Kolumne
STAV ISLAMA O MEĐURELIGIJSKIM ODNOSIMA
|
|
Autor: Mr. Aiša Purak
Objavljeno: 15. February 2018. 17:02:38
|
 MR. AIŠA PURAK: Odmah na početku ovog rada mora se istaknuti da ne postoji jasan i jedinstven stav o navedenim pitanjima od strane naših vjerskih predstavnika, kako Bošnjaka, tako ni svjetskih vjerskih autoriteta. Na ovu temu naši bošnjački vjerski lider, ali i popularne daije, kao i svjetski vjerski autoriteti, putem interneta ili drugih medijskih sredstava daju različite odgovore, što izaziva još veću konfuziju i kontraverzu među takozvanim „običnim svijetom”. Zato cilj ovog rada i jeste da se pokušaju razjasniti i pojasniti nejasnoće i zbunjenost oko spomenutih pitanja, što bi čitaoca trebalo upoznati o islamskom razumijevanju odnosa i obaveza muslimana prema nemuslimana kroz prizmu primarnih šerijatskih izvora: Kur'ana i Hadisa. |
Genocid u Myanmaru nad Rohingya muslimanima posljednji je u nizu genocida koji se vrše nad muslimanima, pred očima svijeta koji ravnodušno posmatra brutalno ubijanje nevinih ljudi. Zatim, treba podsjetiti i na dugogodišnje i još uvijek aktualno stradanje palestinskog naroda koje je često uzrok mnogih protesta širom arapskog svijeta, ali bez nekih vidljivih rezultata. Afganistan, Irak, Sirija i Jemen smo su neka od mjesta gdje muslimani svakodnevno gube svoje živote, porodice, imanja, i to nerijetko od strane onih koji se i sami nazivaju muslimanima. Radikalni ekstremisti s drugačijim političkim i vjerskim stavovima nerijetko napuštaju svoje domove i odlaze na strana ratišta, često rizikujući svoje vlastite živote i tražeći utočište, spas i pomoć obično od nemuslimana. Dosta muhadžira, što vidimo na primjeru muslimana iz bivše Jugoslavije, dočekano je u većini zapadnih zemalja raširenih ruku i dobilo pomoć i utočište u nemuslimanskim zemljama. Omogućeno im je da se integriraju te organizuju svoj život u novoj sredini. S druge strane, muslimani iz Sirije ili Iraka nisu uvijek dobrodošli u iste zemlje koje su raširenih ruku dočekale muslimane iz Bosne i Hercegovine. Među tim zemljama svakako je i Amerika koja je velikodušno prihvatila muslimane iz Bosne i Hercegovine, ali je odbila da prihvati muslimane Sirije. I na onaj mali broj bliskoistočnih izbjeglica koje su prihvaćene u Americi posmatraju se kroz prizmu islamofobije. Pa u čemu je razlika između muslimana Bosne i Hercegovine i muslimana Sirije? Možda u boji kože? I to i jeste slučaj, zvanične vlasti to neće nikada priznati.
Međuvjerski odnosi širom svijeta veoma su komplicirani i zategnuti. Stoga je ova tema podjednako otvarana kako među muslimanima s prostora bivše Jugoslavije, drugih širom svijeta, tako i među nemuslimanima koji sve više pokazuju otvorenu netrepeljivost i netoleranciju prema muslimanima. Imajući u vidu cjelokupnu globalnu sliku svijeta i naroda koji žive na njemu, sa svim svojim raznovrsnostima i unikatnostima, neminovno je detaljno analizirati pitanje odnosa muslimana i nemuslimanima. Dok jedni na Zapadu zagovaraju građenje mostova komunikacije, dijaloga, razumjevanja među pripadnicima drugih vjera i podstiču na međureligiske dijaloge, drugi promoviraju prekidanje svih komunikacija i dijaloga s „teroristima” i njihovim simpatizerima, počesto podrazumjevajući sve muslimane pod tim imenom. Međutim, kako globalizacija uzima sve više maha i sve više dolazi do interkonekcije naroda, vjera i kultura, neminovno se postavlja pitanje međuvjerskih odnosa. Ova tema je posebno aktuelna u periodu vjerskih praznika. Dolazi do opšte zbunjenosti među muslimanima, posebno kad se radi o dva neislamska praznika kojeg obilježavaju gotovo sve Zapadne zemlje i u kojima živi veliki broj muslimana iz svih krajeva svijeta. Radi se o Božiću i Novoj godini. Kako se ponašati prema dobrim ljudima, kršćanima koji su otvorili vrata i pružili utočište hiljadama muslimana iz Bosne i Hercegovine kad su bili protjerani iz svojih domova upravo od strane kršćana? Da li i kako čestitati Božić pripadnicima kršćanske vjeroispovjesti? Kako se ponašati za Novu godinu, da li je to kršćanski vjerski praznik ili međunarodni praznik bez vjerskih primjesa? Zašto sve veći broj muslimana, posebno na Zapadu, kiti božićnu jelku u svojim domovima? Kakav je stav islama po ovom i sličnim pitanjima? Ovo su samo neka od pitanja kojima se ozbiljno bave svi vjernici koji žive na Zapadu, a koji nastoje primjenjivati propise islama u najvećoj mogućoj mjeri.
Odmah na početku ovog rada mora se istaknuti da ne postoji jasan i jedinstven stav o navedenim pitanjima od strane naših vjerskih predstavnika, kako Bošnjaka, tako ni svjetskih vjerskih autoriteta. Na ovu temu naši bošnjački vjerski lider, ali i popularne daije, kao i svjetski vjerski autoriteti, putem interneta ili drugih medijskih sredstava daju različite odgovore, što izaziva još veću konfuziju i kontraverzu među takozvanim „običnim svijetom”. Zato cilj ovog rada i jeste da se pokušaju razjasniti i pojasniti nejasnoće i zbunjenost oko spomenutih pitanja, što bi čitaoca trebalo upoznati o islamskom razumijevanju odnosa i obaveza muslimana prema nemuslimana kroz prizmu primarnih šerijatskih izvora: Kur'ana i Hadisa. Ujedno, jedan od ciljeva rada jeste da ukaže na važnost očuvanja svog imana, vjere, svoje kulture i vjerskog identiteta, te da ukaže na jednu ustaljenu praksu muslimana naših područja koja se ogleda u imitiranju i kopiranju običaja drugih vjerskih zajednica i kultura. Napokon, cilj rada jeste da upozna javnost s kratkom historijom porijekla i svrhom slavljenja Božića i Nove Godine, te nekoliko različitih stavova o ovim pitanjima uključujući i zvaničan stav naše Islamske zajednice o čestitanju Božića kao i slavljenju Nove godine od strane muslimana.
