Danas, opće prihvaćeni naziv od strane zvanične povijesti za stare bosanske žitelje (za njene Bošnjake), a koje su kršćani, iz antagonističko vjerskih razloga nazivali hereticima, je Bogumili i zato ću i sam, prema ukazanoj potrebi, koristiti taj termin. Mada je to termin koji je tek polovinom XIX. stoljeća počeo koristiti hrvatski katolički povjesničar F.Rački i to za vjernike , kao, Bosanske crkve, a onda je to prihvatila i povijesna znanost bivših Jugoslavija i tako se počeo koristiti kao termin kojim su nazivani najbrojniji bosanski žitelji iz tzv. pred Turskog perioda. Kako pod Bogumilima podrazumijevam bosanski narod onda to pišem velikim slovom, mada je naziv vezan za njihovu religijsku pripadnost, a ne za etnikum.
Povjesničari navode da su Bogumili održavali i vlast preko, kako oni kažu, Bosanske crkve koja nije bila kršćanska, jer je, kroz prikazane ''dokumente'', za katoličke povjesničare bila heretička, ali ipak državotvorna. Takođe, povijest je zabilježila da ih, kroz srednja stoljeća, niko nije mogao mrdati-prognati iz njihove Bosne, što nas navodi na zaključak da su, ipak, bili dobro državno organizovani, a onda kada im je od novodržavotvornih evropskih kršćana-katolika dobro zaprijećeno-prigustilo da su se, iz bezbjedonosnih razloga, udružili sa ostalim muslimanima Balkana među kojima su bili i Turci, a ne da su od Turske osvajani, te da su koncem XIX. stoljeća, nakon rastakanja Islamskog komonvelta-Osmanskog carstva i priključivanja Bosne u Austrougarsku i dalje bili najbrojniji bosanski narod.
Prema tvrdnji da se Bogumili nisu nigdje mrdali iz svoje Bosne, dakle, da kroz srednja stoljeća nisu okupirani od evropskih kršćana te da su udruživanjem sa ostalim muslimanima Balkana, kroz Osmansko carstvo, i dalje održavali monoteističku vlast, onda su u Bosni, zasigurno, do danas, ostali njihovi potomci.
Hem, što ranije nisu iz Bosne progonjeni, naprotiv, po tvrdnjama povjesničara oni su se u Bosni koncentrisali što iz Dalmacije, što iz Srbije, tako da njihov trag nije mogao nestati. Kako ih već 120 godina, od kako se izučava ova krivotvorena povijest, nema kao žitelja u Bosni, šta bi sa njima? Gdje nestadoše? ili bolje postaviti pitanje: Ko su ti bosanski Bogumili, iz iz tih vajnih dokumenata, danas?
Zasigurno, Bogumili nisu današnji katolici Bosne, jer katolici Bosne su dobili Ahdnamu 1463. godine od sultana El. Fatiha da mogu nesmetano ispoljavati svoju vjeru. Dakle, u Bosni je, u srednjim stoljećima, osim Bogumila, bilo i katolika. Nisu ni pravoslavci, jer pravoslavci, prema tvrdnjama srpskih pravoslavnih historičara, nisu bili babuni-bogumili, a niti patareni koji su, kao, progonjeni iz Raške. Nije pravoslavce iz Raške progonio Stefan Nemanja, niti im odsjecao jezike, zato što niječu Isusa da je Bog, pa da babuni budu bosanski pravoslavci, nego kako oni navode, Stefan je progonio babune-jeretike. Mada, i ove povijesne tvrdnje, o progonu babuna iz Raške, stavljam u nebuloze, jer u tom vremenu u Srbiji nema nikakve pravoslavne vlasti koju provodi porodica Nemanja, te da progone jeretike. Analizirajući kada su nastale ove tvrdnje zaključujem: To su izmišljanja pravoslavnih povjesničara po ugledu na katoličko proganjanje monoteista iz Evrope koje se doista dešavalo, a sve kako bi svoju pravoslavnu vlast, u Srbiju, inkorporirali u XIII. stoljeće. To su povijesne izmišljotine u cilju uvezivanja povijesti novonastale prve pravoslavne Srbije iz 1878. godine i neke imaginarne pravoslavne Srbije, koju ovi nadri historici uspostavljaju i to iz tzv. pred Turskog perioda. Po svim relevantnim izvorima i ta Nemanjićka Srbija bila je utemeljena na avarskom načinu organizovanja država, jer njeni suvereni su bili bani, a ban je titula iz avarsko islamske valasti, a ne iz pravoslavne. I titula stephan, modifikovano na slavenski jezik; stjepan, stefan nije isključivo slavensko ime neke osobe, nego najčešće njegova avarskoturska titula, u smislu prestolonasljednik=step han.



