Autor: Avdo Metjahić

NEKADA: Plavsko jezero i Ali pašini izvori

Avdo METJAHIĆ: Prema onome što sam vidio i doživio u svom rodnom mjestu, mogu sa sigurnošću reći, da je licemerje i egoizam postao način života većine današnjih ljudi ne samo u mom rodnom mjestu, nego i na na većem dijelu Balkana, gdje je prisutna samovažnost, sebičnost, samoljublje i kompleksi niže vrijednosti. Žalosno ali velika istina.

Kad čovjek uđe u sedamdesetu, jedina mu je želja odletjeti svom rodnom kraju, svom čovjeku, tim planinama, rijekama i dolini koja mu nedostaje, ne sluteći da će naići na velika iznenađenja.
Uh, da mi Bog oprosti, jes, baš velika iznenađenja.Veselih se susretu sa djedovinom, pa i ako sam znao da neće naći ono kako sam ostavio, a i poznata mi je ona stara krilatica koja kaže: “Kad se kamen pomjeri iz zida, niko ga više nemože vratit ondje gdje je bio i kako je bio”. Jest, i poslije svega, opet se čovjeku ide, misleći da je možda došlo do nekih promjena na bolje. Kakve promjene i kavi bakrači, ne na bolje ama ništa, nego što i devedeset stepeni suprotno, gore.
Znao sam da politikanstvo razdvaja ljude, ali sam mislio da je to u manjini, i daću naići na onu bolju stranu, koju sam ostavio prije skoro pedeset godina. Ne, tih dobrih i krepkuh Plavljana i Gusinjana nije bilo više na ulici, na sokaku, u kahvi, ama nigdje, čast onim izuzecima koji se drže dalje od ovih javnih mjesta. Drugačiji se insani, rekoše rađaju u toj nekad slavnoj ljugi. Pa čuh i ovo od ono malo ljudi što je ostalo, kažu, neki čudan vakat došao, gdje je junak nazvan kukavicom, avizanog budalom zovu a za nesreću neuk i pokvaren je na vlasti. Rekoše mi, ako imaš debeo džep bolji si čovjek od ostalih, i prihaćen si, a onaj jadnik sa praznim džepovima, džaba mu vjera, poštenje i pet vaktova namaza. Rekoše mi ako slučajno digneš svoj glas, kuku si ga tebe, a ako si uspješan, ruši te fukara i u lice ti se smije. Reče mi jedan, od onih koji je “kao od starog vakta”; kad te tapšu po ramenima, i srdačno te selame, ti bi rekao da bi život založili za tebe, a čim im okreneš leđa, handžar ti ne gine. Uh, čudnovato li je ?! Smiješno, ali istinito na žalost.

Ne bih volio da pretjeram i napadam svog čovjeka, jer stari naši rekoše: “Pljuni naviše, pade ti na obraz”, ali postoji i ona druga krilatica koja meni izgleda moralnija i realnija, koja kaže: “Prijatelj ti je onaj, koji ti mane u oči broji”. Ovo ja prihvatam objeručke, pa bih da budem prijatelj i onom koji to ne zaslužuje.

Evo i mojih zapažanja u obje čaršije, koje su mi bile drage uvijek i na koje sam se ponosio, jer u njima su bivstvovali veliki ljudi, moralni, darežljivi, junaci, slobodarski orjentisani, a kakvo je stanje danas, daj da u njega zavirimo.

Stigoh u moju Ljugu, preko Arbanije, novim putem, ali ništa novog i lijepog ne nađoh. Nažalost, poželih da je bilo sreće da nisam dolazio, uopšte. Pošto sam bio u Plavu oko podne, odmorih se kod prijatelja, par sati, pa me nostalgija natjera da se vinem do rodnog sela, kad tamo sve plače. Jest, baš tako! Plaču njive, livade, oronuli voćnaci, sokaci, plaču oni stari domovi, pa i neki novi, jer nema saebije, da se brine o svemu tome. Grijeh na sve strane, jer to neljudsko ponašanje prema svojoj imovini je neprihvatljivo, i taj degenerisan čovjek tu ljepotu od Boga sigurno ne zaslužuje. Vratih se kod prijatelja koji je muhadžer kao i ja decenijama, i čim sjedoh na kauču, upita me da li sam dobro. Rekoh mu istinu, da sam bolestan, ne od bolesti nego od onog što vidjeh na putu za moje selo, i u samom selu. Znao je što govorima pa me ostavi na miru, ali poslije kahve koju on naruči i popismo je zajedno, reče mi:

