Odmah na početku ovog disputa mala digresija: ni Njegoš ni Kiš, ni Gorski vijenac ni Peščanik – nisu krivi za zlo, koje se na osnovu njih odavno i davno odvija u učionicama i van njih širom Balkana. Jer – da li su izumitelji hemijskog oružja krivi za zlo koje je to oružje nanijelo i nanosi ga nedužnim civilima širom planete? Ne, nisu krivi. Oni su mrtvi, a mrtav ne može biti kriv. Krivi su vlasnici i jednog i drugog – nehumanog i stravičnog oružja, koje je palo u ruke zločinaca.

Gorski vijenac je brutalni ideološko-vjerski pamflet-spjev, sa fabulom o mučkom totalnom (kulturnom, duhovnom i fizičkom) uništenju muslimanskog življa u podlovćenskoj Crnoj Gori, kao slavnom i junačkom činu. Uništenje će izvršiti većinsko stanovništvo pravoslavne vjere.

ŠEMSO AGOVIĆ: Polazna tačka analize svakog književnog djela je njegova tema. Zato, jedini meritoran ili korektan analitički pristup Gorskom vijencu mora za polaznu tačku uzeti temu spjeva – plansku i glorificiranu istragu poturica. Jasno je da takav pristup zvanične kritičare i recenzente neminovno vodi u osudu djela, jer književnost kao takva – sve od antike pa do modernog doba –, bazira na humanizmu i osudi zločina. U Gorskom vijencu se zločin slavi, zato oni pričaju o svemu drugom, samo o njegovoj temi ne. A sve drugo u njemu je i drugorazredno.

Na bijelom svijetu nećete naći ni sličan primjer zvaničnog tumačenja i predstavljanja nekog književnog djela na tako nakaradan način, kao što je to slučaj s Njegoševim Gorskim vijencem. Nigdje na širokom Balkanu nećete naći ni jednu obrazovnu ustanovu – osnovnu školu, gimnaziju, fakultet –, u kojoj će nastavnici i profesori književnosti govoriti istinu o Gorskom vijencu; posljedično, logično – ni đaci i studenti, htjeli ne htjeli. To je tako evo već stosedamdesetak godina. Skoro dva vijeka manipulisanja, falsifikovanja, torture, ponižavanja i samoponižavanja. Zašto? Jedno veliko zašto, koje vapi za odgovorom. Zašto ljudi – profesori i književni analitičari –, bez trunke griže savjesti svjesno naopako tumače to jednostavno, čak i malim đacima razumljivo književno djelo? Kakvi motivi ih gone da s lakoćom pogaze svoju čast i dostojanstvo, krijući pravu istinu o tom strašnom spjevu? Zašto je društveno-politička klima na Balkanu agresivna i neljubazna spram svakog i najmanjeg pokušaja da se o Gorskom vijencu progovori na iskren i razuman način? Zašto je stručnjake – koji bi trebali reći ili napisati suvislu misao o tom problemu –, strah da to i učine? Čime je zaista Gorski vijenac zaslužio kultivizaciju, kojom su ga ovjenčali?

Na žalost, odgovori na ova pitanja su svi odreda baš žalosni; izvinjavam se zbog patetike, ali je odvdje ne možemo izbjeći.

Gorski vijenac je brutalni ideološko-vjerski pamflet-spjev, sa fabulom o mučkom totalnom (kulturnom, duhovnom i fizičkom) uništenju muslimanskog življa u podlovćenskoj Crnoj Gori, kao slavnom i junačkom činu. Uništenje će izvršiti većinsko stanovništvo pravoslavne vjere.

Gromozanski problem – kako svladati sopstvene moralne zadrške i eventualne prigovore stručne i laičke javnosti –, pa ovakvo književno djelo uvrstiti u školske lektire i u biblioteke, vlasnici Gorskog vijenca su riješili s lakoćom i rješavaju ga svih ovih stosedamdeset godina. Naime, intelektualnog niti drugog otpora javnosti do sada uopšte nije ni bilo, a savjest vlasnika očigledno nikada nije proradila. Vlasnici su se spontano pretvorili u jako uspješne falsifikatore Njegoša (i Gorskog vijenca), gurajući njegovu osnovnu ideju – uništenje sabraće islamske vjeroispovijesti –, na marginu.

Gorski vijenac je (recimo da ne znamo zbog čega) trebalo podići do nebeskih poetskih visina, a samog autora i do filozofskih. Sve gramatičke i misaone nesuvislosti, zajedno sa svojom izražajnom i gramatičkom anahronijom, sve vulgarnosti i brutalnosti spjeva, nedostatak makar jednog humanog i moralnog glavnog lika, sav iskazani prezir prema Turcima i ženama, sve izrečene nečovječnosti – nisu bili smetnja vlasnicima da s Gorskim vijencem urade to što su uradili. U njihovim kandžama Njegoš je i oružje i sredstvo manipulacije. Njegošu ne možemo zamjeriti zbog navedenih literarnih nedostataka spjeva: čovjek skromne pismenosti i obrazovanja jednostavno nije mogao pisati kao Eshil ili Shakespeare, ali zato možemo njegovim falsifikatorima, koji su spremni (opet recimo da ne znamo zašto) sve te nedostatke progutati i pričati o navodnoj veličini Gorskog vijenca kao o vrhuncu poezije.

Polazna tačka analize svakog književnog djela je njegova tema. Zato, jedini meritoran ili korektan analitički pristup Gorskom vijencu mora za polaznu tačku uzeti temu spjeva – plansku i glorificiranu istragu poturica. Jasno je da takav pristup zvanične kritičare i recenzente neminovno vodi u osudu djela, jer književnost kao takva – sve od antike pa do modernog doba –, bazira na humanizmu i osudi zločina. U Gorskom vijencu se zločin slavi, zato oni pričaju o svemu drugom, samo o njegovoj temi ne. A sve drugo u njemu je i drugorazredno.

Ništa nije bolja situacija ni sa nezvaničnim kritičarima i recenzentima. Oni pišu:

profesor Ilja Sijarić u eseju Njegoš kao bojna truba: »Sviđalo se to nama ili ne, GV je štetna književna roba. U pojedinostima, nikako u cjelini (naglasio Š.A.).«

Andrej Nikolaidis: »U toku opsade Sarajeva Njegoš bi bio na strani Sarajlija.«
Šerbo Rastoder: »Njegoš je veliki pjesnik, ali mu etika ne valja«.
Srđa Pavlović: »Najljepši stihovi o Stambolu su u Gorskom vijencu«.

I tako dalje, i tako dalje.

A stihovi o Stambolu u Gorskom vijencu vam dođu kao Mladićeve čokoladice budućim siročadima pred srebrenički genocid.

Apendiks
Moram priznati da lično vjerujem u priču (nije teorija zavjere!) da je originalni rukopis Gorskog vijenca imao zaključak kao pravo plemenito književno djelo, visokih humanih standarda: četa maladih crnogorskih junaka upada na skupštinu, hapsi vladiku Danila kao idejnog inicijatora nečuvene zle namjere, kao i njegove podstrekače – Mandušića, Mićunovića i sve ostale, i tako sprečavaju pogrom nedužnih komšija muslimana. Na žalost, tipovi iz naslova ovog teksta su bez Njegoševog znanja i odobrenja rukopis redigovali do oblika kakav je i dan danas, i takvog ga štampali. 1847. godine, u Beču.