Ko su, onda, potomci Bogumila danas u Bosni?
Danas, u Bosni, kao većinski narodi, a koji su živjeli i u ranija vremena u istoj toj Bosni, žive: bosanski muslimani Bošnjaci, zatim bosanski katolici-koji su od početka XX. stoljeća Hrvati i bosanski pravoslavci, koji su od istog tog perioda, kada i Hrvati, danas Srbi. Konfesija što se tiče, kao i ranije, iz tih srednjih stoljeća, danas, u Bosni imaju i katolici i pravoslavci, ali nema, iz tih falsifikovanih dokumenata, dokumentovanih bogumila. Nema Bogumila, ali imaju Bošnjaci muslimani. Imali tu nejasnoća? Nema, ali i ima! Nema, jer na osnovu svih parametara, logički, zaključujemo da su ona treća konfesionalna skupina Bosanaca oni ''njihovi'' dokumentovani bogumili u stvari njen utemeljiteljski narod njeni Bošnjaci. Ima nejasnoća, jer nismo tako učeni, a sve je započelo prije stotinjak i nešto više godina, a naročito kroz Jugoslavije, kada se i zvanično i institucionalno počela izučavati povijest ovih krajeva kroz kršćansku matricu ''Evropa je kršćanska'' a kroz krivotvorene dokumente. Sve je počelo zamućivanjem povijesti kako Bošnjaka muslimana tako i svoje od strane hrvatskih, ali i srpskih kršćanskih povjesničara iz razloga negiranja povijesne činjenice da su Bošnjaci monoteisti-povijesni graditelji Bosne, a da su Srbi pravoslavci ili pak Hrvati katolici nosioci drežavotvornosti Bosne uklapajući, na krivotvorenim dokumentima i Bosnu, u kršćansku matricu povijesti, i zato su i izmišljani određeni nazivi za Bošnjake, a opet sve iz razloga inkorporiranja bosanskih teritorija jal u hrvatske, jal u srpske teritorijalne okvire. Bosna kao država, koju su gradili Bošnjaci muslimani, morala je nestati kao takva, jer evropski lideri rasturaju Hilafet koji je i temeljen kao islamska teokratija, a u njemu i Bosna. Kroz SHS i Jugoslavije Bošnjaci se nisu ni bavili tom povijesnom problematikom, a i da su pokušali mogli su samo da potvrđuju ono što je jugoslovenska povijesna znanost nametala. I zato, u današnje vrijeme, Bošnjaci koji se bave poviješću i ne istražuju nego samo reprodukuju ono što je jugoslovenska povijesna ''znanost'' uspostavila i uzima kao zvanično. A zvanično nije naučno, nego prihvaćeno što je, naše ali i komšijskih povijesti što se tiče, sve laž. Kroz tu povijest Bošnjake su nazivali bogumilima, ali i krstjanima, a najčešće, sa religioznog aspekta, hereticima. Krivotvoritelji bosanske povijesti, u cilju što veće zamućenosti i odvraćanja od istine, bogumile ne posmatraju kao monoteiste nego ih religiozno definišu kao kršćanske dualisti, izmišljaju i njihov hijerarhijski ustroj, a sve iz razloga da Bosna nije temeljena na Monoteizmu nego na kršćanstvu pa makar i krivovjerju. A, iz perioda kada su se Bogumili-Bošnjaci muslimani udružili, početkom XIV. stoljeća, u Hilafet sa ostalim muslimanima Balkana, Evrope, Azije i Afrike ti vajni povijesničari tvrde da su tada Bogumili i islamizirani, jer , kao, Turska je sve ove zemlje pokorila. I, ne samo da su Turci islamizirali bosanske žitelje, a najviše njene Bogumile, po njima je Turska u svim tim zemljama, koje su činile Hilafet, preobraćala najviše kršćane u Islam, jer u svim tim drugim zemljama nije bilo vjerskih bogumila.
Kada razmotrimo koliko je država Svijeta bilo u sastavu Hilafeta-Osmanskog carstva, a sve sa apsolutno većinskim muslimanskim žiteljima, onda ne mogu a da ne konstatujem: ''Kolike su muke imali Turci dok su tolike narode osvajajući ih preobratili u muslimane !?''. Jadni smo mi ako tako i mislimo, jer ovi koji nam to serviraju i nameću prave nas totalnim neznalicama povijesti. Jesmo li toga svjesni? Izgleda da nismo, jer još niti od jednog bošnjačkog povjesničara-ke ne pročitah ništa povijesno logično, nego sve upakovano u kršćansku matricu sa kijamet referenci, a sve samih laži i za sve njih Turska je osvajala. Pa neka, neka nas čine neznalicama i g......., kada nam je Allah podario mozak i uveo u prirodan logički slijed stvari, a mi laž i nelogičnosti uvažavamo-prihvatamo kao istinu.
