemački jezik drugog izdanja ove Hangijeve knjige u kojoj opisa život, običaje, porod, djetinjstvo, ašikovanje, prošnju, svatove, kinanje i nićah, jos opisa muža, ženu, starca, smrt kod bosansko-hercegovačkih muslimana.

Stručna kritika onoga vremena, ukoliko je postojala, nije knjizi poklonila odgovarajuću pažnju (ni danas nije bolja situacija, kada je knjiga u pitanju).

Jedan kratak članak u „Beharu“ više izražava zadovoljstvo što se knjiga pojavila:

„Hvala Bogu! Evo da jednom vidimo pred sobom knjigu, koja je napisana na našem jeziku, koja se bavi nama, a nije zaražena s vjerskim nesnošljivosti i natrpana glupim izmišljotinama, samo da što više ocrni islamske i staroslovenske običaje, naš viteški i čestiti život, a kojem se možemo pred svakim drugim narodom ponositi“.



Pozitivna kritika jedne strane, a opet sa druge strane biva kritike od izvjesnog Grdić-Bjelokosić koji piše da nije tačno da muslimani „žive većinom u drvenim kućama“. Što nije tačno ni za Bosnu, a pogotovu ne za Hercegovinu, u kojoj je kamen pretežni materijal za gradnju. Dalje kao opis tipične muslimanske nošnje, zastiranje ženskog lica, kumstva, kupovina žene. Najzad, Grdić- Bjelokosić ispravno uočava Hangijevu naglašenu poruku da su bosansko-hercegovački muslimani Hrvati muslimanske vjeroispovjesti (a to oni u „Beharu“ (ne)primjetiše).

Iako je od izlaska Hangijeve knjige do danas objavljeno više radova koji tretiraju istu problematičnost, ni do danas više nije učinjen nijedan pokušaj da se jednim djelom prikaže cijelovit život i običaji muslimana u Bosni i Hercegovini.

Ovoj knjizi treba dati osnovnu zamjerku. Sam autor, navodi da je najveći dio građe skupio u Banjaluci i Bihaću, on je tako skupljenu gradju implicirao na čitavu Bosnu i Hercegovinu.
Ova knjiga u stvari prikazuje život i običaje muslimanskog gradskog stanovništva „Bosanske krajine“. Ali ni svi slojevi stanovništva ove sužene teritorije nisu prikazani.

Seosko stanovništvo je potpuno zanemareno, a etnološko-folkoristička istraživanja, obavljena naročito posle oslobođenja 1945. godine u detalje je istražila i zabilježila pravo stanje stvari kako u selu tako i u gradu.

Napominjem da ova knjiga nije studija o životu i običajima muslimana Bosne i Hercegovine, ona je rezultat ličnog viđenja jednog posmatrača iz druge sredine kome se može odreći ogroman trud da skupi toliku količinu tako raznovrsnih činjenica o predmetu koji je i njemu samom na početku njegovog rada bio potpuno nepoznat.

Iako je od njenog prvog objavljivanja prošlo skoro sto godina Hangijeva knjiga je dobrim dijelom sačuvala svoju vrijednost prvog pokušaja cjelovitog prikaza života i običaja muslimana.
Jer ako želimo nešto upoznati ili istražiti moramo se na početak vratiti, a to vrijedi i za ovu knjigu koju svakom mogu preporuciti, a oni koji žele više saznati i o vjerskim običajima muslimana u Bosni i Hercegovini preporučujem knjigu koju je napisao i objavio Enver Mulahalilović pod naslovom: „Vjerski obočaji Muslimana u Bosni i Hercegovini“
Knjiga je izdata u Sarajevu 1988. godine.

Apel!
Čitajmo i pišimo o nama, upoznajmo i prestavljajmo na taj način naše, a ne da o nama drugi i pišu i govore, a mi se ljutimo što je o nama malo istine i prije i sada i u buduće...!