100 godina od kraja Prvog svjetskog rata - žrtve zaslužuju da budu tretirane kao moralni pobjednici, kao ljudi sposobni da žive u skladu sa standardima pravde i istine



Zašto se lažima i krivdom trenira um protiv istine o genocidu i pravde za žrtve genocida? Jedanaesti novembar je Dan sjećanja i 100 godina od kraja Prvog svjetskog rata. Dan kada se sjećamo svih onih koji su svoje živote dali za slobodu. Dan kada se sjećamo svih oni koji su širom svijeta položili svoje živote za ljudska prava i slobode, za demokratiju, za tolerisanje drugog i drugačijeg. Posebno se danas sjećamo onih koji su dali svoje živote za suverenu, nezavisnu, slobodnu, jedinstvenu BiH koja na žalost još to nije. Zašto se odustaje od borbe za istinu i pravdu? Zašto se tako trenira um protiv istine i pravde? Zašto je značajnije biti sa predstavnicima sistema uništenih vrijednosti, nego istinski predstavljati žrtvu? Dijelili su nas, čupali iz korijena, preseljavali, ubijali, mijenjali nam tradiciju, kulturu i identitet. Poslije vojnog dijela agresije i genocida nas uvjeravali da ima nešto važnije od istine i pravde. Bez istine i pravde nismo narod, već stanovništvo, amorfna masa koja se može oblikovati po želji jos uvijek slobodnih ratnih zločinaca koji se još slobodno kreću. Dakle dominacija zločinačkog uma ne miruje. Moramo shvatiti da su ratni zločinci još među nama, počinioci, pomagači i posmatrači genocida. Samo na izgled preobraženi i dalje njeguju duhovnu prazninu koja ne voli borbu za istinu i pravdu, koja se odrekla ljudskih vizija i vrijednosti. Još smo daleko od toga da je veličina poraza oslobađanje od zla. Svijest o zločinu, priznavanje istine i pravde, katarza i duhovno čišćenje je značajno. Ali bez katarze, bez priznavanje istine i pravde, bez duhovnog čišćenja, samo ekonomski razvoj može biti kontraproduktivan. Istina i pravda se ne kupuju novcem. Novac bez katarze hrani društvenu destrukciju u kojoj destruktivne snage dobijaju sve veći društveni i državni prostor. Jedna od manifestacija kontinuiteta destruktivnog uma je veličanja ratnih zločinaca, kojom se ne samo nasljeđuje mržnja već se generacije uče mržnji što predstavlja potpuno rastrojstvo pameti. Druga manifestacija istog kontinuiteta je kontinuirano čupanje žrtava iz njihovog duhovnog, nacionalnog, društvenog i državnog korijena. Žrtve zaslužuju da budu tretirane kao moralni pobjednici, kao ljudi sposobni da žive u skladu sa standardima pravde i istine.