Može li barem Bošnjak-inja napraviti otklon od te matrice i da već jednom Bošnjak-inja pođe izučavati svoju življenu povijest, a ne da i dalje na lažima ispiramo mozak našem mladom čovjeku, jer od onih koji nam sve to serviraju ne možemo ni očekivati da prvi učine otklon i da budu na putu istine !
Kakav smo mi milet najprije će biti da će oni koji su nam i nametnuli sve te povijesne neistine odbaciti svoje povijesne laži, a onda ćemo i mi Bošnjaci to prihvatiti, jer tako smo navikli počevši od M. Handžića, koji je prvi od Bošnjaka započeo teoriju o islamizaciji i dokazivao je , pa do E. Imamovića koji piše o katoličkom krunisanju nekih iz porodice Kotromana pa do njegovih učenika, koji sve to na ezber deklamuju.
Kroz ranija stoljeća, prije XIX. u državama se vladalo putem religije, bile su to teokratije, tako da se kao vladajući, u državama, državotvorni narodi nisu ni pominjali nego isključivo državotvorni vjernici. Npr. Avari nisu bili neki veliki i poseban genetski narod koji je vladao Evropom. Avari su bili jedna manja skupina-narod sa Bizanta koji su polovinom VII. stoljeća uspostavili jedan specifičan oblik monoteističkog vladanja i po njima su nazvani i svi drugi narodi koji su na tim principima organizovali vlast, pa su iz tih razloga svi narodi Evrope koji su na istim tim avarskim principima održavali vlast nazivani Avarima. Isto vrijedi, iz nešto ranijih perioda, za Gote.
Povijesno, državotvorni narod Bosne, još od ranog perioda uspostave vlasti, u Bosni, na Monoteizmu, bili su vjerski muslimani. A u kasnijem periodu, kroz srednja stoljeća, njih će kasniji kršćanski povjesničari iz navedenog razloga prikrivanja bosanske povijesti nazivati i bogumilima i definisati ih kao kršćanske dualiste kako Bosna ne bi povijesno bila muslimanska nego kršćanska zemlja.
Hrvati i Srbi, Bosne, svoje narodno ime su dobili u vremenima nakon 1878. Zapravo krajem XIX. i početkom XX. stoljeća, kada je Bosna inkorporirana u Austrougarsko vladanje, tj kada je došlo do rušenja Hilafeta od strane velikih kršćanskih sila Evrope, a Austrougarska uspostavljala Bosnu kao parlamentarnu nacionalnu državu Bosanaca triju konfesija. Međutim, ovako uređenje Bosne, na jednoj naciji, nije odgovaralo komšijskim narodima, zbog Bosanaca muslimana, i počeli su svoju agitaciju na bosanske katolike da se nazovu Hrvatima i na bosanske pravoslavce da se nazovu Srbima. Od tada je Bosna postala država tri naroda: Bošnjaka, Hrvata i Srba, ali su kroz dalja vremena u SHS i Jugoslavijama Bošnjaci denucirani i definisani kao etnička skupina nastala islamizacijom od katolika Hrvata i Srba pravoslavaca, a i to u cilju eliminisanja Bošnjaka muslimana kao autohtonog naroda i kao povijesnih graditelja Bosne.