Nedavno sam prisustovala seminaru u organizaciji Al-Magrib Instituta na temu „The Shepherd's Path” (Pastirov put) gdje je predavač, Šejh Abdulbary Yahya, u detalje obradio ovu uveliko spornu temu. U svom izlaganju Šejh Yahya pretežno se pozivao na kur'anske ajete kao i bogat izbor relevantnih primjera iz života Muhameda, a.s., na ovu temu. On je povukao paralelu na temu suživota između muslimana i nemuslimana današnjice i vremena Muhameda, a.s. Seminar je trajao dva vikenda tako da je tema odnosa muslimana prema nemuslimanima bila u detalje razmatrana i analizirana. Govoreći o suživotu muslimana i nemuslimana, Šejh Abdulbary Yahya je između ostalog podsjetio prisutne na sljedeće činjenice.
Uzvišeni Allah dž.š u Kur'anu jasno kaže: „O ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali. Najugledniji kod Allaha je onaj koji ga se najviše boji, Allah, uistinu, sve zna i nije Mu skriveno ništa.” (El-Hudžurat, 13.) Kur'an eksplicitno kaže da je različitost ljudskih ubjeđenja rezultat Božije volje i htijenja (El-Hadždž, 68.-69). Različitost izgleda, vjere i opredjeljenja jeste često uzrok svađa i ratova, ali On je htio da tih razlika bude i zato smo mi (ljudi) stvoreni. Da je Allah, dž.š, htio da budemo svi muslimani ili da svi vjerujemo, On bi nas takvima i stvorio, kako potvrđuje Kur'an. Međutim, On nije želio da stvara druge meleke koji su po svojoj prirodi bezgriješni i programirani da slušaju bez diskusije i prigovara, niti je htio stvarati pasivne izvršioce Njegove volje.
Ako je Allahova, dž.š, volja da ljudi budi različiti i ako nam je darovana prilika da se međusobno upoznajemo, zašto bi onda bili griješni ako to radimo? Uzvišeni Allah dž.š u Kur'anu kaže: „Da je Bog htio sljedbenicima jedne vjere bi vas učinio. Ali on hoće da vas iskuša u onome što vam je dao. Zato se natječite u dobru. Bogu ćete se svi vratiti pa će vas On o onome u čemu ste se razilazili obavijestiti.” (Prijevod sure El-Ma'ide, 5:48) U drugom ajetu Uzvišeni Allah, dž.š., kaže: „A da je tvoj Gospodar htio uistinu bi svi koji su na Zemlji vijernici bili. Pa zar da ti ljude prisiljavaš da vijernici budu!?” (Junus, 99.) Sam Kur'an je jasan u stavu prema borbenim i zlonamjernim nemuslimanima, ali kaže da sama razlika u vjeri nije razlog da muslimani ne budu pravedni i dobri prema drugima: „Bog vam ne zabranjuje da dobro činite i pravedni budete prema onima koji se protiv vas nisu borili i koji vas iz kuća vaših nisu protjerali...” (El-Mumtehane, 68.)
Poslanik Muhammed, a.s., još prije nego je primio prvu objavu učestovao je u Viteškom savezu (Hilful-fudul) čiji je cilj bila zaštita obespravljenih, da bi godinama nakon toga svojim drugovima s ponosom govorio o tom svom iskustvu i spremnosti da se ponovo odazove na sličnu inicijativu. Dobro je poznato da je amidža Muhammeda, a.s, Ebu Talib, umro kao idolopoklonik, iako je oko deset godina bespoštedno štitio i branio Poslanika, a.s., da bi tu svoju nesebičnu podršku platio i vlastitim životom. Naime, Ebu Talib je umro u progonstvu koje su idolopoklonici Mekke izvršili nad muslimanima i njihovim simpatizerima među nevjernicima. Muhamed, a.s., neizmjerno je volio svog amidžu zbog njegovog plemenitog odnosa prema njemu još od njegovog ranog djetinjstva, te je do posljednjeg daha pokušavao ubijediti svog amidžu da primi islam, ali nije uspio. Muhamedu, a.s., bilo je veoma teško što je Ebu Talib umro, a posebno što je umro kao nevjernik. Kolika je bila njegova ljubav prema amidži, svjedoči i činjenica da je godinu u kojoj su umrli Ebu Talib i hazreti Hatidža, njegova vjerna supruga, prozvao Godinom tuge (Senetul-huzn). Iako je Ebu Talib bio idolopoklonik, to nije bilo razlogom nesporazuma između njega i Poslanika. Sličnih primjera razumijevanja i tolerancije možemo pronaći i među idolopoklonicima. Kada je Poslanik, a.s., bio dočekan i protjeran kamenicama iz Taifa, dvojica idolopoklonika toga grada, ‘Utbe ibn Rebi‘a i Šejbe ibn Rebi‘a, bili su dovoljno humani da mu pošalju svoga slugu ‘Addasa sa grozdovima grožđa dok se odmarao izvan Taifa, sklonivši se od kamenica.
Idolopoklonici Mekke su, prethodno iscrpivši sva sredstva privole i prisile, odlučili bojkotovati muslimane i njihove pomagače među nemuslimanima, kako bi ih prisilili da odustanu od svoje vjere. S muslimanima je duži period bilo zabranjeno trgovati, ženiti se i udavati, te održavati bilo kakve kontakte. Svima je bilo naređeno da bojkotuju muslimane i njihove simpatizere. Da sve bude ozbiljnije i poprimi sakralnu notu, mekanske vođe su ovaj međusobni sporazum stavile u pisanu formu i istaknule u unutrašnjosti Kabe, njihovog glavnog svetišta. Kao rezultat te objave muslimani su bili protjerani u gola brda iznad Mekke gdje su prošli kroz teške patnje. Mnogi, posebno djeca i slabi i iznemogli, nisu izdržali, među njima i Poslanikova voljena supruga Hatidža i amdiža Ebu Talib. Glad je harala među muslimanima i njihovim simpatizerima. Plač djece i vapaj starijih dopirao je i do Mekke i njenih stanovnika. Grupa dobrih Mekkelija to više nije mogla podnositi. Historija je zabilježila imena četvorice: Hišam ibn 'Amr ibn Rebi'a, Zuhejr ibn Ebi Umejje, El-Mut'im ibn 'Adijj i Ebul- Bahteri ibn Hišam koji pokreću kampanju za okončanje, kako su ga nazivali, sramotnog bojkota. Njihova nastojanja proizvela su radikalan zaokret u javnom mnijenju Mekke i bojkot je konačno bio dokinut. Ipak su nemuslimani Meke pritekli u pomoć maloj i nejakoj grupi muslimana te su mnogima tim činom spasili živote.
