Iz knjige '' NA KLIZIŠTU POVIJESTI Sveta kruna ugarska i Sveta kruna bosanska 1387-1463'' str.602.
Lovrenović piše:
''...vrijedno je podsjetiti na ratni sukob između Dubrovnika i Radosava Pavlovića, koji (Dubrovnik) je ovoga bosanskog velmožu preko noći promovirao u ''opakog patarena, biča katoličke vjere'' kako su ga u pismu od 11.5.1430. Dubrovčani predstavili ugarskom kralju Sigismundu.'' (Perojević).
Dalje, Lovrenović piše: ''Naravno, i prije i poslije ovog sukoba njegovali su Dubrovčani s ''opakim patarenom, bičem katoličke vjere'' prisne odnose, diktirane obostranim interesom i susjedskim položajem. Isti je slučaj s hercegom Stjepanom Vukčićem kojeg su u vrijeme rata (1451-1454) ugarskom gubernatoru Hunjadiju Dubrovčani opisali kao ''patarena i neprijatelja Boga i krune Ugarske.'' (Taloci) Na sličan način Kosaču je pred papom koncem 1452. trebao predstaviti dubrovački poslanik, tj. kao ''nevjernog patarena i heretika, neprijatelja i progonitelja vjere katoličke''. (Dinić) ''Nakon što je između Dubrovčana i hercega uspostavljen mir, popucale veze su obnovljene, a ratni vokabular je utihnuo.'' (Fine)
Lovrenović tvrdi da ovakva etiketiranja, od strane Dubrovčana, nisu bila uperena prema hijerarhiji bosanske crkve, nego samo prema pojedincima, osim u jednom slučaju, kada su u pismu upućenom kardinalu Ivanu Stojkoviću, na crkveni sabor, u Bazel 5.X.1433. pripadnike te crkve nazavali hereticima, (Jorga) ali to sve iz razloga što je takav riječnik godio ušima crkvenih otaca.
U Lovrenovićevom pisanju naći ćemo i to da Steven Runciman piše: ''da je položaj srednjovijekovne Bosne političke a ne vjerske naravi'', i da Bosna preko svoje šizmatičke crkve; ''sudjeluje u jednoj od velikih religija Evrope''.
U ovim tekstovima Lovrenović citira povjesničare koji su se kao bavili Bosnom i žiteljima Bosne, ali citira i Stevana Runcimana-vizantologa, koji, kako vidimo, svojim stavom negira dominaciju katoličanstva u Bosni. (Stav o bosanskoj šizmatičnoj crkvi)
Prema tome, po Runcimanu, nema u tom vremenskom periodu u Bosni dominantnog katoličkog elementa, te tim slijedom, nema niti katoličkih kraljeva i njihovog krunisanja koja su kao provodile pape preko svojih legata.
Dakle, ako u tekstovima o Bosni naiđete na tekstove o krunisanju kraljeva, kao što je krunisanje Tvrtka ili Stjepana T. ili Stephana Ostoje, po kršćanskim obredima, znajte, sve su to izmišljotine-falsifikati na kojima katolici i insistiraju, jer tako u Bosnu uvode, na preko, vladajuće katoličanstvo, a Bošnjacima koji su pod indoktriniranim učenjem; da je Bosna uvijek bila ''tuđa'' to i odgovara, jer po njima; bitno je da je Bosna tada bila država, (a bila je i bez katoličkih krunisanja), te da je imala i svoje kraljeve, a nije bitno ima li taj čin povijesnu utemeljenost i koliko povijesno Bosna gubi zbog te i takvih nebuloza.
Sve se ovo uklapa i uklapalo i u dalja konstruisanja Bosanske povijesti, jer će uskoro na ovim osnovama krenuti i povjesna konstrukcija o Turskom osvajanju Bosne, jer ako je u Bosni nakon XV. stoljeća većinski muslimanski živalj i islamska vlast, onda, po toj teoriji, proizlazi da je Turska, koja je inicijator organizovanja novog Islamskog komonvelta koga će činiti zemlje Istočne Evrope, Zapadne Azije i Istočne Afrike, osvajala Bosnu, a onda iz teorije o osvajanju Bosne rodi se nova povijesna konstrukcija o islamizaciji Bosne, za jedne prisilna, a za neučne Bošnjake dobrovoljna.
Međutim, kako u Bosni nije bilo katoličko vladanje pa prema tome ni većinskog katoličkog življa onda se nije moglo događati ni Tursko osvajanje.
