Pokroviteljstvo AUBHA

Dan bijelih traka, dan ljudskog poniženja gradjana Prijedora, drugi puta je obilježen u Australiji medju članicama Australijske unije bh asocijacija (AUBHA) i polahko stiče epitet jednog od važnih događaja, koje ne smijemo zaboraviti nikada.

U Sydneyu je pet članica AUBHA ranije dogovorilo da se ovom dogadjaju posveti dužna pažnja i da se na taj način ne zaboravi ono što su zločinci prijedorski prije 25 godina učinili onima koji su bili različiti od njih. Zapravo, bio je to početak genocida u prijedorskom kraju, iako je poslije Srebrenice tamo učinjen najmasovniji zločin, a da to Medjunarodni sud u Hagu nije okarakterisao kao genocid. Bilo kako bilo genocid je bio na djelu, priznao to neko ili ne.
Faktografija o broju onih koji su zvjerski ubijeni ili raseljeni, je u ovoj prilici ono što se ponavlja, ali ostaje činjenica da svi zločinci odgovorni za unaprijed programirane logore, mučilišta, likvidaciju vrlo uglednih ljudi, za sveopšti krvavi pir, nisu osudjeni. Njih 80 odsto. I ne samo to, već obnašaju i funkcije u društvu koje i dan-danas negira ono što se zove - bolna istina. Negiraju masovne grobnice, ali istovremeno zločince koji su pravomoćno osudjeni, veličaju kao heroje. Ima li ijedna majka Srpkinja iz tog kraja, (kao što Skender ispjeva ,Stojanku majku Knežpoljku') da stane ispred svega toga i javno podijeli bol sa drugim majkama koje su ostale bez sinova, muževa, unučadi i male djece? Ostaje gorka istina da se masovan zločin ne može sakriti, niti da nečiju majku manje srce boli za svojim najmilijim. Samo 102 djece ubijenih u Prijedoru govori previše.

Kazivanje o patnjama, prebijanjima, zločinima

,Zašto svake godine ne staviti bijele trake i nas hiljadu da prošetamo kroz Sydney City i ništa više. Mi to možemo, i naredni puta se moramo spremiti da to uradimo. Pitamo li se da li je iko od političara u Sarajevu danas stavio bijelu traku i došao na posao ili neko od bh predstavnika u Evropskoj uniji? Na ovo se naslanja i činjenica da se do sada ubilo 15.000 boraca. Da li smo svjesni činjenice da je Bošnjaka više u inostranstvu, nego u Bosni i Hercegovini! Naglas moramo govoriti koji su to fašisti u BiH uradili zlo i danas ga rade samo drugim metodama. Zašto se šuti?', rekao je Safet Alispahić, korodinator AUBHA.

Nužno je da treba mijenjati i metod obilježavanja ovakvih dogadjaja, o tome treba da nam govore mladi ljudi, da se genocid uči u školama, posebno u bosanskim školama u Australiji, ali i širom svijeta.

S pažnjom se sluša svaka riječ

Bahra, jedna od živih svjedoka bijelih traka, zahvalila se organizatorima, ali i zamjerila što ovdje nisu prisutni Prijedorčani u većem broju. Rekla je da su do 31.maja 1992. već bili otvoreni logori Keraterm, Omarska i Trnopolje, kao i privatni logori. Radio Prijedor je 24 sata pozivao sve nesrbe da stave bijele trake, na kuće postave bijele čaršafe. Progon i punjenje konc logora je bio sljedeći korak. Kako je Bahra na poslu danas (31.5.2017.) nosila na poslu bijelu traku, njeni klijenti su je pitali zašto? S tugom im je odgovarala.

Dan bijelih traka u Adelaidu

Opet sjećanje na 31.5.1992: 'Kad vas neko pozove i kaže: 'Večeras ćeš biti zaklana sa svojom djecom", kako to izbrisati iz sjećanja? Prijedor je bio koncentracioni logor. Ljudska glava je tada bila najmanje vrijedna, naravno nesrpska. Na radnjama su osvanuli natpisi: 'Muslimanima i psima zabranjen ulaz', a već do 31.maja sve radnje bošnjačke i hrvatske bile su uništene ili porazbijane, svi vjerski muslimanski i katolički objekti bili su do zemlje sravnjeni. Grad Prijedor je grad smrti, grad grobnica, još se traga za preko 2.000 ubijenih. Priča je tekla sa uzdasima, suzama, ali i preporukom da se u Bosanskoj školi priča naša nepatvorena istorija, jer zadnjih 100 godina se nad Bošnjacima prave genocidi, pa i danas u miru.