Jedan od te trojice, El-Mut'im ibn 'Adijj, junak je još jedne svijetle epizode iz rane povijesti muslimansko-nemuslimanskog dijaloga i pomaganja. Naime, kada je Poslanik pokušao ući u svoj grad nakon neuspjele misije u Taifu, imao je što vidjeti: vođe njegova grada odlučile su da mu ne garantuju sigurnost, tj. da ga ne žele vidjeti u gradu. Po starom arapskom običaju, „garantno pismo” u ovakvim slučajevima mogao je osigurati bilo koji građanin Mekke. S obzirom na to da muslimani nisu smatrani građanima, niko od njih nije ni mogao Poslaniku pružiti utočište. Tada se ponovo pojavio El-Mut'im i na svoj rizik uzeo Muhammeda pod zaštitu. Poslanik Muhammed, a.s., nikad mu nije zaboravio taj gest dobročinstva. Nekoliko godina kasnije, nakon neočekivane velike pobjede na Bedru, u kojoj je zarobio sedamdeset Mekkelija, razmišljajući šta da radi s njima: da ih ubije, kako je predlagao Omer, ili pusti uz ili bez otkupnine, kako je predlagao Ebu Bekr, u jednom momentu izjavljuje: „Da je El-Mut'im ibn 'Adijj živ i da se za njih založio sve bih mu ih poklonio!” A kada su poraženi idolopoklonici na Bedru, Poslanik, a.s., naredio je da se ne ubija Ebu-l-Bahteri ibn Hišam jer je štitio Poslanika dok je bio u Mekki i zato što je bio među onima koji su animirali Mekkelije za obustavu bojkota muslimana.
Veoma bitan primjer saradnje između mislimana i nemuslimana imamo i tokom slučaja prve Hidžre, odlaska muslimana u Abesiniju i traženja pomoći i zaštite od kralja Abesinije Nedžašija na inicijativu samog Božijeg Poslanika. Prva Hidžra muslimana, na inicijativu samog Poslanika Muhammeda, a.s., dogodila se 615. godine, kada je 12 muškaraca i 4 žene iselilo pod vođstvom h. Osmana, r.a., iz Mekke ka Abesiniji, današnjoj Etiopiji. Odmah nakon godinu dana uslijedila je još jedna seoba pod vođstvom Džafera ibn Ebi Taliba 616. godine, sastavljena od 80 osoba. Ponovno su muslimanima pomogli nemuslimani, kršćani iz Abesinije, čija je zvanična vjera kršćanstvo a čiji vladar je bio poznat po svojoj pravednosti. Šaljući muslimane u Abesiniju, Poslanik im je rekao: „Pođite u Abesiniju ako možete i ako želite. Tamo vlada kralj na čijem području nema tlačenja, to je zemlja istine. Ostanite tamo sve dok Bog ovdje ne učini život podnošljivim i dok ne stigne Božija pomoć.”
Esma, kći Ebu Bekra, r.a., došla je kod Allahovog Poslanika, s.a.v.s., te ga upitala: „O Allahov Poslaniče, došla mi je majka koja je mnogoboškinja i ona želi da bude prisna sa mnom i da joj budem naklonjena. Hoću li biti ljubazna prema njoj”? Pa je Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Budi ljubazna prema svojoj majci”. Poslanik joj je naredio da bude ljubazna prema svojoj majci koja je mnogoboškinja, a stav islama prema sljedbenicima Knjige je blaži u odnosu na onaj prema idolopoklonicima.
Iz gore navedenih kur'anskih ajeta te prakse Muhameda, a.s., možemo zaključiti da islam podstiče svoje sljedbenike na pravdu i dobročinstvo prema nemuslimanima. Islam ih psihički priprema da prihvate dobročinstvo od drugih i da ga velikodušno uzvrate kada budu u prilici. Ako usporedimo iskustvo naše savremenosti s periodom nastanka islamske države u Medini, onda ćemo uvidjeti koliko su oni koji se nazivaju muslimanima odstupili od temeljnih načela na kojima je insistirao Poslanik. Dovoljno je posjetiti neke od web-portala i vidjeti zastrašujuću ratobornu antinevjerničku retoriku pojedinih naših daija, koja redovno dovodi u pitanje dobre namjere nemuslimana koji pružaju pomoć muslimanima. Činjenje dobrih djela nije karakteristika koju posjeduju samo muslimanim niti je činjenje zla i nepravde svojstveno samo nemuslimanima. Takvo razumijevanje od strane pojedinih muslimana samo doprinosi islamofobiji. Možemo reći da je čak na neki način i legitimira, jer daj opravdanje ekstremnim desničarskim krugovima na Zapadu za islamofobnu retoriku.
Dok jedna grupa islamskih učenjaka tvrdi da je imperativno zabranjeno bilo kakvo čestitanje vjerskih praznika pripadnicima drugih vjeroispovijesti, idući čak dotle da ističu kako se čestitanjem pojedinih neislamskih praznika krše osnovni islamski principi (akida), drugi pak tvrde da generalno čestitanje praznika ne samo da se ne kosi sa islamskim principima nego učvršćuje međuvjerske odnose, što je itekako važno za opstanak i prosperitet, te međureligijski odnos muslimana sa nemuslimanima na Zapadu. Na ovaj argument grupa daija odgovara da nam ne treba nikakvo dodvoravanje i održavanje dijaloga sa pripadnicima drugih vjera, a posebno onih koji nas ubijaju ili su njihovi saveznici i simpatizeri, te koji svojim finansijama podržavaju ubijanje i progon muslimana. Onaj ko to čini, a posebno ako to rade predstavnici vjerskih i državnih institucija, od takvih daija bivu okarakterizirani kao „jedni od njih.” Slična razmišljanja se mogu čuti i kod radikalnih pripadnika drugih vjera na području Bosne i Hercegovine te Amerike, što uveliko otežava normalan suživot muslimana i nemuslimana. Međuvjerske tenzije postaju žestoke i žustre a posljedice katastrofalne a nerijetko i fatalne, najčešće po muslimane.
