Vjerovatno bi se mnogi u Srbiji rasplakali da znaju historijsku istinu koja svjedoči da nije bilo ni Miloša Obilića, ni devet Jugovića, ni Jug Bogdana, ni Banović Strahinje. Sve su to izmišljeni likovi koje historija ne poznaje i ne priznaje. I danas bi većina srpske omladine izišla na miting podrške presuđenim ratnim zločincima Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću. Sve je to kontinuitet mita i borba za srpske interese na fonu naroda nebeskog. To je zloupotreba mitova i zloupotreba historije.

HABIB MANDŽIĆ: U Srbiji se idalje promovira kultura sjećanja o bezgriješnosti srpskih ratova devedesetih i negacije svih svojih zločina kako bi se izbjegla stigmatizacija cijele nacije. Zbog toga Srbija negira da je u Srebrenici izvršen genocid. Agresija na Bosnu se tumači kao reakcija na ugroženost srpske nacije, a masovni zločini, etničko čišćenje i konc-logori kao izolirani zločini. Oružane borbe su davno prestale, ali se idalje vodi bjesomučni propagandni rat i nova interpretacija događaja iz devedesetih. To friziranje i lakiranje nedavne prošlosti ide još dublje u prošlost i seže sve do Prvog svjetskog rata. Na tom nacionalističkom narativu se odgajaju mlade generacije.

UVERTIRA GENOCIDA - Kao što su španski krstaši izvršili inkviziciju u toj zemlji, pod kontrolom španskog kralja, u periodu od 1480. do 1834.godine, i do temelja istrijebili Jevreje i muslimane, i kao što su evropski krstaši u periodu od 1099. do 1291. godine vodili deset krstaških ratova protiv islama i muslimana, tako je i Srbija (sa Crnom Gorom) u periodu od 1683. do 1996. izvršila jedenaest genocida nad Bošnjacima Balkana.
Ovaj jedenaesti genocid od 1992. do 1995. godine bio je okrutniji i suroviji po zločinima od svih prethodnih. Ovo je prvi genocid u povijesti koji je unaprijed najavljen. Njega je u novembru 1991. najavio u Skupštini Republike Bosne i Hercegovine, sada već osuđeni ratni zločinac, Radovan Karadžić. U ovom jedenaestom genocidu nad Bošnjacima Bosne i Hercegovine učestvovale su Srbija, Crna Gora i Hrvatska. Sve tri pomenute države su kroz politiku, ekonomiju, vojne i paravojne formacije i policiju, istovremeno atakovale na suverenu i međunarodno priznatu državu Bosnu i Hercegovinu, sa željom da je podijele i da biološki istrijebe Bošnjake u Bosni i Hercegovini.

Srpski narod je kosovskim mitom, kosovskim epom, kosovskim zavjetom, svetosavljem, četničkim ciljevima pokreta Ilije Garašanina i njegovim “Načertanijem”, zatim tekstom “Homogena Srbija” Stevana Moljevića, Memorandumom Srpske akademije nauka i umjetnosti (SANU) - poveden i zaveden i za sva vremena osramoćen.

Civilizirani svijet, koji je oličen u modelu Evropske unije, istinski želi da se na prostoru Zapadnog Balkana riješe glavni problemi koji su doveli do agresije na Bosnu i Hercegovinu, genocida, etničkog čišćenja, konc-logora i silovanja. Na žalost, do sada se ništa ozbiljnije i bitnije nije uradilo i većina problema su gurnuti pod tepih. Tim ratovima, koje je Srbija vodila i sve izgubila: protiv Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovina i Kosova, od 1990. do 1996., nije riješen ni jedan problem. Mir je sklopljen u očekivanju nekog drugog dalekog ili bliskog rata, novog požara, u kojem bi se zacrtani ciljevi o Velikoj Srbiji, oružano riješili.

