Graditelji mosta

Mještani sela Međurječja koje se nalazi na teritoriji opštine Rudo, bili su jako zabrinuti i uspaničeni, nakon nedavno srušenog mosta na rijeci Poblaćnici. A kako i ne bi, kada se posljednjih godina zbog specifičnosti pograničnog položaja sela polemiše u medijima i visokim političkim krugovima što u zabrinutim ljudima koji strepe za teritorijalnu pripadnost istog, budi strah da u situaciji, kada ostaju bez mosta i kada im je pomoć potrebna, postanu ničija zemlja.

Most je bio jedina veza ljudi koji žive tamo sa ostatkom svijeta a u situaciji da je zima na pragu, panika je itekako opravdana.
Međurječani, ma gdje pošli trebaju most, da bi nastavili dalje preko Rudog ili Priboja, tj. dviju država, Bosne i Hercegovine i Srbije. S toga je selo od davnina usko vezano za ove dvije opštine. Bao zbog tog razgraničenja dviju država, Međurječje je zadnjih godina bilo mjesto, koje su posjećivale mnoge TV ekipe koje su zabilježile zanimljive priče mještana od kojih neki trpe a ujedno imaju i znatnih prednosti zbog krivudave granice a bilo je i šaljivih momenata u njihovim kazivanjima. Zanimljivo je pomenuti da je Republika Srbija, jos za vrijeme bivše Jugoslavije, za srbijansko pogranično selo i Mjesnu zajednicu Sastavci, izgradila komunikacijske veze, školu, policijsku stanicu, ambulantu i svu drugu infrastrukturu na prostoru koje pripada selu Međurječju, Opština Rudo, odnosno Bosni i Hercegovini, čime se uvukla u teritoriju sada već druge drzave. Zbog toga su mještani zbunjeni jer žive i plaćaju porez u Bosni a sve druge režije plaćaju Srbiji a najčešće imaju osjećaj da su napušteni od svih, jer dugo već se ništa ne ulaže niti čini da uslovi za život na tom dijelu postanu bolji.



Most na rijeci Poblaćnici koja protiče kroz Međurječje u prošlosti je bio slabog kvaliteta i često bio meta vodene stihije kada ta mala riječica usljed obilnih kiša ili otapanja snijega podivlja. Uvijek su ga zajedničkim snagama obnavljali mještani nekoliko sela kojima je most bio potreban. Zadnji put je obnovljen krajem sedamdesetih ili početkom osamdesetih godina prošlog vijeka gdje su urađeni betonski zidovi i ugrađene željezničke šasije sa strana i ispod drvenog patosa. Godinama je kao takav spajao ljude i dvije obale, ali zub vremena ni most nije mimoišao. Vidljivi tragovi koji su ostali, upozoravali su prolaznike za oprez. I ako je u zadnje vrijeme služio samo pješacima opet ljudska nepromišljenost natjera kamion pod utovarom preko njegove kičme, oronule što vremenom što ljudskim faktorom. Naravno, nije izdržao!

Načelnik Rudog Rato Rajak na licu mjesta

Rušenjem mosta, srušila se, srećom samo na kratko, nada u oživljavanje sela mnogih Međurječana, pogotovu onih rasturenih diljem svijeta. Onih, koji se raduju svakoj zasađenoj voćki svojih povratnika, svakoj pokošenoj livadi, svakom osvjetljenom pendžeru i svakom dimnjaku iz koga vijuga sivi oblačić utapajući se u nebo iznad njihovog sela. Nada onih Međurječana, koji svim svojim bićem i mogućnostima prate obnovu džamije koja već ulazi u završnu fazu.
Opet ću reći, srećom, nada srušena, samo na kratko...

Sve se brzo odvijalo. Odmah su svi reagovali. Jedni su pisali, drugi telefonirali a treći, tim povodom lično posjetili predsjednika Opštine Rudo, gospodina Ratu Rajaka. O gospodinu Rajak, ima se puno dobrog reći. Osim što se kao predsjednik Opštine zalaže za ravnopravnost, slogu i bolji život svih građana bez obzira na stranačku ili vjersku pripadnost, dovoljno je reći samo to da je prvi, a možda i jedini, Radikal kome zbog zasluga priznanje odaju i antifasisti. Ali gospodin Rajak je prvo čovjek pa onda sve drugo. Kao čovijek, građanin, radikal, predsjednik Opštine, Rato Rajak je odao počast i poklonio se bošnjačkim žrtvama Rudog. Zar je potrebno reći više?

Svoju ljudskost je dokazao i u slučaju srušenog mosta u Međurječju. Po pozivu građana odmah je obišao teren, razgovarao sa ljudima na licu mjesta gdje su zaključili da je neophodno preduzeti hitne mjere kako selo zimu ne bi dočekalo odsječeno od ostatka svijeta. Njegov izlazak na teren i razgovor sa mještanima vratio je Međurječanima izgubljenu nadu. I ako raspolaže sa skromnim opštinskim budžetom iznalaženje načina i vida pomoći izgradnje mosta nije trajalo dugo, zbog čega g-din Rato Rajak od ovih ljudi postaje još više cijenjen a koji još nemaju riječi kojim bi izrazili zahvalnost ovom velikom čovjeku. Ali čovjeku kakav je g-din Rajak, sreća mještana Međurječja mnogo znači i daje mu još veći podstrek da istraje i uspijeva na svom političkom putu.