Prema tome, postavlja se pitanje kako se ponašati prema komšijama, prijateljima, radnim kolegama, djeci u školama – posebno na Zapadu – kad nastupe vjerski praznici nemuslimana, prvenstveno Božići i Nova godina. Odgvor na ovo pitanje zahtijeva prisjećanje na razloge slavljenja Nove godine i Božića.
Božić je kršćanski vjerski praznik kojim se proslavlja rođenje Isaa, neka je na njega mir, ili Isusa, kako ga nazivaju pripadnici kršćanske vjeroispovijesti. Ovdje je imperativno razumijeti da postoji razlika između kršćanskog i islamskog učenja o Isau, a.s. Ako na trenutak zanemarimo poštovanje i ljubav koju prema ovom svijetlom hijeropovijesnom liku gaje podjsednako kršćani i muslimani, ipak postoje razlike u njihovom vjerovanju i shvatanju ličnosti Isaa. Ta je razlika ujedno i jedna od najvećih teoloških razlika između islama i krščanstva. Razlika u shvatanju i razumijevanju Isaa, alejhi selam, drži sljedbenike ovih dvaju religija razdvojenim. Muslimani gledaju na Isaa kao na jednog od odabranih i istaknutih Božijih poslanika, poštujući ga i voleći kao i ostale Božije poslanike. S druge strane, kršćani smatraju Isaa, alejhi selam, Bogom, ili Božijim sinom. Ovo shatanje i učenje je neprihvatljivo u islamu i kao takvo je strogo zabranjeno. Kur'an nas podučava da Isaa, alejhi selam, nije nikad tvrdio niti sebi pripisivao bilo kakve Božije atribute. Kur'an nas, također, uči da je Isa, alejhi selam, sin Merjemin, bio pretposljednji Božiji poslanik. Tako se u Kur'anu kaže: „To je Isa, sin Merjemin – to je prava istina o njemu – onaj u koga oni sumnjaju. Nezamislivo je da Allah ima dijete, hvaljen neka je On! Kad nešto odluči, On za to rekne samo: 'Budi!' – i ono bude. (Merjem, 34. i 35.) Na drugom mjestu se kaže: „Allah je doista i moj i vaš Gospodar, pa se Njemu klanjajte; to je Pravi put!” (Alu ‘Imran, 51.)
Za muslimane je Isa, alejhi selam, samo jedan u nizu od Allahovih poslanika, čovjek od krvi i mesa, od Boga poslan, kao i svi ostali Božiji poslanici, kako bi pozvao ljude monoteizmu, vjerovanju u Jednoga Boga, o čemu nam decidno govori i kur’anski ajet: „O sljedbenici Knjige, ne zastranjujte u svome vjerovanju i o Allahu govorite samo istinu! Mesih, Isa, sin Merjemin, samo je Allahov poslanik, i Riječ Njegova koju je Merjemi dostavio, i Duh od Njega; zato vjerujte u Allaha i Njegove poslanike i ne govorite: ‘Trojica su!’ Prestanite, bolje vam je! Allah je samo jedan Bog – hvaljen neka je On! – zar On da ima dijete?! Njegovo je ono što je na nebesima i ono što je na Zemlji, i Allah je dovoljan kao svjedok.” (En-Nisa, 171.) Očito se ovaj ajet odnosi na kršćane, jer oni vjeruju da je Isus sin Božji, jedan od triju božanskih subjekata koji čine Sveto Trojstvo. Dok je kršćanska akida zasnovana na Svetom Trojstvu, dotle je islam zasnovan na čistom monoteizmu – vjerovanje u jednog jedinog Boga, što se jasno vidi iz narednih kur'anskih ajeta: „O sljedbenici Knjige, ne zastranjujte u svome vjerovanju i o Allahu govorite samo istinu! Mesih, Isa, sin Merjemin, samo je Allahov poslanik, i Riječ Njegova koju je Merjemi dostavio, i Duh od Njega; zato vjerujte u Allaha i Njegove poslanike i ne govorite: „Trojica su!” Prestanite, bolje vam je! Allah je samo jedan Bog, - hvaljen neka je On! - zar On da ima dijete?! Njegovo je ono što je na nebesima i ono što je na Zemlji, i Allah je dovoljan kao zaštitnik. Mesihu neće biti zazorno da prizna da je Allahov rob, pa ni melekima, Njemu najbližim. A one kojima bude zazorno da se Njemu klanjaju, i koji se budu oholili, Allah će ih sve pred Sebe sakupiti.” (En-Nisa, 171. i 172).
Upravo ova fundamentalna razlika u samom shvatanju i razumijevanju temeljnih teoloških pojmova između muslimana i kršćana jedna je od glavnih razloga zbog kojeg mnoge daije strogo zabranju muslimanima čestitanja Božića pripadnicima kršćanske vjeroispovijesti, smatrajući taj čin vidom prihvatanja kršćanskog učenja.
Nepoznat je tačan datum rođenja Isaa, alejhi selam. Većina modernih historičara smatra da bi godina njegovog rođenja mogla biti u periodu između 7. i 2. godine prije nove ere. Do polovine 4. vijeka, zapadne kršćanske crkve prihvatile su da se Božić obilježava 25. decembra, a to je kasnije usvojeno i kod istočnih kršćanskih crkava. Po mišljenju historičara, ovaj datum je najvjerovatnije izabran jer se poklapa s nekim od drevnih paganskih festivala. Važno je napomenuti da, iako se Božić slavi na dva različita datuma, ipak Božić u cijelom kršćanskom svijetu pada na isti dan – 25. decembar. Korišćenje različitih kalendara jeste razlog zbog koga se on ne slavi na isti datum. Srpska pravoslavna crkva, zajedno sa još nekim kršćanskim zajednicama, još uvek koristi julijanski „stari” kalendar, a po njemu je 25. decembar zapravo 7. januar. Godine 1582. nastala je razlika između gregorijanskog i julijanskog kalendara kada je, u vrijeme pape Grgura XIII, izvršena kalendarska reforma. Kao rezultat kalendarske reforme, većina praznika koje obilježavaju obje crkve danas se razlikuju u razmaku od 13 dana. Zemlje poput Italije, Poljske, Portugala i Španije odmah su prihvatile gregorijanski „novi” kalendar, a ubrzo za njima i ostale katoličke zemlje. Protestantske zemlje prešle su na gregorijanski kalendar mnogo kasnije, a neke pravoslavne zajednice su to učinile tek u 20. vijeku. Julijanski kalendar mnogo je stariji a uveo ga je Julije Cezar 46. godine prije nove ere. Iako se on danas smatra nepreciznim, zbog čega je i odbačen, njega i dalje koriste neke nacionalne pravoslavne crkve među kojima su srpska, crnogorska i makedonska, kao i ruska, gruzijska pravoslavna crkva, Jerusalimska patrijaršija, Kopti i neki manastiri na Svetoj gori u Grčkoj.
