Šefkina majka rah. Muniba Paripović Begović

ŠEFKA BEGOVIĆ LIČINA: Kada prhnusmo u svijet, svu tu ljepotu majčinih šamija i njihovih mirisa, u amanet ponijesmo svak na svoj životni kolosjek, da ga čuvamo kao najveću svetinju i zakletvu svoga postojanja. Pero one majčine šamije ostade za nama da briše suzu iz brižnog joj oka, koje nas isprati na daleki put i ne trepnu dok ne zamakosmo iza okuke i daleko od njenog zagrljaja. To isto pero šamije pokupi sa orošenog joj čela znoj od teretnog hizmeta i neprospavanih noći nad bešikom nemirnog evlada, na pijaci joj nad onom kotarom šljiva zakloni lice da zavezak u njedra ukrije dok joj djetetu šta ne zafali.

U ovom akšamskom sahatu, glasno blejanje kurbana iz komšijskih avlija, utapa se u Božjem rahmetu kiše i tihom šumu rijeke koja ga našim šeherom raznosi kao najljepšu melodiju i opomenu da je ova noć ibadeta, oprosta i sjećanja na drage nam rahmetlije.

Kada se u dovi Jasin najdražim poklanja, na trenutak mi odletje misao ka onom mom jošaničkom sokaku, gdje zastade pored jedne rijeke davnih djevojačkih uspomena da mi u žalu vremena izmami suzu.

U tom sjećanju, pred očima mi zaleprša ona majčina šamija oivičena ojicama „jabukov behar“ i podsjeti na sve one njene šamije, ispeglane rukom preko koljena i složene u kutiji od cipela između providnih papirnih listova, odakle je virio mihćet sapun, čiji bi me miris zapahnuo čim bi kapak sehari otvorila.

U ovoj odabranoj noći, pored majčinih, oživješe mi sve beharli šamije naših rah. kona iz jošaničke mahale: Osmanbegovice, Nedžibegovice, Fehimaginice, Eminaginice, Hilmibegovice, Šefkijaginice, Bećiraginice, Salihaginice, Ramizaginice... i na šamijama im se one razgranate oje rascvjetaše k'o šeftelibehari, zasijaše k'o ono zlatasto sunce što vječno sija na vedrom sandžačkom nebu, onom istom svjetlošću i istom čistotom halal nafake kojom nas te naše majke othraniše, odgajiše i usmjeriše da postanemo pravedni insani na Božjem putu.

Šefkina nana Aiša Patić Paripović

Iako nepismene, polupismene i samouke, majke su nam bile najumnije odgojiteljice, najveće moralne naučnice, priznate doktorice, stručni pedagozi i psiholozi, koje svojim evladima odabraše puteve ispravne i naučiše ih redu, radu i poštovanju.

Majke nam nisu išle pedikiru ni frizeru, ali su im na kosi najraskošniji ukrasi bile šamije sa ojicama od razdvojene svile koje im ne osporiše ulogu dama, hanuma, gospođa, pašinica, princeza, sultanija...

Sve te prirodne ljepotice su se tek poslIJe oposlenog hizmeta, pred dolazak svog domaćina, samo za njega i nas, presvlačile u nove katove dimija od: jumbasme, santaliona, delina, krebanjona i puh svile, da mirišu i da nam u šamiji ostane vječni trag i pečat na sretno i smireno djetinjstvo kad se znao svaki red i kada se u vrijednom radu koristilo vrijeme. Tada su nam i naše bike na vezenim šiljtetima bile nasvjetlija kutnja hamajlija, te naše mudrice sa milion nasihata, čija su se pera šamija skrušeno niz prsa pružala.

Majke su nam na svadbama u posebnim odajama igrale kolo alaturka, a na njihovim glavama su treperile prozirne šamije, na kojima su im u ritmu svirke igrale ojice: jabukovi behari, zumbuli, fasliđani, papričice, sitne ljubičice, sindžirotija, krupni jasmini, hanumin put... i nas, njihove evlade, ispunjavale ponosom što nas baš one rodiše.

Rah. Nafa Šuševac, prva hadžinica u Sandžaku

Kada prhnusmo u svijet, svu tu ljepotu majčinih šamija i njihovih mirisa, u amanet ponijesmo svak na svoj životni kolosjek, da ga čuvamo kao najveću svetinju i zakletvu svoga postojanja.
Pero one majčine šamije ostade za nama da briše suzu iz brižnog joj oka, koje nas isprati na daleki put i ne trepnu dok ne zamakosmo iza okuke i daleko od njenog zagrljaja. To isto pero šamije pokupi sa orošenog joj čela znoj od teretnog hizmeta i neprospavanih noći nad bešikom nemirnog evlada, na pijaci joj nad onom kotarom šljiva zakloni lice da zavezak u njedra ukrije dok joj djetetu šta ne zafali.

U iskulučenoj majčinoj šamiji, udrobljen duhan privijen na razbijeno nam koljeno, kao najljekovitiji mehlem i one umotane fliske krompira zavezane u čember da nas bol glave malo umine, ostadoše u budžacima roditeljskih kuća da truhnu i svjedoče koliko je uzdaha i majčinog bola u njima bilo upakovano.

Rasovo 1956.: Porodica Begović

Kada prhnusmo u svijet, u amanaet ponijesmo svu tu ljepotu majčinih šamija svako na svoj životni kolosjek, da je čuvamo kao najveću svetinju i zakletvu svoga postojanja, da nam miriše da se sjećamo nesebične majčine ljubavi, tih naših hurija, mirisnih gondže ruža, čije ojice na ovom dunjaluku ispisaše jedno časno vrijeme, koje mnogi danas bezdušno baciše na bunjak, pljunuše na svoje korijene i svoj obraz.

Sve one na peškeš donijete im šamije, prozirne ko pjena, presložene papirom da se u vremenu ne „pounuče“, ostadoše na dnu majčinih nam sehara, da pričaju našoj djeci, našim unucima o neponovljivoj ljepoti njihovih nana, tih čuvarica kutnjih pragova i svijetlih obraza, a koje bi danas ovo poremećeno vrijeme moralnih vrijednosti itekako zasramilo.



I u tim šamijama sa rasvjetalim ojicama, ostade nam utkan majčin amenet, tvrda kletva da čuvamo svoje, da budemo dostojni svoje vjere i vjerovanja, da ne povrijedimo svoga, ni komšiju, ni rodbinu, da poštujemo svijet i život svakog čovjeka, da nikada gibetnu riječ ne izgovorimo, da se u darovanom nam malu ne osilimo, da ne hulimo na Boga dž.š. za skromni imetak, da samo od Njega pomoć za izbavljenje tražimo, da idemo putevima pravednih i poštovanih, da zbog nas niko nikada suzu ne kane, niti nas uzdahom prokune, da nas hajr dova majčine šamije u ponosu vječno prati i da kao takvi budemo Allahovi robovi najmiliji. Amin!

MUSLIMANIMA ŠIROM DUNJALUKA - BAJRAM ŠERIF MUBAREK OLSUN!

Novopazarske hanuma