Redovno, svake godine, skoro više od deceniju i po, ovaj autor poklanja istinito književno djelo nama - Bošnjacima i Bosni, boreći se uporno protiv bošnjačkog zaborava. Ovo je njegov osmi roman.

Mustafićev roman je višedimenzionalan i višeslojan; historijski, kulturološki, faktografski, rodoljubivi a iznad svega ljubavni. Mirsadovi romani pa i ovaj su pohlupana slika genocidom više generacija pa i vlastite; pa i moje generacije.Oni su historijski iskaz i dokument o vremenu, teškom bošnjačkom vremenu života i smrti u okruženju ideoloških neprijatelja. Na samom početku ovog iskaza u ovom romanu kondenzovano prikazana je socijalni status rađanja i odrastanja te generacije. Autor kaže za djetinjstvo naše generacije jednostavno …”Sušica”… Zaista “Sušica” je bila uobičajena društvena bolest- pošast ,koja je nastavila rat odnoseći poslije onog rata nebrojeno veliki broj najdražih pa i Zulejhu majku glavnog lika Zulfikara. Sušica je bila bolest gladnih neuhranjenih i nebrojene naše bezzemljaške sirotinje. No on to eksplicite ne kaže pa njegov iskaz za današnje generacije liči na markesovu magiju a generaciji koja je preživjela svo ovo vrijeme vraća sjećanje i potrebu da piše “roman o romanu”; tako da ovaj kao i svi njegovi romani nose “sliku i ton” socijalne dimenzije stradalnika koji su vječito sanjali bijeg iz socijalne nepodnošljivost životne sredine bošnjačke sirotinje. Na startu romana on nas uvodi u likove koji tu granicu preskaču adolescentnim snovima bošnjačke pečalbe koji svoj san iz bijega te sirotinjske svakodnevice pretvaraju u stvarnost preko likova prvo,Fikret sin pomajke Idrizovice sa poslanim slikama iz Amerike, pa Ernes–Delfin, moreplovac koji se “snašao” u Dubrovniku radom i putovanjima brodom upoznajući “bolji” svijet u gnijezdu sa mnogo mlađom Julijom kćerkom moreplovca Duje. I zaista ne samo iz Podrinja i Srebrenice svjedoci smo ovakvih događaja i socijalnog statusa likova rijetkih pojedinaca, nama poznatih likova iz naših sredina,koji su preskakali okove društvenih normi socijalne bijede, a koje autor ne navodi opet eksplicite, već samo bilježi. Ali je svaki naš taj Zulfikar polazeći u pečalbu duboko u sebi u nutrini pohranio je sliku matere, prvog gledanja svoje (Nermine) i pejzaža rodnog kraja;ma gdje se životno nasukao. Vremenom sve slike blijede pa i slika matere Zulejhe “iako ju je uzalud otac molio da odu do fotografa Adema i načini zajednički snimak. Ona je kategorički odbijala da to učini smatrajući to grijehom i sramotom. U takvom razmišljanju, nažalost, nije bila usamljena”. .. Ovakva kulturološka dimenzija stida matere Bošnjakinje je kondenzovana književno umjetnička faktografija o našim materama, o majkama stradalničke generacije Bošnjaka, bošnjačke paradigme posljednjeg naziva Srebrenica. Srebrenica je posljednje ime stradanja i uništenja Bosne i Bošnjaka u kontinuitetu. I sa te strane je ovo historijska književnost nepoubijanih Bošnjaka.

Mirsadov roman slika faktografski “markesov” narod koji neopterećeno kulturološki živi svoj realizam od ubijanja i prognanstva do “remake-a” vjerujući u dobroiI iskrenost ljudi iz susjedstva poput Barba Duje koji “bošnjačkom Odiseju” Zulfikaru na brodu nagovještava ponovno zlo nad Bosnom…. “Zanimljivi ste vi Bosanci. Dobri i naivni ljudi. Zato stradate svakih pedeset godina, dovedu vas do istrebljenja, a vi se dižete iz pepela i obnavljate kao da ništa nije bilo. Neuništivi ste. Prirodni ste, kršni i snalažlji. Valovi povijesti uvijek se lome na vama. Vaše glavno prokletstvo je što se niste školovali. A čuj, možda jeste, ali pokasno. Imate loše političare međusobno posvađane, potonule u gramzivosti i korupciji…”