Nakon gore izloženih objašnjena postavlja se pitanje da li je muslimanima dozvoljeno čestitanje Božića nemuslimanima? Postoje dva oprečna mišljenja. Kao što je prethodno u tekstu navedeno, prvo mišljenje u potpunosti zabranjuje bilo kakvo čestitanje vjerskih praznika argumentirajući da taj čin znači priznavanje kršćanske dogme i podržavanje njihove zablude. Ovo mišljenje dijeli poznati i popularni svjetski daija iz Indije Zakir Naik kao i dosta daija s naših prostora. Za razliku od potpune zabrane, drugo mišljenje, pak, dozvoljava čestitanje vjerskih praznika, što svakako ne podrazumijeva priznavanje kršćanskog učenja i dogme, niti podrazumijeva podržavanje njihovog uvjerenja. U cilju boljeg razumjevanja i suživota dozvoljeno je, smatraju drugi, čestitati praznike komšijama nemuslimanima njihove vjerske praznike. Ovog je mišljenja i naša zvanična Islamska Zajednica u Bosni i Hercegovini. Vrijedno je napomenuti da postoji još jedno objašnjenje o proslavljanju rođenja Isaa a.s ili Isusa. Naime, jedna grupa učenjaka smatra da nema nikakve prepreke u slavljenju rođenja Isaa a.s., služeći se analogijom o slavljenju rođenja posljednjeg Božijeg Poslanika, poznatom kao mevlud (mevlid) u na našim prostorima. Tradicija mevluda preporučuje proslavljanje rođenja našeg voljenog poslanika Muhameda, a.s., a alimi koji zagovaraju takvu tradiciju nerijetko su na stanovištu da je, shodno toj analogiji, pohvalno obilježiti i rođenje Isaa, a.s., uzimajući kao osnovu za svoje mišljenje ajet: “Ne pravimo nikakvu razliku između svojih Poslanika.” (Al-Bakara, 285.)
Prva fetva uglavnom je zasnovana na mišljenju Ibn Kajjim el-Dževzijje, islamskog učenjaka hanbelijskog mezheba, koji je rođen i živio u Damasku (današnja Sirija) od 1292. do 1350. godine. On je svoj stav iznio u poznatoj knjizi pod nazivom ”Ahkamu ehliz-zimme”. Na osnovu njegovog mišljenja, mnogi i danas smatraju da je haram čestitati nevjernicima vjerske praznike, jer se samim činom čestitanja daje legitimitet simbolima njihovog nevjerstva, bez obzira što sama osoba koja čestita ne nalazi nikakva zadovoljstva u tom nevjerstvu, jer muslimanu je haram i drugima davati priliku da osjećaju zadovoljstvo u nevjerstvu. Grupa okupljena oko ovog mišljenja nerijetko navodi ajete: „Ako vi budete uznevjerovali, – pa, Allah od vas ne zavisi, ali On nije zadovoljan nevjerovanjem za Svoje robove, a zadovoljan je vama ako budete zahvalni…” (Ez-Zumer, 7.), ili „Sada sam vam vjeru vašu usavršio i blagodat svoju prema vama upotpunio i zadovoljan sam da vam islam bude vjera.” (El-Maide, 3.) Ova grupa smatra da je čestitanje nevjerničkih praznika zabranjeno makar se radilo i o kolegama sa posla. Također, ako bi nam oni čestitali svoje praznike, mi im ne trebamo odgovarati, jer to nisu naši praznici i takvim praznicima nije zadovoljan Uzvišeni Allah. Sam Ibn Kajjim navodi: „Čestitanje kjafirima njihove vjerske praznike, poput božića, uskrsa, nove godine i slično, je zabranjeno oko čega nema razilaženja među učenjacima“, piše Ibn Kajjim u svojoj knjizi „Ahkamu ehliz-zimme“.
Na stranicama Rijaset IZ u BiH, prof. dr. Enes Ljevaković, kao fetva-i emin Islamske zajednice u Bosni i Hercegovin je na pitanja čestitanja kršćanskih praznika odgovarao na sljedeći način: ”Nema šerijatske smetnje da im čestitate njihov vjerski praznik, kao znak lijepog međuljudskog ponašanja i odgovor na njihovo čestitanje Bajrama. Uzvišeni kaže: 'A kada budete pozdravljeni, uzvratite na ljepši način, ili istim pozdravom!' (En-Nisa, 86.) To ni u kojem slučaju ne znači podržavanje i slaganje s njihovim vjerovanjem i dogmom u vezi tih praznika.”