U vremenu održavanja vlasti u Bosni, na šerijetu, bosanski kršćani su od strane muslimana Bosne tretirani kao kršćanski milet i to sa velikom vjerskom tolerancijom i samoupravom tamo gdje su bili brojni. U kasnijem periodu nakon I Svjetskog rata Austrougarska je napustila ove teritorije , jer je poražena, i Bosna kao država stvarana od Bošnjaka-muslimana nije mogla više egzistirati kao muslimanska zemlja i tada su otpočele aspiracije Hrvata iz Hrvatske i Srba iz Srbije na Bosnu, jer su ove dvije države postale narodne, ali sa apsolutno k(h)ršćanskim življem, a jedan od načina za što lakše cijepanje Bosne i pripajanje njenih teritorija Hrvatskoj i Srbiji bilo je proglašavanje njenih Bosanaca katolika u Hrvate, a bosanskih pravoslavaca u Srbe, a bosanskih muslimana Bošnjaka da su islamizirani kada je, kao, Turska Bosnu osvojila koja je bosanske katolike i pravoslavce nagonila u Islam-islamizirala. Uspostavljajući teoriju da su bosanski muslimani ranije bili k(h)ršćani , onda na temeljima teorije o etničkim Hrvatima-katolicima i etničkim Srbima-pravoslavcima, u Bosni, mogla se razvijati, kao što i rade, povijesna utemeljenost i jednih i drugih u Bosni. A sve, opet, na povijesnim konstrukcijama, iz razloga što je Bosnu kao državu muslimana trebalo dokinuti i priključiti je jednoj od komšijskih kršćanskih država, Hrvatskoj ili pak Srbiji. Tada se počela izmišljati i povijest Bosne i jedni i drugi tražili su argumente da je Bosna njihova i kroz povijest. Tada povjesničari Srbije podastiru koje kakve dokumente da su pravoslavci Istočne Bosne narodno Srbi, a opet hrvatski povjesničari podastiru lažne dokumente da je narod Bosne bio katoličke provenijencije jer, kao, imaju dokumenti u kojima su bosanski kraljevi krunisani po katoličkim obredima, a i da se Kulin ban u svojoj, kao, povelji izjašnjava katolikom. Njihova logika bila je; ako su bosanske velmože katoličke provenijencije onda su i njeni narodi bili iste provenijencije i tako Bosnu etnički uklapali u svoje okvire.
Nakon 1878. Hilafet-Osmansko carstvo je već grohnulo, a u njemu je bila i Bosna. U Evropi, od početka XIX stoljeća sve teokratije-crkvene države prestaju egzistirati. Dakle, nema više kršćanskih teokratija, a ostala je samo islamska-Osmansko carstvo. To ne odgovara Evropi. Zato, na sve moguće načine kidišu na Hilafet i rasturaju ga. Godina odluke bila je 1878. Diplomatija je uradila svoje. Osmanskog carstva nema više u Evropi. Pravi se jagam oko njegovih teritorija, a jedino relevantan način, koji se prihvatao od strane evropskih moćnika, bila je povijest. Tada i najviše nastaju povjesni krivotvoreni dokumenti, jer lažnom povješću, sve povijesno muslimanske teritorije Hilafeta mogle su se lakše čejrečiti, kao što je i bilo. I, tako su stvarane i uvećavane teritorije Srba, Crnogoraca, Bugara, Grka, Makedonaca i drugih, koje su ovi pravoslavni narodi obilježili kao povijesno svoje, a na uštrb muslimana iz ovih sredina. Na ovaj način lažnom poviješću-''vekovnom njihovom zemljom'' Srbija je svoje teritorije proširila Sandžakom, Kosovom, Sjevernom Makedonijom, a da nikada nisu u tim dijelovima, pa ni u Srbiji do 1878. imali vlast, a niti većinsko stanovništvo pravoslavne provenijencije.
Nakon ovog šetanja po prošlosti i formiranja komšijskih država na račun Hilafeta, da se vratimo na bosansku davnu prošlost i njen narod-njene Bogumile. Bosna kao zemlja, pa moglo bio se reći u srcu Evrope, kao država muslimana, nije odgovarala već uveliko razvijenim katoličkim državama Evrope, koje su nastajale na ratovima i sili, rušeći evropske teokratije na Monoteizmu-Islamu. Ambicije katoličkog vođstva na čijem je čelu bio papa kao ''božiji'' zastupnik bile su da cijela Evropa postane kršćanska. Razvili su teoriju da je Islam osvajačka religija te ako neka država u Evropi ima islamsku vlast onda je ta vlast uspostavljena osvajanjem. Iz tih razloga nastojali su, ratom, rušiti takve države i na red su došle zapadne zemlje Balkana među njima Slovenija, Hrvatska, Južna Austrija, Mađarska i Bosna. Na skupu katoličkih kraljeva i crkvenih velikodostojnika koji se događao u Mantovi, Italija, u junu 1459. godine Bosnu su definisali kao zemlju heretika koji su je opoganili i zato su je trebali osloboditi od te ''napasti''.