Mustafić preko običnih dijaloga onakve kakve smo čuli i kakve čujemo i danas od nasih komšija i susjeda gradi historijsku potku za genocidnu fabulu. Ta genocidna fabula pod teretom emocija književne lirike i tragedije umijećem književnika se čak ne vidi i nije dominantna. Dominantno ispada stradanje ljubavi i cvjetova gnijezda-porodice. Nadalje književnik nigdje ne obrađuje ideologiju ubistva kao kulturološkog bića našeg susjedstva i komšiluka. On je svodi na ogoljeni providni dijalog običnih ideološki “nahajcanih”smrtnika koji neće da vide srednjevjekovnu kulturološku suštinu karaktera svog i kolektivnog bića već sopstvenu “manipulaciju” nude kao zamjenu teza, gdje istina i laž mijenjaju mjesto. Za izgon najjugoslovenskijeg naroda iz Jugoslavije kriv je historijski naveći Jugosloven među Muslimanima - “lider”bošnjačkog kolektiviteta…

- “Da ste ostali u Jugoslaviji ništa se loše ne bi dogodilo. Ima li bi svoje predstavnike u vlasti. Uostalom, to je Sloba nudio vašem Aliji, ali on nije prihvatio. Mislite da su vam Hrvati prijatelji. Vi ne znate još u kojoj ste zabludi. Oni vas više mrze od Srba. Vi im dođete kao neka tampon zona prema nama. Rekla bih, kao topovsko meso”…

Svođenjem ideologije na jezik običnog smrtnika nigdje nema krležijanskog hrvatskog i srpskog “BOGA MARSA” iako je on pušten i aminovan od kršćanske Evrope u njenoj ideološkoj nakani uništenja Bosne i Bošnjaka; pa historijski paradigma Srebrenica ustvari ima jednaku S-H ideološku ekvidistancu i to roman obrađuje u ljubavnoj pomoćnoj fabuli sa radnjom u Dubrovniku između Ernesta-Delfina i Julije. Ernesti i mnogi Bošnjaci branili su DubrovnikiI Hrvatsku ne prepoznajući “latinluk” sve do direktne Hrvatske agresije na Bosnu i Bošnjake.

Adoloscentni san Nermininog Zukija-Zulfe-Zulfikara o Americi postaje java na brodu u pustinji morske nepreglednosti a uobličava se incidentom odbrane bošnjačke karakterne crte u kojoj on dobija potvrdu o svojoj moralnostu u sukobu sa otpadom moreplovačkog nemorala Danca Jensena , ali iI jedinu podršku moralne pobjede od Marokanca -Abdula brodskog radnika koji je “potom naširoko pričao o sudbini muslimana u Španiji, Maroku, Alžiru, Palestini. Bio sam začuđen kako tako mlad čovjek poznaje historiju i sudbinu arapskih, muslimanskih zemalja.

-Vidio sam na karti da je Bosna najisturenija zemlja sa muslimanskom većinom u raljama kršćanske Evrope. Žele vas se po svaku cijenu riješiti i očistiti zauvijek. Znaš li šta su uradili Palestincima? To je ta evropska hipokrizija. Znam da imate dobre borce, ali nemate oružja. Pa embargo su vam i uveli smatrajući da će vas ti dvostruki neprijatelji uništiti. To su strašni zločini.
Potapšao me po ramenu i rekao mi da ovdje nisam sam.

- Allah je najveći!, - rekao je i udaljio se od mene.
Ponovio sam za njim nekoliko puta. Želio sam da ostane sa mnom još, da razgovaramo i čekamo nove vijesti. Trebala mi je utjeha bilo koje vrste. Mislio sam o Srebrenici, o mojima, Nermini, prijateljima... Noćas su mi svi nedostajali.”

Mustafićev roman nudi istinu kao hipokriziju Evrope a i to je novi kvalitet u borbi nacionalnog osvješćivanja i “dozivanja” pozivom protiv zaborava.

Na tom putu vlastitog ili nasilnog izbora putovanjem u nepoznato radi promjene životnog statusa rođene sredine, pritišće uvijek slika porodice i sve što je vezano uz nju, prvo gledanje, ljudi i pejzaž rodnog kraja.

Na neki način romanom su retrospektivno i tugaljivom reminiscencijom odslikani su svi putevi stradalništva psihološki i događajem. Pojedinačno i kolektivno. I u jednom i u drugom slučaju umorni od puta ka cilju koji određuju drugi na tom putu stradalništva priviđaju nam se likovi ljudi iz rodnog kraja. To je skoro pa zajedničko psihološko iskustvo većine ljudi pa i nas kada se nađemo u tuđoj sredini sve dok sjećanje na drage likove i rodoljublje ne izblijedi. Ne postoji ljudsko biće bez takvog iskustva a posebno bošnjačko i prognaničko kojima se Mustafić doduše bavi kondenzovanom književnom faktografijom. Ona rodoljubljem i prirodnom ljudskom reakcijom se pojavljuje kod svih nepoubijanih prognanika posebno na kraju romana a pojedinačno ovaj fenomen je obrađen kod Zulfikara.