SRBIJA JE IZVOR NESTABILNOSTI - Očekivalo se od Srbije, kao najveće države tog regiona, da bude izvor stabilnosti i viza za bolju i mirniju balkansku budućnost. Sada vidimo da se na nju ne može računati, jer Srbija nije unutra stabilna i permanentni je izvor problema za susjedne države. Srbijanska vlast svakim danom sve više raspiruje nesporazume koji postoje u regionu. Ona bi morala biti centar stabilnosti.
Srbija nema dobre odnose ni sa jednim susjedom. U nedavnom konfliktu u Makedoniji, Srbija je bila direktno ili indirektno umiješana preko svojih obavještajnih službi. U Crnoj Gori, Srbija je bila direktni krivac za pokušaj državnog udara. Ono što Milorad Dodik više od decenije govori u Bosni, ne bi mogao činiti bez odobrenja srpskog političkog, kulturnog i vjerskog rukovodstva.



Generalna slika nije nimalo ružičasta. Najmanji problemi su granični. To se brzo može riješiti. Problemi suštinske prirode su oni politički odnosi među državama. Taj srpski nacionalizam koji nikako da splahne od devedesetih godina prošloga vijeka i srpska nespremnost da se suoči sa vlastitim grijehovima koji su doveli do krvavog raspada Jugoslavije, te duhovna zapuštenost te nacije, ne obećavaju mir i spokoj njenim susjedima. Kako može doći do pomirenja ako Srbija stalno govori da se nije dogodilo ono što se dogodilo. Kako može doći do pomirenja kada svi srbijanski printani i elektronski mediji, te novija književna djela ubijeđuju Srbe da nije istina to što se dogodilo i da se je čitav svijet urotio protiv njih.

Dok god Srbi i Srbija iskreno ne prihvate i priznaju svoje grijehe za ono što su činili u ime takve ideologije kroz JNA, SPC, SANU, paravojne jedinice, Udruženje književnika Srbije, RTS i neke novinare koji su bili bubnjari laži i falsifikata, tu nema ozbiljnog pomirenja, nema popravljanja međusobnih odnosa niti dugog i trajnijeg mira koji je neophodan za političku i ekonomsku stabilnost Balkana.

Teško je očekivati od piromana da gasi vatru. U Srbiji su danas na vlasti oni koji su bili na vlasti devedestih godina. Svi oni su bili Miloševićevi najbliži saradnici. Vučić je bio Miloševićev ministar informisanja. Ivica Dačić je bio Miloševićev zamjenik. Ministri pola današnje srbijanske vlade, bili su najbliži saradnici Mire Marković, supruge Slobodana Miloševića. Kako očekivati da ti ljudi donesu rješenja koja bi doprinijela pomirenju u region? To nije u njihovoj prirodi. Oni su pritisnuti od međunarodne zajednice da prihvate Evropsku Uniju, a duša im je u Rusiji. Ako pogledate medije koji su pod Vučićevom kontrolom, a većina jeste, onda ćete vidjeti da su svi ti mediji i elektronski i printani, uključujući sve tabloide, izrazito protiv Evropske Unije. Sve to liči na šizofreniju jedne vlasti. Bogati evropski fondovi su jedini razlog da se Vučić i vučići deklarativno zalažu za Evropsku Uniju. Srbija ih obilato koristi. Koliko god osjećanja većine Srba bila proruska, oni od Rusije nemaju velike koristi.