Da se potsjetimo; Bosna je, po toj lažnoj povijesti, osvojena od Turske tek 1463. godine. Dakle, te 1459. Godine, kada katolici zasjedaju u Mantovi i obznanjuju da će krenuti na Bosnu, u Bosni još, po njima, nema muslimana, jer Turci nisu još Bogumile isturčili. Postavljam logično pitanje: Pa zašto bi Pio II napadao bezrazložno Bosnu ako je ona bila kršćanska, a još i ''kruniše'' njene kraljeve, zapravo kada u njoj nema muslimana? Međutim, nije povod katoličkog zasjedanja u Mantovi i zaključci da se krene i na Bosnu i njeni heretici progone, taj što je u Bosni, kako oni navode, razvijeno dualističko krivovjerje, nego što se bosansko učenje o Stvoritelju, kao i onih drugih evropskih ''heretika'' koje crkva već 3 stoljeća progoni; patarena, katara, alibigeneza, hugenota i drugih razlikovalo od katoličkog crkvenog učenja, što dotični prihvataju i naučavaju da je Bog jedan, a ne tojica u jednom, ali i što ovi hertici-Bogumili na svom monoteističkom-islamskom vjerskom učenju, u Bosni, organizuju vlast.
Za razumijevanje: Mora se prihvatiti činjenica da su se svojim vjerskim učenjem, svi gore nabrojani koje je progonila katolička crkva, razlikovali od katolika samo u osnovi vjerskog učenja, bili su monoteisti i što su na tom vjerskom učenju održavali i vlast, slijedili su vjersko učenje da je Bog jedan, da nije rođen niti da rađa, ali da sve stvara, te da se neko ko je rođen nemože poistovjećivati sa Bogom i na tom učenju, za razliku od kršćana, čitava rana stoljeća, u Evropi, održavali vlast.
Iz razloga što su tzv. heretici Evrope na Monoteizmu održavali vlast, a kršćani koji su već početkom XIII. stoljeća imali kritičnu masu svojih vjernika na kojoj su mogli ostvarivati vlast, predvođeni svojim vjerskim autoritetima krenuli su u rušenje iste. Način i metode rušenja monoteističke vlasti bio je fizičke prirode. Monoteisti, koje su katolici sa svog vjerskog aspekta nazivali hereticima, su progonjeni, ubijani na razne načine, obogaljivani, paljeni na lomačama, čejrečeni konjskim zapregama... žene i djeca im izluđivani u kazamatima, a svi koji su imali sreću da prežive morali su prihvatiti katoličanstvo i javno ga ispoljavati. U suprotnom, ako se uoči da neko od prevjerenih u katoličanstvo ispoljava monoteizam-islam inkvizicija ga proglašava vampirom ili ako je žensko, vješticom, i jedina kazna je javno spaljivanje na lomači. Na stotine hiljada je takvih primjera u čitavoj Evropi koja je trenutno sa dominantnim karšćanskim življem. I da se zna; nisu spaljivani na lomačama, a niti raznim metodama ubijani neki tamo nedefinisani heretici nego monoteisti muslimani koji su na svom učenju održavali vlast. Ispitujte pa ćete se uvjeriti, a ne reprodukovati nametnute gluposti i laži.
Nakaradno učenje o ''hereticima'' i dan danas podržavaju historici kršćanske opcije, a koje slijede i svi oni koji su na istim osnovama učili tu povijest, a u koje spadaju i bosanski povjesničari, te ako se neko suprotstavi njihovom učenju o dotičnim hereticima, i sam će proći na isti način, kao heretici, jer učenje vajnih historika nema suprotnosti sa učenjem inkvizitora. Kako opravdati takve genocide od učitelja, ako ne potkrijepiti njihovo nakaradno učenje o hereticima. Šta očekivati od takvih kvazi naučnika, koji su samo rječiti a njihov nauk bez ikakvih istinitih vrijednost? Šikaniranja i progon! Nigdje toliko neistina koliko u tim njihovim tvrdnjama, a kažu da teže istini. Ono što napiše gospoda, sve je ''istina''. Sve što oni tvrde, to nemože podlijegati sudu istine, jer je to metodološki iznio historijski autoritet npr. F. Šišić, a koji je nakon progona heretika iz Hrvatske morao promijiniti svoje vjerovanje, jer je Bosna puna Šišića muslimana-ranijih prognanika iz Hrvatske. Je li to Šišić igdje napomenuo? Nije ! Kada žele da nam ospore istinite povijesne tvrdnje, onda se pozivaju na uspostavljenu metodologiju koju su usvojili i pozivaju se na ''svoje'' autoritete od kojih su od starijih: Rački, Smičiklas, Kljajić, Jiriček, Taloci, ili Lucića od kojih ni jedan ne ustvrdi da su u Hrvatskoj, ali i Mađarskoj prije 1700. god. živjeli zajedno Hrvati muslimani i Hrvati katolici u Hrvatskoj, a Mađari muslimai i Mađari katolici u Mađarskoj. Kada nema te istine, šta to njihovo može biti istina?