Na istom izvoru se dalje kaže „Nije zabranjeno čestitati kršćanima ili drugim kitabijama njihov vjerski blagdan, posjetiti ih, razgovarati i razmijeniti darove, ali je zabranjeno učestvovati u njihovom vjerskom obredu, ne i posmatrati ga. Ako je uobičajeno da oni posjete muslimane za vrijeme njihovog blagdana, a muslimani njih za vrijeme njihovog, to je čin međusobnog uvažavanja i poštovanja, što nije zabranjeno, već naprotiv, poželjan oblik međukomšijske pažnje. Ako se na sijelu slavi spomenuti praznik uz uobičajenu ikonografiju i vjerske relikvije, takvom sijelu ne treba prisustvovati. Isti je slučaj s ulaskom u crkvu. Ako je s namjerom da se vidi i razgleda njena unutrašnjost, nije zabranjeno ući u nju. Ako je s namjerom činjenja djela pobožnosti, odnosno radi učešća u vjerskom obredu, zabranjeno je.” Ljevaković ističe da „...pitanje čestitanja nemuslimanima njihovih vjerskih praznika ne treba dizati na nivo akaidskog pitanja, već ga posmatrati kao praktično-pravno pitanje koje spada u domen sijase šer'ijje ili društvenih odnosa. To što se nekome čestita njegov vjerski praznik ne znači podržavanje bilo čijih doktrina i vjerovanja s kojima se ne slažemo, jer kad bi se stvari tako posmatrale, onda bi se i poseban status koji Kitabije imaju u muslimanskoj državi, ili Poslanikovo a.s. primanje kršćanskih delegacija u džamiji, mogao tako tumačiti. Tom činu (čestitanju) ne treba davati značenje koje mu ne pripada. Radi se o uobičajenim, kurtoaznim čestitkama koje jedni drugima upućuju sljedbenici različitih religija, ni manje ni više od toga. Stavovi koje ste citirali u Vašem pismu izgrađeni su i izrečeni u drugačijim društvenim i historijskim okolnostima, kada je na snazi bio sistem odnosa „darul-islam: darul-harb” i to pitanje su posmatrali sa akaidskog aspekta.”
Jedna od najvećih svejtskih proslava modernog vremena jeste Nova godina koja označava prijelaz s poslednjeg dana godine u gregorijanskom kalendaru, 31. decembra, na 1. januar naredne godine. Mada postoji muslimanska Nova godina, židovska Nova godina, kršćanska Nova godina, pravoslavna Nova godina, kineska Nova godina, proslava Nove godine 31. decembra nametnula se kao internacionalno prihvaćena i jedan od najatraktivnijih godišnjih ceremonija savremenog doba. Za početak mjerenje vremena, narodi i civilizacije uzimali su najbitnije događaje iz svoje povijesti i tako ih obilježavali uz različite ceremonije. Historija bilježi da se u drevnom Babilonu, još prije 4000. godine, slavila i obilježavala Nova godina. Za Babilonce slavljenje Nove godine padalo je u mjesecu martu, na prvi dan proljeća, odnosno u vrijeme ravnodnevica ili proljetne ekvinocije. Proljetna ekvinocija jeste dan u kojem se događa trenutak kada Sunce u prividnom godišnjem gibanju nebom stigne na nebeski ekvator, odnosno u proljetnu ili jesensku tačku i tako dan i noć jednako traju. Gibanje Sunca, odnosno dosezanje tačke nebeskog ekvatora događa se dvaput u godini. Prvi je oko 21. marta, što nazivamo proljetnom ravnodnevicom, a drugo je 23. septembra, što nazivano jesenskom ravnodnevicom.
Babilonci su obilježavali Novu godinu s vjerskim praznikom zvanim Akitu. Naziv Akitu izveden je iz sumerske riječi za žitaricu ječam koja se sjekla u proljeće. U svim ranijim drevnim antičkim narodima, civilizacije širom svijeta razvile su svoje sofisticirane kalendare i obilježavale početak prvog dana Nove godine, referirajući se obično na poljoprivredne ili astronomske događaje. Na primer, u Egiptu je godina počela sa godišnjim poplavama Nila, što se poklopilo sa podizanjem zvijezde Sirius. Prvi dan kineske Nove godine obilježavao se s drugim novim mjesecom nakon zimskog solicticija.
Rani rimski kalendar se sastojao od 10 meseci i 304 dana, a svaka Nova godina obilježavala se proljetnim ekvinocijem, slično kao i u Babilonu, kad nastupi jednakost dana i noći. Ovaj kalendar, ipak, nije bio u sinhronizaciji s kretanjem Sunca, tako da je 46. godine prije nove ere imperator Julius Cezar odlučio da uradi refermu kalendara. Konsultujući se s najistaknutijim astronomima i matematičarima svog vremena, Cezar je pokušao da riješi problem kalendara. Tako je nastao julijanski kalendar, koji je najsličniji modernom gregorijanskom kalendaru, i na čijoj osnovi je i nastao gregorijanski kalendar kojeg uglavnom danas koriste sve zemalje svijeta. U sklopu svoje reforme, Cezar je za prvi dan nove godine uzeo 1. januar, u čast imena rimskog boga Janusa, koji je ujedno bio i simbol početka. Pored toga, rimski bog Janus, prema njihovom ubjeđenju, ima dva lica, tako da je to i simbolički prestavljalo novu godinu, pošto su mu dva lica omogućavala da se osvrne u prošlost ali i da gleda u budućnost. Rimljani su obilježavali Novu godinu prinoseći žrtve bogu Janusu, razmjenjujući poklone jedni s drugima, ukrašavajući svoje kuće lavirskim granama i prisustvujući velikim proslavama. Kasnije u srednjovijekovnoj Evropi, kršćanski lideri su privremeno zamijenili 1. januar kao prvi dan Nove godinu s danima koji su imali više religioznog značaja, poput 25. decembra (godišnjice Isusovog rođenja) ili 25. marta (praznik blagoslova). Međutim, 1582. godine papa Grgur XIII ponovno je afirmisao 1. januar kao prvi novogodišnji dan.
Iz godine u godinu, kako se pribiliža vrijeme za obilježavanje Nove godine po gregorijanskom kalendaru, muslimani širom svijeta prolaze kroz već uhodani novogodišnji ritam. Dok jedni entuzijastično tonu u praznični duh Nove godine, ažurirajući svoje Facebook i Twiter profile, ukrašavaju kuće, kupuju haljine, rezervišu sale i dovode popularne estradne zvijezde, drugi skeptično i s prezirom gledaju tu novogodišnju euforiju koja je obuzela muslimane. Pripreme za, kako je već popularno nazivaju, „najluđu noć”, vrše se i po nekoliko mjeseci unaprijed, počev od samog izgleda, prvenstveno žena, djevojaka, zatim momaka i muškaraca, raskošno okićene sale, bogate trpeze sa nepresušenim izvorom raznovrsnih alkoholnih pića, do pažljivog izbora pjevača i pjevačice – sav se novogodišnji ambijent precizno i sa pažnjom blagovremeno priprema. U toj noći sve mora biti glamurozno i na najvišem nivou. Mediji budu preplavljeni fotografijama oskudno odjevenih žena i djevojaka, te pijanih momaka i muževa, a sve češće i djevojaka pa čak i žena. Ovo je jedna generalna slika muslimana, posebno u našoj Bosni i Hercegovini, te među našim bošnjačkim muhadžirima na Zapadu.