Paradoksalno je da većina ljudi u Srbiji, koji se žale na svoj socijalni status i svoj životni standard, i koji stalno upozoravaju na svoje siromaštvo, najčešće s pravom, da su maksimalno antizapadni a dominantno proruski. Običan čovjek u Srbiji se ne razumije u rusku imperijalnu politiku. Putinov glavni savjetnik je Aleksandar Dugin koji zagovara ideju Evroazije. Šta je Evroazija? Ona je geopolitički zasnovana na teorijama Karla Haushofera. To je bila glavna geopolitička doktrina Adolfa Hitlera koja kaže da su države kao živi organizmi i one se moraju širiti kao živi organizmi. Zapravo, to je teorija krvi i tla. Karlu Haushoferu bi se sudilo zbog tih svojih geopolitičkih teorija da je poživio do suđenja u Ninbergu. Vojislav Šešelj i ta grupa oko njega prihvata Dubina i njegovu teoriju. Oni prihvataju tu geopolitičku teoriju. To je veoma blisko onome što je svojevremeno bio nacizam. Ulazak u Evroaziju bio bi katastrofa za regiju. Zato što je ta evroazijska paradigma zasnovana na etničkom i na religioznom odnosu. Na pravoslavlju i na pripadnosti slavenstvu. U balkanskim državama, u kojima jedan veliki broj ljudi pripada drugim etničkim, vjerskim i kulturnim zajednicama, svako priblizavanje jednom takvom projektu izazvalo bi nove sukobe i podjele. To bi stvorilo neku novu vrstu nacizma, a znamo čemu vode i kako se završavaju teorije te vrste.



Balkan je ostao jedino skladište buradi i baruta. Zlo je velika tema. Kad su vremena dobra i kad se živi dobro, a na Balkanu takva vremena nisu česta, onda su i ljudi dobri. Tada nema ni mržnje ni netolerancije. Ali kada se upali ta iskra, taj plamen netolerancije se strašno brzo širi, jer su ta područja multietnička. Na Balkanu žive razni narodi, raznih vjera i uvjerenja. Lahko je zapaliti vatru, ali ju je teško ugasiti. Imamo strašna iskustva iz ovih poljednjih ratova. Sve brzo plane i onda su potrebne godine i godine i veliki pritisci sa strane da se dođe do nekog primirja. U ovim olujnim vremenima samo malo je potrebno da se pristojan čovjek pretvori u čudovište.

Sjene nedavne krvave proslosti jos uvijek lebde nad Balkanom i kao mora pritišću današnju svakodnevicu.
U Srbiji se idalje promovira kultura sjećanja o bezgriješnosti srpskih ratova devedesetih i negacije svih svojih zločina kako bi se izbjegla stigmatizacija cijele nacije. Zbog toga Srbija negira da je u Srebrenici izvršen genocid. Agresija na Bosnu se tumači kao reakcija na ugroženost srpske nacije, a masovni zločini, etničko čišćenje i konc-logori kao izolirani zločini.
Oružane borbe su davno prestale, ali se idalje vodi bjesomučni propagandni rat i nova interpretacija događaja iz devedesetih. To friziranje i lakiranje nedavne prošlosti ide još dublje u prošlost i seže sve do Prvog svjetskog rata. Na tom nacionalističkom narativu se odgajaju mlade generacije.

U Srbiji se rehabilituju ličnosti, pokreti i ideologije odgovorne za najmračniji period u njihovoj historiji. Historija nije sudbina. Da bi se pobjeglo iz nje, potrebno je kritičko mišljenje o prošlosti bez čega se ne može ići u sretniju budućnost. Srbija mora naučiti kako da živi sa sjećanjem da su njeni zločini dio njene historije i njenog kolektivnog identiteta.

MITOVI I IDENTITETI - Ljudi misle da je u ime njihova identiteta sve dozvoljeno, i ubijati i pljačkti, silovati, proganjati i paliti i da je to sve opravdano jer se čini u ime vlastitog identiteta, bilo vjerskog, kulturnog ili nacionalnog. Oni koji su to u Srbiji proklamovali pred rat, oni ne samo što su lagali sopstveni narod, nego su direktno učestvovali u zločinima ili ih odobravali.

Međutim, mi imamo više identiteta, kao što su naši porodični, roditeljski, zatim profesionalni, socijalni, ili neki drugi identitet.. Znači, nečiji identitet se sastoji od mnoštva malih identiteta. U Srbiji se protura teza o služenju višem interesu a ne samo služenje interesu Srbije i srpstva. Tu se misli na služenje Rusiji kao zaštitinici panslavenstva i panpravoslavlja. Srpske političke elite su u dobroj mjeri okrenute prema Rusiji. Ima tu i tradicije i onoga što ih historijski povezuje. Ruska kultura je velika i raskošna. I sam sam rastao na književnosti ruskih klasika: Tolstoja, Dostojevskog, Čehova, Turgenjeva, Jesenjina i drugih.