Ovdje je na palestinskim bošnjački-enklavskim otocima ostala generacija Bošnjaka sa mogućim putem evropskih fašističko-vjerskih globalističkih poriva ka poznatom paradigmatskom upozoravajućem namijenjenom cilju u “svi smo mi iz Srebrenice”. Nepoubijanim Bošnjacima Srebrenica je događaj u kontinuitetu zadnjih 200 g.

Mustafićev opus pa i ovaj roman ima duboku historijsku potku bez pouke. Potomci glavnih likova “porodična loza”, Abidinovo stablo srebreničkih učitelja pa i Resul su već historijskim igrama i nasrtajima na bošnjačko biće već jednom je prognano bježeći od zla sa one strane Drine. Resulovo porijeklo je Soko – Grad a njegove suđene Matilde po materi germansko doseljeničko AU. Svaka agresija na Bosnu i bošnjačko široko biće zbog sljepila ljubavi ostavljala je historijske tragove ljubavi. A ljubav pobjeđuje smrt. Bosna je nerazdvojna mješavina ljubavi i smrti.Posljednja srpska pa i hrvatska agresija je kidisala na ljubav zato je po Bosnu i Bošnjačko biće i najteža i najbolnija.

Mirsad zato u svojim djelima onako bošnjački-kulturološki filtrira stradanje ljubavnih gnijezda ljudi neopterećenih osvetama i zaboravnih onim šta je bilo i šta im se desilo i dešava.

Nigdje na svijetu zahvaljujući kultoroškoj crti Bošnjaka ne postoji zemlja sa više tih “miješanih” tragova ljubavi,cvjetova ljubavi kao izvoru života. Duboko vezivo elegijske lirike sve ovo historijski bitno stavlja neprimjetno umijećem umjetnika u “drugi plan”. Zato je i ovaj roman duboko antiideološki. Potomci ljubavi Matilde i Resula pod naletom ideologije-komšijskog zla sreću se u “filmskoj” ali istinitoj životnoj situaciji, opšte poruke odgovora općenito na zlo “SVI SMO MI IZ SREBRENICE”. Iz Srebrenice su i protjerani Bošnjaci iz Sanskog Mosta a koji se sreću sa nepoubijanim srebreničanima na kraju romana u Berlinu zaključujući das u “svi iz Srebrenice”.

Uvažavajući zlo na svjetskom planu ovo bi mogla biti i bošnjačka planetarna poruka s obzirom da se skoro i juče ponovo desila u Evropi. Mirsad piše istinite događaje sa živim likovima i istinitim sudbinama a nekima čak ne mijenja ni imena. Njegova genocidna a ljubavna fabula vezivom elegije književno umjetničke lirike prati zbog aktuelnosti i istinitosti tri generacije prognanih i nepoubijanih.

Po “oslobođenju Srebrenice od Turaka” a zbog bošnjačke naive sopstvene iskrenosti vjerovanjem u evropsku laž tuđe zaštite “neprobojnosti” zida enklave; ljubavna drama, tragedija i elegija traganja Zulfe za Nerminom završava u Berlinu, šokantno bolnim i plačnim riječima bespomoćne žrtve ukaljane obeščašćenjem , činom težim od smrti. - Zuki ja sam silovana!!! Efektna slika u kojoj žrtva s teretom tuđe životinjske prljavštine u ljudskom obliku saopštava neprebolnu istinu prije zagrljaja, da ga ne onečisti. Američki san srebreničkog čitaoca crtanih romana Zulfikara završava se morskim putovanjem do Hamburga. Svjetsko-evropsko igranje sudbinom Bošnjaka napravilo je od druga mu Bajre “gringosa” Teksasa. Ljubavna dobit Zulfikara je kćerka Maša i redovne dugogodišnje Nerminine posjete psihijatrijama Njemačke. Kosti naših potomaka rasute su diljem svijeta.

Glavni lik Resul iz druge romaneskne dvostruke ljubavne tragedije koja kompozicijski uvezuje tragičnu fabulu ljubavi Zulfikara i Nermine ne zatiče “po prvom oslobođenju Srebrenice od Turaka” plodove ljubavi djecu Anela i Almedinu i nezaboravljenu Matildu.