S druge strane, muslimani koji na proslavljaju Novu godinu, javno i glasno ispoljavaju svoje nezadovoljstvo zbog proslavljanja novogodišnje noći uz korištenje alkohola, ali i zbog samog čina obilježavanja tuđih običaja i praznika. Bošnjačka ulema, s pravom, na sav glas upozorava i kritikuje slavljenje i proslavljanje Nove godine uz očito kršenje islamskih propisa. U posljednje vrijeme, kao što je slućaj u gradu Kaknju, organiziraju se večeri Kur'ana ili druge vjerske aktivnosti kako bi se ponudila alternativa za ovu noć, ponajviše omladini. Međutim, kako godine prolaze jaz između ove dvije grupe postaje sve veći i ne vidi se praktična solucija koja bi zadovoljila i ujedinila obe strane. Činjenično stanje kod Bošnjaka, bilo na prostorima bivše Jugoslavije ili dijaspore, jeste da je veliki broj Bošnjaka uključen u slavljenje ili obilježavanje božićne atmosfere, bilo da se radi o okićenoj jelci u kućama muslimana za vrijeme Božića, ili kupovanja paketića za djecu i plaćanju Djeda Mraza da ih podijeli, slavljenja Nove kršćanske godine... Isti ti ljudi ne pokazuju nikakvo interesovanje za obilježavanje islamske Nove godine.
Gregorijanski ili kršćanski kalendar trenutno se koristi u gotovo svim državama svijeta, izuzev Saudijske Arabije koja zvanično koristi hidžretski kalendar. Za početak Nove godine po gregorijanskom kalendaru kršćanski su vladari i monasi u srednjem vijeku uzeli rođendan Isaa, a.s., 25. decembar, a ta tradicija počinje šest stoljeća nakon njegova rođenja. U razdoblju obnovljenoga Zapadnoga Rimskog Carstva, gotovo u cijeloj Europi se početak nove godine obilježava na Božić, kršćanski praznik kojim se slavi rođenje Isusa Krista (Isaa, a.s.). A sama riječ Božić zapravo je umanjenica, deminutiv od riječi Bog, te označava da se na taj dan rodio bog - Isus. Papa Gregory XIII uspostavio je 1582. godine 1. januara kao prvi novogodišnji dan, a Crkva je tek 1691. prihvatila 1. januar kao prvi dan Nove godine.
Uočava se drastična razlika u odnosu muslimana prema proslavljanju kršćanske (gregorijanske) Nove godine i obilježavanja hidžretske ili islamske Nove godine. Količina novaca i vremena koje se utroši u pripremi i proslavljanju Nove gregorijanske godine jeste ogromna. S druge strane, obilježvanje hidžretske Nove godine je skromno, gotovo stidno. Doduše, hidžretska Nova godina obalježava se u džamijama u Bosni i Hercegovini i uglavnom u bošnjačkim džamijama u dijaspori. Još uvijek se islamska nova godina obilježava skromno, uz prigodno predavanje iz života Božijeg Poslanika, što nikako ne privlači novu mladu generaciju muslimana. Posebno ih ne privlači na način da Novu hidžretsku godinu dožive kao supstitut za kršćansku Novu godinu. Hidžretsku Novu godinu i ne treba obilježavati raskošno, ali je ipak potrebna jedna detaljna reforma njenog obilježavanja, kako bi se privukao što veći broj mladih.
Muslimani su za početak islamskog kalendara uzeli Hidžru, preseljenje Muhameda, a.s., i muslimana iz Mekke u Medinu. Ovaj historijski događaj odvio se 622. godine, kada je Muhammed, a.s., da bi spasio svoj život i život muslimana Mekki, a uslijed progona i pritisaka koje su nad njima vršili mekanski idolopoklonici, odlučio da se preseli u Medinu. Drugi halifa Omer, r.a, koji je vladao od 634. do 644. godine, odredio je da prvi dan mjeseca muharrema bude dan početka naredne godine, tj. 16 juli 622. godine. Danas je 1439. hidžretska godina.
Za razliku od gregorijanskog kalendara koji je baziran na orbitiranju Zemlje oko Sunca, a potrebna je godina dana da Zemlja kompletira jednu orbitu oko Sunca, hidžretski kalenda baziran je na lunarnom principu. Lunarni (mjesečev) kalendar se ravna prema mjesečevim mijenama. Jedna puna mjesečeva mijena (transformacija od mjeseca mlađaka na nebu do punog mjeseca i potom opet do mlađaka) označava protok jednog mjeseca po kalendaru. Period od dvanaest lunarnih mjeseci čini jednu lunarnu godinu. Jedna hidžretska godina ima 354 ili 355 dana. Zbog toga dan hidžretske Nove godine nikad ne pada na isti dan po gregorijanskom kalendaru. Na taj je način ujedno izbjegnuto eventualno poklapanje islamskih i paganskih svetkovina na isti dan.
Zaključak
Imperativno je da muslimanski svijet gradi mostove mira, zaustavi međusobno krvoproliće, uspostavi suradnju kako bi se prekinuli ratovi i međusobno uništavanje. Zatim, neminovno je uspostavljati što bolje međuvjerske odnose s pripadnicima drugih vjera. Sada više nego ikada, muslimani moraju imati odlične odnose sa svim pripadnicima drugih vjera. Muhamed, a.s., uvijek je pokazivao duboko poštovanje prema kršćanima. Zabilježen je slučaj delegacije bizantskih kršćana koji su putovali iz Jemena u Medinu. Delegaciju je predvodio biskup po imenu Zayd al-Usquf, a došli su s namjerom da raspravljaju o brojnim pitanjima s poslanikom Muhammedom, a.s. Kad je došlo vrijeme za molitvu, pitali su Muhammeda, a.s., da li bi se mogli moliti Bogu u njegovoj džamiji. On je odgovorio: „Molite se u džamiji. To je mjesto posvećeno Bogu”.