Vlastiti identitet ne treba zasnivati na mitovima i legendama. Ti mitovi ne doprinose toleranciji, već raspirivanju nekih historijskih i megalomanskih strasti. Uglavnom su zasnovani na ne činjenicama, nego na legendama i pričama. Kosovski mit, koji je u osnovi srpske historije, nije zasnovan na stvarnim činjenicama. Vjerovatno bi se mnogi u Srbiji rasplakali da znaju historijsku istinu koja svjedoči da nije bilo ni Miloša Obilića, ni devet Jugovića, ni Jug Bogdana, ni Banović Strahinje. Sve su to izmišljeni likovi koje historija ne poznaje i ne priznaje. I danas bi većina srpske omladine izišla na miting podrške presuđenim ratnim zločincima Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću. Sve je to kontinuitet mita i borba za srpske interese na fonu naroda nebeskog. To je zloupotreba mitova i zloupotreba historije. Događanje naroda u Srbiji, u zadnjoj deceniji prošloga vijeka, probudilo je ta mitska osjećanja i potvrdilo da su mitovi suština srpske historije. Ta tendencija nije gubila na snazi tokom vremena, nego se nažalost još više pojačala i razbuktala. Opasna je zloupotreba historije i zloupotreba vlasti.

MEDIJI I JEZIK - Mora se biti oprezan da se demokratija ne preokrene u tiraniju. Važno je da svaki pojedinac tamo gdje živi i osjeti da postoji opasnost da se demokratija pretvori u tiraniju, da reaguje. I da reaguje kad se zloupotrebljavaju institucije, da reaguje kad se zloupotrebljavaju mediji i kad jezik gubi svoje značenje i postaje prostački. Veliki je uticaj jezika na stanje svijesti u društvu. Ovaj jezik koji sada imamo u medijima i na društvenim mrežama, mnogo utiče na sistem vrijednosti, na način razmišljanja i na ponašanje ljudi. Danas su najgledanije televizije koje imaju reality programe. Ono što dobijamo iz tih emisija je najniži oblik primitivizma i prostakluka, gdje se ponašanje učesnika svodi isključivo na psovke, laži, tračeve i pornografiju. Ljudi koji su zatvoreni u takve kaveze i u kojima žive 5 do 6 mjeseci, nikada se ne bi tako ponašali u prirodi. Rezultat takvih programa je da vi danas na ulici slušate govor realitija. Takva vrsta govora se da primijetiti i u Skupštini te države, u dijalogu između vlasti i opozicije. Vlast nama susjedne države podržava realitije i njen predsjednik se pojavljuje, kad ima nešto važno da kaže, u pauzi između dva realitija.

Opasno je što nove tehnologije i novi mediji pružaju nove mogućnosti onima koji odlučuju o našim sudbinama, da zloupotrebom toga učvrste svoju vlast, da uspostave neku vrstu hipnoze i da nam nametnu neke stvari koje bi morale kritički da se preispitaju. Najgora posljedica je kad se u takvim društvima izgubi ta kritička svijest o onome šta valja a šta ne valja. Mi toga više nemamo. Živimo u svijetu ravnodušnih. Ravnodušnost je jedna velika opasnost. Kako je moguće da neki ljudi uzmu apsolutnu vlast. Ravnodušni su najveća opasnost. Ravnodušni smatraju da ne treba da se upliću u društvene stvari i da teba da gledaju samo sebe i svoju porodicu.
Takvi ne shvataju da to društveno zlo koje se širi i metastazira, da će prije ili kasnije doći do njihovih vrata.
Ta svijest o nekom zajedničkom otporu stvarima koje apsolutno ne mogu biti prihvatljive ni u kulturnom ni u političkom smislu, vi ih prihvatate svojom ravnodušnošću i kažete da vas se to ne tiče. To mora da vas se tiče i to je vaša stvar kakvi su vam oni koji odlučuju o vašim sudbinama, o vašoj državi i koliko ima korupcije u toj državi, i koliko ima laži, i koliko ima onih stvari koje ne biste ni kao pojedinci ni kao kolektiv prihvatili.