Katolički historici Evrope, znali su za ovu činjenicu, ali uspostavljajući svoju matricu za povijest Evrope: ''Evropa je kršćanska'', onda prave konstrukcije i oko Bosne kako bi u Bosnu uveli katoličanstvo i kako bi konstrukcija o Turskom osvajanju bila povijesna činjenica. Iz tih razloga u srednjovjekovnu povijest Bosne, falsifikatima, ubacuju se katolički kraljevi, a kako je u Bosni u kasnijem periodu uočljiv dominantan narod islamske provenijencije, onda je to, po toj teoriji, isključivo iz razloga Turskog osvajanja. Bošnjaci koji sve te nesuvislosti prihvataju kao povijesne činjenice i ne razmišljaju da Bosna, a prema svim relevantnim logičkim parametrima u to vrijeme, narodno, nije katolička. Kako većinski Bosanski narod, iz tog perioda življenja, nije bio katoličke provenijencij nije se moglo dogoditi, ni to, da papski legati muslimanima krunišu kraljeve katoličkim postupkom.
A evo kako Lovrenović vidi stanje u Bosni i oko Bosne u to vrijeme i sada njegov stav: ''Poslije stišavanja animoziteta bosanski su ''šizmatici'', ''nevjernici'', ''(bezbožni) patareni'', ''pogani'', nastavljali uhodane veze s Ugarskom. Kad bi se prijeteći oblaci na političkom ''nebu'' razišli, kada bi se razvedrilo, a mačevi bili vraćeni u korice, pergamene sa ideološkim vokabularom prekrivali bi prašina i zaborav, a mjesto bi dobivala zajednička slavlja na viteškim turnirima, dinastičke kombinacije i diplomacija. Na izborano lice historije vratio bi se osmijeh, a život u svojem snošljivom izdanju došao bi do daha. Tako je , poput klackalice, garnirana sočnom konfesionalno-političkom ''psovkom'', funkcionirala srednjovijekovna shema ''prijatelj-neprijatelj''.
Nešto prije, gore, na početku teksta Lovrenović definiše Bošnjake isto kao i inkvizitori. Ne razumijem zašto sve one atribute koje su Bošnjacima pripisivali katolički legati i mrzitelji muslimana koristi i Lovrenović da bi ''objasnio'' ko su bili žitelji Bosne. Žalosno, ali ovo je najbolji primjeri ko su Bošnjaci bili za kršćane, ali da ih i takvim vidi i Lovrenović i što je najžalosnije i neki od Bošnjačkih povjesničara imaju iste stavove, jer misle doista da se tu, kada su u pitanju Bosanski žitelji, radi o šizmaticima, patarenima-mrziteljima katoličanstva, a ne o Bošnjacima muslimanima.
A, povijesno je dokazano da su u Bosni sa njenim Bošnjacima muslimanima živjeli i drugi Bošnjaci-katolici koji su 1463. Od sultana Fatiha dobili i poznatu Ahdnamu. Da su ih Bošnjaci muslimani mrzili bili bi protjerani i o Ahdnami ne bi bilo ni govora.
Iz ove rečenice, ali i kompletnog njegovog pisanja, jasno se uočava Lovrenovićevo nepoznavanje političke situacije u zemljama našeg okruženja u srednjim stoljećima, ali što je i najgore i u samoj Bosni, a on po svom opredjeljenju Bosanac i predavao Bosanskoj djeci.
On ne može da shvati da su svi, gore pogrdno nabrajani: ''bosanski šizmatici'', ''nevjernici'', ''bezbožni patareni'', ''pogani'' u stvari i naši Bošnjački predci, jer samo, njih su, katolici ovako pogrdno nazivali. Bile su to porodice i Pavlovića i Vukčića-Kosača te da su u srednjim stoljećima, kao muslimani, imali jako prisne odnose sa muslimanima, iz svog okruženja, pa i sa mađarskim muslimanima. I sa njima se nisu sukobljavali.
On spominje i viteški turnir koji se desio 1412. godine, u Budimu, na kome je pobijedio naš, herceg Hrvoje Vukčić. Za nevjerne Tome informacija; da je i taj turnir bio turnir muslimanskih vitezova, jer sa kršćanima, u to vrijeme, kada su u pitanju masovni susreti, nije bilo turnira, bili su samo ratovi. A, Hrvoje Vukčić je jedan od Bošnjaka muslimana, tog perioda, koji je predvodio muslimane i najviše radio na tome da se muslimani Balkana ujedine i tako na lakši način brane svoje vatane i vjeru din Islam od prijetećih evropskih katolika koji ruše jednu po jednu evropsku monoteističku državu i u Evropi uspostavljaju katoličko vladanje. I, sve na sili i genocidu, jer danas niti u jednoj evropskoj državi nema njenog starog autohtonog naroda koji je svoj život organizovao na monoteizmu-Islamu, a živjeli su i upravljali svakom državom. Oni su diljem islamskog svijeta inkorporirani među muslimane, a oni što su ostali na svojim baštinama su pokršteni.