Kur'ansko načelo nalaže da se muslimani ponašaju dobronamjerno prema nemuslimanima, pripadnicima drugih vjera ili onima koji ne vjeruju, da prihvaćaju i uzvraćaju dobro, da se ne ismijavaju ili rugaju tuđim običajima ili kulturama provocirajući pripadnike drugih vjera da im uzvrate istom mjerom. To se jasno vidi iz ovog kur'anskog ajeta: „Ne grdite one kojima se oni, pored Allaha, klanjaju, da ne bi i oni nepravedno i ne misleći šta govore Allaha grdili. - Kao i ovima, tako smo svakom narodu lijepim postupke njihove predstavljali. Oni će se, na kraju, Gospodaru svome vratiti, pa će ih On o onom što su radili obavijestiti.” (Al-An'am, 108.)
S velikom sigurnošću možemo zaključiti da sam čin čestitanja nemuslimanima njihovih vjerskih praznika nikako ne znači i potvrđivanje njihovih vjerskskih načela. To je posebno izraženo u kontekstu sve jače glaobalizacije, miješanjem vjera, kultura i tradicija, kad su ljudi naučili na suživot i poštivanje drugih. Musliman koji čestita svome komšiji ili kolegi Božić ili Novu godinu ni u kom slučaju ne treba pomišljati da tim činom potvrđuje božanstvo Isusa Krista, da je on sin Božji, ili da tim činom priznaje Trojstvo. Isto tako, kršćanin koji čestita muslimanima susjedima ili radnim kolegama Bajram, Ramazan ili rođenje poslanika Muhammeda, a.s, dobro zna da to ne znači afirmaciju islamskog vjerovanja, niti muslimani ikad pomišljaju da se tim čestitanjem kršćani odriču svoje vjere preuzimajući islam. Ovo je samo logičan i zreo zaključak. U Kur'anu se kaže: „Kada pozdravom pozdravljeni budete, ljepšim od njega otpozdravite, ili ga uzvratite, jer će Allah za sve obračun tražiti.“ (En-Nisa', 86.)
Međutim, jedna je stvar čestitati pripadnicima drugih vjera njihove vjerske praznike a druga stvar je aktivno učestovati u njihovom obilježavanju. Iako samo čestitanje ne znači nikako potvrđivanje dogme i ideologije kršćanstva, obilježavanje kršćanskih praznika malo je problematičnije. Kupovanje i kićenje božićne jelke, kupovanja poklona djeci i plaćanja Djeda Mrazu da ih podijeli, te aktivno planiranje i učešće u slavljenju Nove godine – znače aktivno učešće u slavljenju kršćanskih praznika. Iako ni ovo ne znači prihvatanje kršćanstva i odricanje od islama, ipak se ovdje radi o aktivnom učešću u slavljenju kršćanskih praznika, što nije preporučljivo. Božiji Poslanik, a.s., je rekao: ”Ko oponaša jedan narod, on je od njega (pripada njemu).” (Ebu Davud, Ahmed) Zatim, u drugom hadisu kaže: „'Slijediće običaje onih koji su bili prije vas, pedalj po pedalj, aršin po aršin, sve dotle da kad bi oni ušli u gušterovu rupu, vi biste ih slijedili'. Rekli smo: 'Božiji Poslaniče, jesu li to jevreji i hrišćani?' Odgovorio je 'A ko su drugi?'“ (Buharija i Muslim)
Do nas je samih, koji put ćemo izabrati. Muslimani imaju svoja dva velika praznika, dva Bajrama. Uz to imaju i hidžretsku Novu godinu, rođenje Muhameda, a.s., te niz drugih odabranih noći prilikom kojih se mogu družiti i okupljati. Svi ovi praznici su idealna prilika da se sastaju i druže u duhu islamskog učenja, u nastojanju da steknu Allahovo, dž.š. zadovoljstvo, što bi trebao i biti glavni cilj i želja svakog muslimana. Nažalost, oponašanje nemuslimana je doista dostiglo kuliminaciju u posljednih nekoliko godina među Bošnjacima. Po fotografijama koje naši Bošnjaci postavljaju u toku božićnih i novogodišnjih praznika po Facebooku i Twiteru, pored imena koja im stoje na profilima, nikada ne bismo mogli prepoznati išta islamsko na tim osobama, njihovom oblačenju, ponašanju, njihovim dnevnim boravcima ukrašenim božićnim jelkama, niti djecom na krilima Djeda Mraza. Tu su i fotografije s proslave Nove godine, gdje se žene i djevojke u veoma oskudnim haljinicama ekponiraju, uz svoje sinove i muževe, i uz čaše alkoholnih pića. Ovo ponašanje velikog broja muslimana jeste doslovno imitiranje nemuslimana, što je zabranjeno Kur'anom i Sunnetom. Mnogi naši Bošnjaci rade to dobrovoljno, trošeći pritom velike svote svog imetka. Ne znamo da li to rade iz neznanja ili neshvatanja da je imitiranje i oponašanje nemuslimana zabranjeno u islamu. Time je zabranjena i asimilacija i napuštanje vlastitih kulturnih i vjerskih formi, o čemu bi posebno trebali voditi računa Bošnjaci u dijaspori. Kur'anski ajet u kojem se Uzvišeni Allah, dž.š., obraća muslimanima, kristalno je jasan: „Ni Jevreji, ni Kršćani neće biti tobom zadovoljni sve dok ne prihvatiš vjeru njihovu” (El-Bekare, 120.)
Primarni cilj svakog muslimana, a posebno nas Bošnjaka nad kojima je izvršeno nekoliko genocida upravo zbog vjere islama, trebao bi biti očuvanje svoga islamskog vjerovanja, identiteta i islamske svijesti. Iako islam u načelu ne pravi nikakvu diskriminaciju i ne zabranjuje da se prijateljski odnosimo prema narodima i ljudima koji nam nisu zla činili, to ne znači da slijepo prihvaćamo njihove vjerske običaje.
Izvori:
• http://www.orbus.be/religion/islam/kuran_bos/
• http://www.stnicholascenter.org/pages/origin-of-santa/
• http://www.history.com/topics/holidays/new-years
https://almaghribtc.wordpress.com/2013/01/14/1831/
http://minber.ba.dedi474.yourserver.de/fetve//index.php?option=com_content&task=view&id=323&Itemid=48
http://www.rijaset.ba/index.php?option=com_content&view=category&id=130&Itemid=218
Ibid
Ibid
http://www.history.com/topics/holidays/new-years