Ovdje ću navesti stavove dvojice Hrvatskih historika koji su kao bavili se Bosnom i Bogumilima. Ivo Pilar u svom djelu '' o Bogumilima '' djelovao s početka prošlogstoljeća, piše i ovo: ''Posljedice bogumilstva je hrvatski negativizam, nesposobnost za život i slaba smisao za pravednost ...'' dok za Bosnu tvrdi: ''Bogumili su upropastili Bosnu. Rastočili su je iznutra, a onda je GLAVNI bogumil Hrvoje Vukčić Hrvatinić pozvao Turke'' .
Koji i kakav komentar dati na ovo Pilarevo zaključivanje. Prije svega, iz njega luči mržnja prema tim nekim drugim koje on naziva narodno Bogumilima, i kao za sve što nevalja kod njegovog hrvatskog, a katoličkog, naroda oni su krivi, čak su na kraju i Turke pozvali. E, to nisu trebali, mislim pozvati Turke, kako Pilar optužuje Hrvoja, jer bi ih kršćani katolici pobili i prognali kao i one iz Francuske, Njemačke, Češke, Poljske, Španije itd. Pa šta bi to mogli biti Bogumili po vjeri ako zovu Turke u pomoć ? Bogami, ako neko od tih vajnih povjesničara bude tvrdio da je Hrvoje Vukčić kršćanin te da je učestvovao u izmišljenom Kosovskom boju, kao pomoć tzv.srpskom caru Lazaru, evo mu reference da nije u pravu jer I.Pilar Hrvoja naziva ''glavnim'' bogumilom. Ja o tome imam svoj stav, a on je: Period kada je djelovao Hrvoje je period kada je Bosna ušla u sastav Hilafeta, a jedan od onih Bošnjaka koji je u tom periodu bio značajna ličnost bio je Hrvoje Vukčić. Bosna je prema bosanskom kadiji Muhlisiji iz 1737. godine već 400 godina brana ehli Islama. Dakle Bosna je u Islamskom hilafetu od 1337. godine ili koju godinu kasnije iz bezbjedonosnih razloga kao novi ejalet u Hilafetu, a ne da je osvojena od strane Turaka, a kako učimo, 1463. godine.
A evo kako drugi hrvatski povjesničar dr.Rački obrazlaže muslimansko porijeklo porodice Filipovića: On se pozabavio porodicom Filipović od koje je potomak i naš uvaženi akademik Muhamed Filipović. Rački tvrdi da je njihov predak kao kanonik Zagrebačkog kaptola odrekao se katoličkog učenja i prihvatio islam. Po meni, nikada dotični rodočelnik Filipovića nije bio u katoličanstvu i on je jedino mogao biti hatib-imam zagrebačke džamije, a prije bi mogao biti vakif te džamije, a kada je došlo do progona muslimana iz Hrvatske njegovi potomci uputili su se u Bosnu. Da je u Zagrebu bila džamija tvrdi Evlija u svom putopisu koji je pisao 1660-4 g. a iz navedene škole povijesti negira se postojanje zagrebačke džamije u smislu; Turci nikada nisu osvojili Zagreb te iz tih razloga nisu ni pravili u Zagrebu džamiju. Kao da su džamije pravili samo Turci? Inače, i Zagreb u svom nazivu ima arapsku riječ greb=zapad. Dakle, Zagreb je dobio naziv od muslimana kao grad na zapadu.
Kako je doprinos Filipovića u održavanju Bosne kao države bio itekako veliki u Bosni su dobili veća imanja, te spadaju u begovske familije. O djelovanju Filipa u Zagrebu vjerovatno su ostali tragovi (vakufnama ) koje je dokučio Rački i stvara se pređašnja konstrukcija o Filipu kanoniku, a ne o Filipu kao gaziji. Razlog je taj što Rački nikada u svojim radovima nije tvrdio da je Zagreb bio i muslimanski grad. Za njega Turci Zagreb nisu osvojili, kao što i nisu, jer Turci nisu ništa osvajali, ali su u Zagrebu živjeli Hrvati muslimani. Rački tvrdi i to da je u Zagrebu uvijek bila kršćanska vlast. On nezna i ne želi ni da zna, da je sva današnja Hrvatska bila u sastavu Hilafeta, da nije nikada osvajana od Turaka, a da su je stoljećima i gradili hrvatski muslimani, koji su tek u periodu 1683.-99. poraženi od kršćana, kada kršćani Evrope sa kršćanima Hrvatske po prvi put u povijesti Hrvatske uspostavljaju katoličku vlast, i kada su muslimani Hrvatske morali napustiti svoju domovinu i izbjeći u Bosnu i ostale južne muslimanske zemlje. Muslimani što su ostali u Hrvatskoj morali su se prevjeriti u katolike, a mnogi su ubijeni na najsvirepije načine, pa i paljeni na lomačama. Danas, oni Hrvati koji nose orijentalno prezime, a katolici su, tu činjenicu obrazlažu na način da je Turska osvajala Hrvatsku, da je katolike islamizirala i da su oni kada se uspostavila katolička vlast vratili se u svoje religiozno staro okrilje. A da znaju da Turska ništa nije osvajala, da nije nikoga islamizirala, a da su njihovi predci po kojima nose orijentalno prezime bili duhovno muslimani, da su generacija njihovih predaka, iz doba osvajanja Hrvatske od strane katolika, najvjerovatnije ubijeni, a da su njihovi pokršteni predci u tom vremenu bili djeca i iz tih razloga nose i dalje stara orijentalna prezimena.