- Bih te zamolio da se smiriš jer si video samo jedan posto, sabur prijatelju, sabur!
Prihvatih njegov savjet, pa sutra sa njime pravo u stari dio čaršije, on vozi a ja gledam okolo, eto da ne prepoznam nekog. Ne nisam bio te sreće i osjećao sam kao da sam u Kini, kad odjednom kola pred nama zastadoše i druga sa duge strane, koja su išla u suprotnom pravcu. Uska ulica i nema načina da se nekako mimoiđeš, a ova dvojica kao da su sami na čitavom dunjaluku, muhabete li muhabete. Kolona se stvori do na vrh čaršije, i neko pozadi nas poče da svira, ali ova dvojica ni habera i dalje muhabete. Kaže mi prijatelj, sad odjednom ljut:

- Vidiš li kakva se fukara rodila u našem rodnom kraju. Vidiš li da nema poštovanja za nikog, pa zato su ovakvi jadnici.

Pa pusti ih, dako obave razgovor i krenu, - ja tobože da ga umirim, ali i u meni raste neka ljutnja, pa naradije bih izašao iz kola i uradio ono što mi ne priliči.

U ovoj ljutnji pred oči mi dođe ona stara plavska čaršija, pazarni dan, džumah, vidim grupe ljudi, koji stoje i muhabete, nasmijani, i iz očiju im sija neko zadovoljstvo, kao da su svi do jednog bogataši i kao da nikakve brige nemaju na ovom dunjaluku. Odjednom kao da se probudih iz nekog sna, vidim ljude pred nekakvim kafićima stoje i bulje u prolaznike, namrgođeni, izgledajući jadno, kao da im je sve u kući pomrlo. Bi mi ih žao za momenat, ali to žaljenje nestade kad vidjeh da još stojimo i da dvojica giliptera sprječavaju saobraćaj i normalan protok vozila.

Sigurno smo stajali između pet i osam minuta, i čekali da se ova dvojica izrazgovaraju i oslobode prolaz, pa kad se to desi nastavismo i na dnu čaršije skernusmo lijevo, te preko mosta, gdje se okrenusmo pa opet nazad. Do naselja Racina bilo istih slučajeva, gdje taj novi plavski čovjek stane na sred ulice, izađe iz kola, i ode da obavi posao ili pak da se vidi sa nekim, đavo mu ga bi znao, gdje, ali saobrćaj je zaustavljen, a nigdje policije.

***
Lutam ja Balkanom par nedjelja, ali sve me nekako vuče da se vratim opet u moj rodni kraj, ali samo na par dana i da budem tu prvih dana avgusta, prošetam Ali-pašinim izvorima. Dođe i taj dan, ali i veliko razočaranje opet. Sjednem sa nekoliko prijatelja za jedan stol da bi se osvježili, ali kad pogledam prema podnožju planine Brade, možda sto metara od mene, neki momak Gusinjac ili pak Plavljanin, što sumnjam da je, pokrio se nečim crvenim. Pomislih da je neka nova moda, jer u Gusinju stiže prvo, a kad malo bolje pogledah, ono crnogorska zastava, ista onakva koja je prije sto godina prolazila ovom ljugom i prolijevala krv naših predaka. Mrče mi svijet, i najradije bih želio da ovo nisam video, pa mi se učini da sam samo ja taj kojemu ta zastava smeta, ali se javi prijatelj i opomenu me šta vidi, i reče:

- Pogledaj ove fukare, pogledaj ovog izroda, šta je donio i pokrio se sa dušmanskim bajrakom, i to baš ovdje na Alipašinim izvorima!