Načelnici Rudog (BiH) i Priboja (Sandžak, Srbija)

Zbog te svoje granične specificnosti, gdje jedan dio Međjurječana pripada Srbiji, za pomoć izgradnji mosta, obratili su se mještani i Opštini Priboj, tačnije predsjedniku Lazaru Rvovicu. Moram s velikom dozom poštovanja i zahvalnosti pomenuti lokalnu samoupravu Priboja na čelu sa gospodinom Rvovicem koji su molbu za most shvatili urgentnom i urgentno odreagovali i ako se most nalazi na teritoriji države Bosne i Hercegovine. Ali, kada na važnim funkcijama sjede ljudi koji znaju razumjeti suštinu problema i koji čine sve da život na selu u svojoj Opštini učine boljim izgradnjom putnih pravaca, za njih ne postoje granice.

Tako su dvije susjedne Opštine, Rudo i Priboj, udruženim sredstvima, brže nego se očekivalo, pružile pomoć mještanima sela Međurječje za izgradnju novog mosta. Moram napomenuti da je uticaj predsjednika SDA za Priboj g-dina Hajra Bećirovića u ovoj vanrednoj situaciji koja je snašla ovo malo selo na samom istoku BiH, bio od ogromnog značaja. Gospodin Hajro Bećirović je u više navrata pratio, obilazio i davao različite vidove podrške svim projektima povratnika u Međurječje na čemu su mu Međurjecani jako zahvalni.




U jednonedjeljim pregovorima sa dvije Opštine učestvovao je Muaz Dedović iz Međurječja zajedno sa Sinišom i Svetom Vilotić koji su svakodnevno bili na relaciji Međurjecje – Sastavci – Priboj - Rudo i zalagali se svom snagom da što hitnije dođu do potrebnog materijala. Siniša i Sveto su skromni ali veliki ljudi. Oni su bili prvi koji su više nego komšijski, znači bratski pružili ruku svakom Bošnjaku povratniku i stavili se na raspolaganje da pomognu. Bili su prvi koji su stali uz projekt obnove džamije u Međurječju. Istim elanom su se angažovali oko izgradnje mosta na Poblaćnici, i slobodno mogu reći, da su osobe od povjerenja i desna ruka našeg građevinca Muaza. Dogovoreno je da Opština Rudo pruži pomoć u potrebnom željezu i daskama za šalovanje a Opština Priboj da donira beton jer su dogovorili da most bude trajnijeg postojanja, pravi, betonski. Muaz Dedović se prihvatio da vodi radove i samim tim ubrzao projekt. Muaz je inace, povratnik koji se bavi proizvodnjom maline i na svom imanju zapošljava nekolicinu ljudi van sezone a u sezoni mnogo više. Njegovim povratkom i život se lagahno počeo vraćati u Međurječje. Predsjednik je Građevinskog odbora za izgradnju porušene džamije u Međurječju i velikim djelom izvođač radova. Vrstan građevinac koji bez predaha radi. Stalno u akciji, vrijedan neumoran i svuda ga ima. Za svoje selo mu ništa nije teško. Tako je i u izgradnju mosta ušao srčano. Čim je dobio materijal, odmah je obustavio sve svoje obaveze i povukao svoje radnike na izgradnju mosta. Radost obnove su djelile mnoge komšije koji su došli da čestitaju i nađu se pri ruci. Kuća Hajra Gibanice je tik uz samu rijeku pa je on svakodnevno uključen u ovu akciju a i sam od građevinske struke velika pomoć i korist ovom selu. Bilo je zadovoljstvo na započetoj obnovi mosta vidjeti sretno lice prvog povratnika selu, Hasima Čizmića, koji i ako zakoračivši u devetu deceniju života drži čekić u ruci i pomaže Muazu i njegovoj ekipi. Hasim je penziju stekao u građevinskoj firmi “Gradnja” iz Priboja, a još kad znamo kako je precizan i tačan što bi nas narod kazao "tabijatli", s toga ova izgradnja mosta je pored ostalog pod sigurnim nadzorom i našem neimaru Muazu od velike koristi.



I kao što rekoh, udruženim snagama dvije opštine i vrijednih ljudi koji se zatekoše na terenu, srušene su sve predrasude i pružila velika nada u ovo malo ali lijepo bosansko-hercegovačko selo.Vrijedna ekipa graditelja koje predvodi, slobodno mogu reći, neimar ovog kraja, Muaz Dedović, odmah po pristizanju materijala bazirala se na akciju. Radovi uveliko traju i za samo nedjelju dana, most koji će biti širine četiri metra samo što nije završen. Ovih dana se očekuje betonaža i svečano puštanje mosta u promet čime se otvara novo poglavlje u novoj historiji sela Međurječja.

Ovaj projekt će, zbog efikasnosti, brzine i humanog pristupa opština Rudo i Priboj ostati zlatnim slovima upisan kako u opotinske knjige tako i srca ljudi ovoga kraja. Njihovim angažmanom i umjećem i znojem naših graditelja, most na rijeci Poblaćnici, ponovo će spajati dvije obale i povezivati Međurječje sa svijetom i svijet sa njim. Ponovo se probudila nada za bolje sutra mještana na razgraničenju dvije države i želja da zajedničkim snagama, kao u slučaju izgradnje mosta, krenu u asfaltiranje puta koji je neophodan da život na selu postane bolji i čijom izgradnjom bi se mnogi odlučili da dođu i obrađuju svoja ratom opustošena i zarasla imanja.