Muslimane su zbog njihovog vjerovanja mrzili i progonili isključivo katolici i zato ovakav vokabular. Lovrenović prenosi kršćanski vokabular i najgoru propagandu uperenu protivu naših predaka.
Isto tako, svi oni koji predaju našoj djeci kao što je to činio i D. Lovrenović mora da zna, da su svi ti gore nabrojani šizmatici patareni i drugi bili samo jedno: Pripadnici učenja o jednom Bogu-stvoritelju svega-bili su monoteisti i nikakvi šizmatici i da su vladali svojom Bosnom. A da su, isti, morali se udružiti sa ostalim muslimanima Evrope te zajedno braniti svoju čast, svoju vjeru din-islam, svoju domovinu, svoj vatan-Bosnu, jer su napadani od strane katolika. Evropskim, ali i domaćim katolicima su smetali u ostvarivanju cilja; Evropa je kršćanska i zato sve te povijesne konstrukcije i potcjenjivačko mrziteljski vokabular u svoj toj literaturi uperenoj na negiranju evropskih muslimana.
Isto tako, svi oni koji izučavaju srednjovjekovnu povijest balkanskih naroda treba da znaju da su Bošnjaci evropski autohtoni muslimanski narod, a bilo ih više, koji su u srednjim stoljećima, uspjeli udruženi sa ostalim muslimanima Balkana, odbraniti se od nakana kršćana-katolika da ih pobiju, protjeraju i prevjere kao što se desilo sa muslimanima u Hrvatskoj, Mađarskoj, Austriji, Italiji, Francuskoj, Njemačkoj, Češkoj, Poljskoj i drugim zemljama Evrope, tako da samo zbog Bošnjaka, ali i Albanaca Evropa nije u potpunosti bila, a niti postala kršćanski kontinent.
I dalje, Bosna nikada nije bila politički pod katolicima-papom. Oni su, to, samo imali želju, pa stoga u Bosni nikada nije vladala ta njegova ''sveta kruna'' koju izmišljaju i katolici i ovi pravoslavci, ali jest Bosna bila u sastavu Rimskog carstva koje je na monoteizmu ustanovio Aleksandar Veliki.
Za naše komšije, ali i za Bošnjake koji se bave izučavanjem povijesti preporuka je da se posvete izučavanju življene povijesti svojih naroda kako bi uspostavili istinski povijesni nauk i da se okane nacional-šovinističkih teorija o Bosni kao kršćanskoj zemlji i odbace sve te falsifikate od povelja, novaca i slično. Vjerska simbolika većinskih Bošnjaka iz tih perioda, a što se uočava i na sakralnim objektima-stećci, nije bila idolatrijski zastupljena. Nema tu nikakvih svetaca-zaštitnika gradova, niti svetih Gregorija na njihovim novčanicama. Ljiljana ima, jer je to simbolika od Aleksandra Velikog, i to je simbol monoteizma.
Bosnu je utemeljio naš predak koji je imao vjerovanje u jednog Boga, stvoritelja svega koji nije rođen i koji ne rađa i nije ispoljavao Sveto-trojstvo. Uvijek je u Bosni bio većinski i jedino ju je On gradio i branio.
Da je u Bosnu kročila katolička vojnička noga, u srednjim stoljećima, ne bi nas ni bilo u našoj Bosni, a ako bi ostali onda bi bilo kao u Hrvatskoj, bili bi prevjereni, a svi naši gradovi, pa i Sarajevo, imalo sveca zaštitnika i bez džamija. Htjeli su to uraditi nakon 1683. i uspjeli su jedan dio Krajine podvrći pod svoju kontrolu, kada su u Jajcu i Bihaću džamije pretvorili u crkve, ali su Bošnjaci u avgustu 1737. godine, kada su katolici Evrope krenuli u osvajanje Bosne, uzvratili i najsvjetlijom bitkom Bošnjaka, kod Banjaluke, porazili neprijatelja i vratili ranije osvojene Bosanske teritorije onome čije su i bile.