Ne rekoh ništa, ali on pročita moje misli i opsova tom momku sve po spisku, koji je bio u dvadesetim, i koji nije imao ništa zajedničkog sa svojim precima, koji su davali živote za svoj vatan braneći ga od karadačakih zlikovaca. Eto šta se rodilo u Gusinju, nekad slavnoj čaršiji, i to otpad koji ne zadovoljava čak ni minimum elementarne pismenosti. Jest, to je otpad koji se odriče sebe, samo da bi se dopao nekom tamo, i to je ono što njegovo osjećanje izlijeva i što njegova duša osjeća. Degenerisan insan, koji je sigurno povukao vlagu! Ovaj slučaj pa i oni u Plavu koje zapazih su dokaz, da u ovom vaktu budale vode glavnu riječ, te da kod tog čovjeka vlada praznina ljudskog duha. Kazna savjesti najveća je kazna normalnom čovjeku, a koliko ih je tamo savjesnih još ostalo, nisam siguran da ih je mnogo! Zato se treba zapitati, da li današnji čovjek vjeruje u svoju budućnost i da su oni jedini faktori svoje budućnosti. Pomislih, ovdje ljudskosti nema više, jer se spustila ispod svake razine, i sve postalo gomila nesposobnih, plašljivih i povanpirenih duhova koji nemaju nikakvog stida.

Prema onome što sam vidio i doživio u svom rodnom mjestu, mogu sa sigurnošću reći, da je licemerje i egoizam postao način života većine današnjih ljudi ne samo u mom rodnom mjestu, nego i na na većem dijelu Balkana, gdje je prisutna samovažnost, sebičnost, samoljublje i kompleksi niže vrijednosti. Žalosno ali velika istina.

To je bilo moje zapažanje na ljudi u mom rodnom kraju, ma da, stanje nije ni malo bolje i u drugim sredinama na sjeveru CG.

Nebi bilo ljudski i ne osvrnut se na okolinu, koja je toliko zagađena i toliko zapuštena, da plavsko-gusinjsku dolinu možemo uporedit sa zapuštenim četvrtima grada, Dahaka u Bangladešu. Ulice i sokaci su puni smeća razbacanog na sve strane, glavna ulica je prašnjava, nečista i da je refleksiju na ljude koji žive tu. Rijeka Ljuča i Lim sa svojim pritokama, nihova korita pune su smeća a voda je zagađena i više nema onu bistrinu kao nekad. Sjećam se dobro da smo iz čiste rijeke Ljuče nosili vodu kosačima i mi je pili, a danas je u nju usmjerena kanalizacija okolnih sela. Zar ovakvo stanje u Plavu i Gusinju ne daje za pravo i Milošu Andriću i takvim otpadima da pišu i omalovažavaju nekad najljepši kraj i velikane u tom dijelu Balkana.

Ko ustvari snosi odgovornost za ovako stanje u Plavu i Gusinju, pitanje je na koje nije teško odgovoriti i uprijeti prst. Kao prvo to je taj čovjek, koji nije zabatalio samo sebe, nego i svoju okolinu, pa se sa pravom možemo pitati, kako je u kućama tih ljudi, kojima je smeće razbacano na sokaku pred njegovom kućom. Zar treba čekati da komunalno koje prikuplja to smeće i srede stanje oko kantenjera, kad to mogu uradit oni kojima je taj kantenjer namijenjen za upoptrebu. Znači, građani su glavni krivci, za sva zagađivanja okoline jer oni su ti koji ne vode računa o njoj. Takođe ti isti ljudi su krivci za sva druga nedaća, da li to bilo zagađivanja okoline ili pak na izborima, davanja glasove i mandate ljudima koji ništa nisu uradili za njih, nego ih doveli u takvo teško i nepopravljivo stanje u opštinama Plav i Gusinje. Ti ljudi, ti naši zanešenjaci dadoše za pravo jednom Milošu Andriću, ne samo da lapara o jednom jadnom stanju, koje je dove sam građanin te Ljuge, i njihovi politikanti, nego da ocrnjuje i svijetle ličnosti našeg kraja, koji su uzor ljudskosti, bili i ostali na tim prostorima.

Ta vlast, ti predstavnici naroda te Ljuge, taj čovjek koji prodaje svoj glas i svoju budućnost istim, ne zaslužiju bolje, nego takvo stanje. Izbor je na njima, propast ili pak osvešćenje! Da li taj čovjek ima razloga, veselit se sljedećem danu, jer ovako mu život nije vrijedan, i sve što može popravit stanje je osvešćenje, koje kako izgleda nije na pomolu.