SRPSKA I CRNOGORSKA HISTORIJA - U velikoj mjeri srpska historija je falsifikovana. Kod velikih naroda postoji lice i naličje nekih događaja. Kod srpskog naroda postoji zatamnjeni periodi historije. Ko u Srbiji i Crnoj Gori zna šta se zaista dešavalo u vrijeme balkanskih ratova, kada je 1912. godine srpsko i crnogorsko političko i vojno rukovodstvo htjelo do temelja da istrijebe Bošnjake i Albance u Plavu i Gusinju kao i albanski narod sa Kosova. O tome su pisali Dimitrije Tucović i Lav Trocki koji je bio dopisnik iz naših krajeva i koji je pisao o strašnim zločinima tog doba koje je činila srpska vojska na Kosovu, naravno i crnogorska vojska zločine genocida koje je počinila 1912/13. godine, poznato kao nasilno masovno pokršćavanje muslimana ovog kraja. Te slike užasa i izvještaje proslijedio je Međunarodnoj komisiji koja je trebala da to sve ispita i da kazni Srbiju i Crnu Goru. Međutim, nešto kasnije je izbio Prvi svjetski rat i to je sve izbrisano.



Srbiji zna o zločinima koje su srpske vojne i paravojne jedinice činile u Bosni, i na Kosovu? Ne možete vi ići naprijed i nadati se dobru ako zatamnjujete sopstvenu historiju i nemate kritičan pogled prema dijelovima sopsvene historije. To je vaša historija. Ne možete onda govoriti o nekom objektivnom prilazu bilo čemu.

Bilo je i ima časnih pisaca novije srpske književnosti koji su časno i objektivno pisali o srpskoj novijoj i starijoj historiji. Toj grupi velikih ljudi pripadaju Mirko Kovač, Danilo Kiš, Filip David i Branislav Pekić. Oni su najveći srpski pisci i časni ljudi. Kako je moguće da je Mirko Kovač otjeran iz Srbije? U Srbiji je ratnih devedesetih postojao tajni spisak za likvidaciju nepoželjnih književnika. Na tom spisku se našlo i ime Mirka Kovača gdje ga je trebalo ubiti i uzeti mu stan. Srećom, to mu je dojavljeno i na vrijeme se sklonio iz Srbije, da ne bi doživio neprilike. Ovi književnici koji su kritikovali brutalnu Miloševićevu vlast, donekle su spasili obraz Srbije.

EVROPA I ANTIFAŠIZAM - Moderna Evropa je zasnovana na antifašizmu. Njega treba braniti gdje god se može. Ne treba poistovjećivati komunizam i antifašizam. Antifašizam je mnogo širi od komunizma. Opreznosti nikada nije naodmet, bez obzira da li ste velika ili mala nacija. Nacionalizam ima više oblika. On može biti i unitarni. U Srbiji je ta vrsta nacionalizma. Jedan narod, srpski, traba da odlučuje o svemu.
Tačka na balkanska sporenja i trvenja biće stavljena kada preostale zemlje Balkana uđu u Evropsku Uniju. Do tada se mnogo toga mora promijeniti u načinu razmišljanja i u načinu ponašanja da bi se postigao taj stepen organizovanosti u uljuđenosti, da bi postali dio Evropske Unije. Srpska državna propaganda i mediji rade protiv ulaska u EU. Danas je 84% stanovništva Srbije protiv ulaska u EU a 60% mladih su protiv Evrope.

Kod srpskog naroda prošlost ne prolazi!