Krajiška majka Zuhra

Svjedočenje: Prijedor grad mrtvih, grad grobnica

'Mi u Prijedoru nismo ni građani trećeg reda, mi smo nenarod. Odnos se ne mijenja ni danas, jer verbalno me u Banja Luci napao očigledno četnik, koji me pratio dok sam šetala prošle godine Gospodskom ulicom. Naši političari bi trebali češće odlaziti u Prijedor i uvjeriti se u ovo što pričamo', zaključula je sva uznemirena Prijedorčanka Bahra.

Nana Zehra, logoraš tri mjeseca, čija su dva sina, muž i tri zeta, ubijeni. I sama je bila izvodjena da je ubiju, tražeći da kaže gdje joj je još jedan sin. Protjerana u Travnik, a uz put su stalno prijetili oružjem i noževima. Ispostavilo se da su prošli putem gdje se već dogodio zločin na Korićanskim stijenama. Priča nane Zuhre je zaustavila dah kod svih prisutnih, jer njeno srce je od tuge toliko oslabilo, da joj je teško bilo i izreći sve što joj se desilo i što je preživjela. Prošle godine je obavila dženazu mužu, koji na memorijalnom mezarju leži zajedno sa dva sina, unukom i jednim zetom. Ode im svake godine na mezare i tako živi sa svojim bolom. To veče u Auburnu nana Zuhra je ostavila utisak krajiške majke , koja je u odredjenim trenucima pokazala i prkos, jer ona za sebe kaže da je davno umrla. Svi prisutni su proučili fatihu za nanine sinove, unuka, muža i zetove.

Nana Zuhra sa svojim bolom i drugaricama

Još jedan Prijedorčanin je govorio o atmosferi u gradu Prijedoru, prije nego su nesrbi bili smješteni u logore, kojima bi pozavidio i Hitler. Torture, ubistva, svakodnevna premlaćivanja. Pozvao je Srbe iz prijedorskog kraja i grada Prijedora posebno, da javno priznaju svoju sramotu i zločine tretiraju kao bolnu istinu, da se izvinu, jer samo tako se može ići naprijed u suživot. Istina se mora znati.

Spomenuta je i Zlata Cikota, logoraš u Omarskoj, koja je izdala knjigu 'Pamtim i svjedočim', sa spiskom svih prijedorskih zločinaca. Njena patnja je bila patnja svih prijedorskih žena logoraša.

Bajram Redžepagić, književnik je zaokružio ove priče prisutnih koji su autentični svjedoci i bijelih traka, i poniženja i zločina genocidnog karaktera, te je predložio da se od ovih tužnih priča napravi zbornik stradanja, kao važan trenutni projekat u sydneyskoj Bosanskoj zajednici. Dokumentaristički značaj je na prvom mjestu. Pa da za dvije godine povodom Dana bijelih traka napravimo promociju takve knjige.

Književnik Bajram Redzepagić

O ovom tužnom datumu svoje mišljenje je izrazio i Nijaz Sofić, rekavši da se genocid nije desio, već je izvršen. Nažalost, genocid i danas traje. Odavde treba da pošaljemo snažnu poruku, da stvari koje su se dogadjale u cijeloj Bosni i Hercegovini, nazivamo pravim imenom, nije to bio građjanski rat, već klasična agresija izvana i iz unutra države kojoj pripadamo'.
Dodajmo ovim bolnim činjenicama i nešto podnošljivije. Naime, priči o bijelim trakama prijedorskim, prethodio je zajednički iftar, kome su prisustvovale četiri predstavnice STARTTS-a, organizacije koja brine o postratnim traumama onih koji se naseljavaju u ovom dijelu Sydneya. Ova vrlo ugledna ustanova je dala na korištenje svoju vrlo funkcionalnu salu za ovu priliku i još jednom pokazala da njeno osoblje zaista brine o onima koji su preživjeli ratne strahote u Bosni i Hercegovini.

Zaključak bi se mogao svesti na činjenicu da je ovo obilježavanje dana kada su prijedorski nesrbi poniženi na najgori način proteklo ua dobroj organizaciji, da je dobro osmišljeno, da je s pažnjom saslušana svaka riječ, posebno živih svjedoka, te ostaje nada da će sljedeća manifestacija ove vrste biti obogaćena drugim formama i sa većim brojem Prijedorčana.
Imamo podatke da je Dan bijelih traka obilježen na vrlo pristojan način i u Adelaidu.



Fahir Zečević, glasnogovornik/Potparol AUBHA