Predpostavljam da porodica Filipovića svojim stavom o stvaranju nikada nije bila u zabludi. Njihovo monoteističko vjerovanje najvjerovatnije seže do perioda kada je učenje Aristotelovo o stvaranju uzimalo svoje korijenje i u Hrvatskoj, a onda preko Arijanizma usavršili svoje monoteističko vjersko učenje do Islama. A Rački, ne može da prihvati tu činjenicu, a kako zna da je dotični musliman, ali ni ime mu nije, po njemu, muslimansko, onda proizlazi navedena konstrukcija o Filipovom odbacivanju katoličanstva i prihvatanja Islama. Jedna od najvećih pogrešaka evropskih povjesničara je određivanje konfesije-vjerovanja na osnovu imena. Po njima, ako osoba nosi narodno evropsko ime ona je kršćanske provenijencije, a ako nosi orijentalno ime osoba je islamske provenijencije. Determinisanje konfesije evropljanina na osnovu ove matrice, u kontekstu današnje situacije, donekle ima svoje uporište, jer su se na toj osnovi evropski narodi, imena što se tiče, danas, dobro izdiferencirali, tako da se u današnje vrijeme, na osnovu imena može utvrditi i vjerska pripadnost osobe. Međutim, takva situacija nije bila kroz srednja i rana stoljeća. Monoteisti-muslimani Evrope u tim ranim stoljećima nisu nosili orijentalna imena, nego naprotiv evropska narodna, jer nije bilo velikog upliva na razvoj islamske civilizacije od strane orijentalnih muslimanskih naroda. Ta situacija se počinje isticati u periodu kada Bosna i ostale zemlje okruženja ulaze u sastav Hilafeta-Osmanskog carstva i tada muslimani evropskih zemalja iz sastava hilafeta iz praktičnih razloga počinju djeci diti orijentalna imena koja danas nazivamo muslimanskim imenima. I zato u dokumentima iz tog prijelaznog perioda imamo za muslimane imena očeva narodna, a imena djece orijentalna.
Nama su znane bosanske porodice čija imena-patronimi proizlaze iz narodnih imena ovih krajeva: Brankovići, Radmilovići, Miloševići, Pavlovići, Vukovići, Marići,Obradović, Milići, Đurđevići i druge, kada nam vajni historičari pokušavaju nametnuti svoj nakaradni stav o njihovoj pripadnosti muslimansko-islamskom korpusu, na način o njihovoj islamizaciji. Svoj stav formirali su na osnovu slavenskih imena iz kojih su proistekla ova prezimena, a za njih to nisu orijentalna imena nego da su imena kršćana i da su iz tih razloga dotične porodice islamizirane. I za neke bošnjačke povjesničare, koji svoje zaključivanje temelje na istoj školi zvuči kao da prezimenima ne pripadaju muslimanskom korpusu, ali svako ko tako misli, moram istaknuti, griješi. To su stare muslimanske porodice, i to iz perioda prije nego je Bosna ušla u sastav Islamskog Komonvelta-Osmanskog carstva, koje vijekovima protežiraju učenje i vjerovanje u jednog Boga stvoritelja svega počevši iz perioda kada je u Evropi Iskender Veliki koncem IV. stoljeća p.n.e. uspostavljao monoteističku vlast, a koja je kasnije preko Arijanizma razvijena do Islama. Dakle, Imena ovih familija potiču iz ranijeg perioda, a vezana su za naša narodna slavensko-ilirska imena. To su stare Bošnjačke familije, a kako sam već napomenuo, tada su muslimani Evrope nosili svoja narodna, a manje orijentalna imena.