Da je, sve ovo kazano, u predhodne dvije tri rečenice tačno, uvjerava nas situacija iz proteklog rata. U tom ratu Bosna je, kao i u ranija vremena, napadnuta i s vana , ali i iznutra. Ni sada, kao ni prije, oba njena-ona dva druga nebošnjačka naroda, nisu pružali otpora agresorima i oba su nastojala povijesne Bosanske teritorije priključiti komšijskim zemljama, a mi-Bošnjaci smo je kao i onomad, protiv evropskih katolika, branili. Faktički Bosna je ostala cjelovita, ali je nacionalno i religijski separatisana i sada u onom drugom dijelu krste i svete sve odreda, ali i u nekim dijelovima ove tzv. Federacije.
Zašto je to tako, pokušao sam da dam odgovor i s povijesnog aspekta te da je to kontinutet, jer svojim odnosom-ponašanjem prema Bosni, koliko jednih tako i drugih, pokazuju šta im Bosna predstavlja, a kada bi ostvarili zacrtane svoje ciljeve-cijepanje Bosne i priključenje matičnim zemljama, možda više nebi ni pisali ove lažne bosanske historije.
Sve to što pišem, uopšteno, o Bosni, o njenom Bosanskom narodu utemeljeno je na stvarnom razvoju naše ali i šire-evropske povijesti i to temelji historiju kao znanost, a ne sve njihove izmišljotine o Bosni kao kršćanskoj zemlji te Turskom osvajanju, islamizaciji i slično.
Moram konstatovati da su u Bosni sa Bošnjacima-muslimanima živjeli u toleranciji i oni drugi; Bošnjaci-katolici (sada Hrvati), Bošnjaci-pravoslavci (sada Srbi), bosanski Židovi, bosanski Romi kao i neki drugi i niko ih nije progonio i tjerao i ako prve tri grupe nisu muslimani, jer to muslimanima, tamo gdje su bili u većini i imali islamsku vlast, ne dozvoljava njihova vjera. Muslimanima vjera nalaže: I progonite ih odakle su oni vas prognali, ali nikako odande gdje prihvataju vašu vlast. Ovaj stav je imperativ islamskog vladanja, kada su u pitanju sukobi sa neprijateljem. A islamski stav; Zabranjuje vam se da izazivate bezrazložno sukobe, je imperativ muslimanskog odnosa prema drugima koji su se organizovali na nekom drugom neislamskom principu. Dakle, nije se moglo dešavati da muslimani osvajaju tuđe teritorije. Uz napomenu da su ovo muslimanske zakonske odredbe iz perioda kada su države svoju egzistenciju zasnivale na vjeri.
Kšćanskokatolička vjerska vlast u Evropi odvijala se u pojedinim evropskim zemljama od XIII. stoljeća i sve do 1789. kada je Francuska prestala biti vjerska i postala nacionalna država, a onda i sve ostale evropske kršćanske države prestaju biti vjerske i postaju nacionalne. Bosna svoju teokratsku islamsu vlast prekida 1878. godine, kada je okupira Austrougarska, od kada i nastaju sve te konstrukcije o Bosni i njenoj povijesti, jer ukidanjem Hilafeta, a na osnovu, koje kakve, povijesti ona bi s tog aspekta trebala biti jal Hrvatska a katolička, jal Srpska a pravoslavna.
Vrlo zanimljivo: Zahvaljujući Bošnjacima i njihovoj povijesti može se rekonstruisati povijest svih zemalja Evrope, ali izbjegavajući uklapanje u kršćansku formiranu matricu u koju su uletjeli i ovi naši tzv. historičari. To tzv. je iz razloga što naši ''učeni'' povjesničari ne interpretiraju življenu Bošnjačku povijest nego reprodukuju povijesne konstrukcije o Bošnjacima.
Zaključujemo:
Bošnjački narod treba da se diči svojom prošlošću i ide uzdignute glave-čela, kada je u pitanju njegova prošlost, te i dalje da praktikuju svoje monoteističko vjerovanje i na tome zasnovanu svoju duhovnost koju su kroz 2.300 godina njegovali da bi od prvog dana bili ono što su i sada. jer se kroz srednja stoljeća uspio odbraniti od katolika a pogotovo od humanističkog pape, kako Lovrenović naziva najkrvoločnijeg kršćanskog vođu, papu Pija II-humani papa, a on 1459. godine najavio i bio najveći zagovornik progona bosanskih i hrvatskih patarena-heretika, a u stvari muslimana, iz njihovih vatana. Hrvatska je u tom peiodu bila sa islamskom vlašću. U Hrvatskoj su to i uspjeli od 1683-1699. ali u Bosni nikada na taj način.