Resul, seoski srebrenički učitelj, lirik, ljubitelj kancone i slikar doživljava više puta upozoravajuću ideološku prijetnju srpskog zla po Bosnu od kolegice Jagode, učiteljice iz Srbije koja se vraća Čačku i Srbiji sa zarađenom penzijom u Bosni, koja prijeti nadmoćno “mrkim pogledom Tare prepune hajduka” prema Bosni i Drini. Prvu prijetnju je doživio izbacivanjem s posla iz beogradske štamparije zbog “nacionalne” pripadnosti. U romanu je Resul dobrim dijelom predstavljen kao bošnjački intelektualac na margini sredine, koji nista ne preduzima protiv zla na vidiku već živi događaje nametnute sredini. Bježi preko Drine u grupi sa porodicom Brata Envera i snahe Srpkinje - Vesne koja za ratne nedaće optužuje najvećeg Jugoslovena među Bošnjacima ne primjećujući ideološku matricu koju izgovara srbijanski carinik pri prelazu makedonske granice upitno potvrdne forme - U Tursku? Tamo vam i jeste mesto. Trebali ste se svi tamo iseliti”… Iz prognaničkog skopskog centra u ratu bezkompromisna borba za potomstvo odvodi mu brata Enku Vesnin ultimatum pripadnosti njenom jatu… Rodoljubivi poriv intelektualca iz kaveza zaprognanike Resula dovodi kao predvodnika grupe u drugi enklavski kavez za ljude oko kojeg su krvoločne zvijeri u ljudskom obliku ali po književniku sa teretom psihološkog ljubavnog dodira sa prognanicom Hajrijom koja umire po rođenju im kćerke Mejreme. Preko ovog lika književnik vrlo uspjelo efektnim slikama i događajima prikazuje književno uspjelu dinamiku događaja na malo životnog prostora sa za toliki broj ljudi sa smrtima i halucincijama od gladi i pohotnog ubijanja iz ćeifa . Te slike posebno su efektne u halucinantnim događajima loma zida bošnjačke naïve zvanog enklave kao srednjevjekovnog izuma.On se pretvara u srebreničko grotlo pira krvožednih ideoloških dželata. Haos je izmiješan sa instiktom podsvijesti životinjskog opstanka i zadnjoj motivirajućoj snazi ljudske svijesti poriva nastalog u ljubavnom gnijezdu. To su halucinacije svijesti o sudbini potomstva kada se oscilacija književne lirike pretvara u hiperbolu elegije. Takve halucinacije svijesti nastale na fizičkoj iscrpljenosti književnik pretvara u snagu duha koji žrtvu spašava.Zadnja slika iz svijesti u podsvijest. Cvjetovi ljubavi; Anel, Almedina i Mejrema su uspavali oca Resula u fizičkom stradanju pri proboju “preko šume” do mrtvačnice bolnice malo veće bošnjačke enclave Tuzla. Resula iz toliko mrtvih budi EZAN, bude ga riječi ALLAHU EKBER. Nad ovim događajem svaki musliman bi odšutio razmišljanjem o širini i dubini ove istine a i nemoći i ništavosti ljudskog bića u ljudskom i životinjskom izražaju bivstvovanja na ovom svijetu. Resula na stari posao vraća rodoljublje opterećeno željom i ljubavi za potomcima u uništeni rodni grad i zavičaj.On zaustavlja vrijeme sjećanjem na liriku i ljubavnu idilu prije srebreničkog pakla stradalništva.Preselio je na bolji svijet. Motivirajuća želja da vidi potomnike iz dva ljubavna broda sa Matildom i Hajrijom nije izdržala emocije u skoro praznom zavičaju gdje je ubijen život. Mejremu je usvojila makedonska porodica. Ona sreće svoju braću na eksurziji u Veroni. Brat Almedin je sada usvojeni “preobraćenik”. Sestra Almedina konobariše u istom gradu. Nepoubijani Bošnjaci i potomci Bošnjaka traže se po bijelom svijetu onim pogledima sa početka romana. Juliju i Ernesta tim zagledanjem u likove iz rodnog kraja sreću Nermina i Zulfikar u Njemačkoj. Pogled prognanika je sjeta u rodoljublje.

Nestaje generacije ljudi iz iz Srebrenice. Mustafićevo djelo ostaje za nezaborav. Paradigma Srebrenica prelama se preko gorke sudbine u dušama prognaničkog stradalništva. Ostaje otvoreno bošnjačko domovinsko pitanje oko rasutih kostiju; potomci ili preci.

Slika “modernog” i “naprednog” i “kulturnog svijeta” je OGLEDALO -SREBRENICA. Da ne bismo bili opet SVI IZ SREBRENICE; a Mirsadova pisana lirsko-elegijska riječ je manje naših nišana. Ona je svojevrsna borba lirike protiv šizofreno ideološke srednjevjekovne epike okruženja u užem i širem smislu. Ona je i svjevrsni književno umjetnički esej o Bosni i današnjim Bošnjacima kao narodu koji zbog svoje vjersko-kulturološke komponente lahko i brzo zaboravi nanešeno mu zlo.Bošnjaci još ne vide da je Srebrenica PARADIGMA i da je na mikroplanu “udruženi” - tj. zajednički SRPSKO-HRVATSKI kulturološki (zločinački) poduhvat, samo su direktni “izvođači radova” bili Srbi.

Roman je antiideološko a faktografsko “živo sjećanje na zločin”.