Postoji mogućnost da su, u kasnijim periodima, a nakon teorije o islamizaciji, neki članovi ovih porodica pod tim nakaradnim učenjem, slično E.Kusturici, promijenili svoj stav o vjerovanju, ali i pod pritiskom koji su doživljavali kako u Hrvatskoj tako i u ostalim, sada kršćanskim, zemljama u okruženju kada su se ovi kao ''oslobađali'' od osvojitelja ''turaka.''
Želim istaći da je u svakoj od ovih starih islamskih autohtonih bosanskih porodica bilo visoko obrazovanih pojedinaca, jer su uvijek bile u doticaju sa naukom, da je i u porodici Filipović osim akademika M. Filipovića bila plejada intelektualaca, pa i jedan bard historijskih znanosti, Nedim, ali neka mi Filipovići halale za moje opservaciju o njihovom porijeklu, jer Rački ima i znanu izjavu da neki dokument, bez obzira na njegovo porijeklo, ima nekad sagledati i obrazložiti na svom logičkom stavu. Međutim, tu ga je logika izdala jer u svom učenju on u Hrvatsku, iz nekih ranijih vremena, nije mogao uvesti islamsku vlast, te da iz tih razloga Filipa, koji je bio musliman, nije mogao dovesti u kontekst islamskih porodica i onada napravio konstrukciju o Filipovom prihvatanju Islama i formiranje roda Filipovića.
Da je povijest koju su učile jugoslovenske generacije satkivana na povijesnim konstrukcijama citirat ću jednog od utemeljitelja srpskopravoslavne škole povijesti LJ. Jovanovića iz knjige ''O prošlosti Bosne i Hercegovine'' Popravljajući neke činjenice o prošlosti koje je iznio F. Šišić on hoće da kaže kako je dosljedan u tome da podržava samo istine i piše: ''... ovako sam isto postupio i u sličnom pitanju stare srpske istorije i zajedno sa g. Lj. Kovačevićem, još 1890 godine, izostavio iz nje čitav niz ''slavnih'' srpskih kneževa i kraljeva VII i VIII vijeka, koji su ranije ''krasili'' mnoge srpske knjige i oduševljavali srpske čitaoce.''
Moj komentar na ove Jovanovićeve riječi:Koliko li i dan danas muslimana, a kao despota i kneževa, ima utkanih u njihovu historiju to jedino Bog zna, jer od kako je svijeta i vijeka u toj Srbiji su bili vladajući Srbi muslimani, dok ih pravoslavci Srbi nisu počeli izgoniti od 1804-1862, a međunarodno priznanje je proisteklo 1878. godine. Te 1878. godine Srbija je po prvi put uspostavljena na pravoslavlju. Dakle, ako pišu o nekoj pravoslavnoj Srbiji iz nekih ranijih razdoblja, konkretno npr. iz perioda Nemanjića onda su to sve izmišljotine kao što je i Kosovski boj mit. Ako su Nemanjići bili velmože-bani, onda nisu bili pravoslavci, a ako su bili knezovi, možda su i bili pravoslavci, ali nisu imali vlast nego samo lokalno. Ako je Lazar Hrebljanović bio car onda nije bio pravoslavac, a nije ni učestvovao u Kosovskom boju jer boja nije ni bilo. Nema boja ako nema pravoslavne Srbije. Za Lazara znamo da je punac sultana Bajazita i da su njegovi unuci kasniji sultani.
Srbija je ušla u sastav islamskih zemalja možda i prije Bosne i kao ni Bosna nije osvajana. Pravoslavci Srbije, u periodima prije 1862. mogli su samo da maštaju o vladanju državom, jer su bili malobrojniji, dok su na lokalnom nivou imali svoju samoupravu i kneza koji je među njima regulisao odnose.
Kroz Jugoslavije naturiše nam izmišljenu povijest, a kako drugačije nismo ni učili to smo danas najveće neznalice, kako svoje, tako i evropske povijesti. Srbija je bila jedna od zemalja u Evropi u kojoj je bio dominantan Islam počevši od VII. stoljeća. Muslimani Njemačke, Češke, Slovačke, Mađarske, preko Bosne, ali više preko Srbije, Bugarske i Grčke bili su povezani sa narodima Levanta, Mediterana i dalekog Istoka.. Mnogi brakovi velikana-muslimana ovih država su sklapani.
Sve to što su bili, za katolike, italijanski patareni, francuski katari, češki husiti, pariški hugenoti, mađarski kumani bili su i bosanski Bogumili, heretici. Bosanski Bogumili su muslimani, a šta li su bili italijanski patareni, francuski katari, češki husiti, mađarski kumani po religiji nije teško zaključiti, osim da ne prihvatimo konstrukciju.